Eiad Ismail, doktor palestinskog porijekla s jordanskim i bh. državljanstvom, u razgovoru za TRT Balkan govori o svom životnom putu – od izbjeglištva iz Rantisa 1967. godine, preko školovanja u Kuvajtu i studija medicine u bivšoj Jugoslaviji, do rada u opkoljenom Sarajevu.

Danas, kao istaknuti oftalmolog, živi i radi između Jordana i Bosne i Hercegovine, povezujući svoje dvije domovine kroz medicinu, porodicu i humanitarni rad.

“Ja sam doktor Eiad Ismail. Imam palestinsko porijeklo koje nikada formalno nisam imao u dokumentima, ali ga nosim u krvi. Jordanac sam po državljanstvu i Bosanac sam, na to sam ponosan”, kaže na početku razgovora.

Djetinjstvo u Palestini

Ismail je rođen 1963. godine u Palestini, u selu Rantis kod Ramallaha. Njegovo djetinjstvo, prekinuto je 1967. godine tokom Drugog egzodusa Palestinaca.

“Imali smo tri godine kada je počela druga Nakba (Naksa). Morali smo napustiti dom. Niko nas nije pitao. Pješke, kamionima… stigli smo do Jordana, a potom do Kuvajta”, prisjeća se.

U Kuvajtu je, kaže, proveo najvažnije godine školovanja u zajednici palestinskih izbjeglica.

“Bili smo svi Palestinci. Čak su i učitelji bili Palestinci. Škole su radile i u poslijepodnevnim terminima da bi svi mogli učiti. To nam je bilo oružje – znanje”, ističe. Dodaje da su Palestinci u svijetu poznati po obrazovanju i upornosti:

“Naše oružje nije bilo drugo nego diploma i znanje. I to nas je održalo.”

Put u bivšu Jugoslaviju: Beograd pa BiH

Ismail je medicinu odlučio studirati u bivšoj Jugoslaviji, nakon savjeta porodice i starijeg brata Hasana koji je živio u Novom Sadu.

“Došao sam prvi put u Beograd iz Kuvajta. Učio sam jezik i razmišljao gdje dalje. Rekli su mi – idi u Bosnu, biće ti lakše”, kaže. Nakon polaganja ispita, stigao je u Banjaluku, gdje je započeo studij medicine.

“Banjaluka me je odmah privukla. Mali grad, priroda, mir, i ljudi koji su bili topli. Tada sam osjetio da tu pripadam.” Tokom studija upoznao je suprugu u ovom gradu, koju opisuje kao najveću podršku u svom životu.

Nakon završetka studija, odlučuje se za oftalmologiju, prvenstveno, kako kaže, da ljudima može vratiti vid kako bi mogli čitati Kur’an. Ubrzo je počela agresija na BiH, Ismail je poslao dijete i suprugu vani, na sigurno, a on odlučuje ostati u Sarajevu i raditi u bolnici na Koševu.

“Mi kao doktori smo pomagali svima koliko smo mogli. Čak nismo imali ni vode, ni struje, ni hrane, iako smo bili na Koševu, gdje su bili oftalmologija, (druga) odjeljenja i izbjeglice. Broj doktora bio je minimalan. Ostali smo nas tri ili četiri doktora u tom vremenu. Radili smo dan i noć.”

Govoreći o iskustvu života u dvije ratne stvarnosti, Ismail kaže da između palestinskog i bosanskog naroda vidi duboku povezanost. Dodaje kako vjeruje da identitet nije samo u dokumentima:

“Palestina živi u ljudima. Bosna danas ima državu, Palestinci još čekaju. Ali identitet ne može nestati. Gaza je također simbol za cijeli svijet da moramo biti humani. Mora postojati pravda. Šta će biti dalje, nakon sto godina, ne znamo, ali šta se dešava sada? Ljudi koji su ostavljeni - vjerujte, oni nisu ostavljeni. Imaju Boga. Oni su jaki u sebi. Ne može ih ništa uništiti. Kad imaš pravo na nešto i boriš se za pravdu, nisi slab - jak si. Ako nemam šta da jedem, ali se borim za pravdu, nisam slab. Fizički mogu biti slab, ali ovdje sam jak. Zato idemo dalje.”

Povratak u Bosnu i porodična klinika

Nakon godina života u Jordanu, Ismail se ponovo vraća u Bosnu, gdje sa sinovima ljekarima osniva kliniku “Eye Clinic dr. Ismail” u Sarajevu.

“Rekao sam da ću se vratiti. Ljubav prema Bosni me uvijek vraćala. Moj sin, najstariji sin Adnan, doktor Adnan, tada je završio medicinu u Egiptu. Onda sam rekao: „Sine, hajmo u Bosnu. Idi u Sarajevo, počni specijalizaciju iz oftalmologije. To je bio početak našeg povratka u Bosnu. Dok ti završiš specijalizaciju, ja ću ovdje naći mjesto za kliniku. Treba mi investicija da je napravim, da imam način da pomognem bosanskom narodu - da ih zaposlim, da rade i zarađuju svoju platu.”

Dok su Ismailovi sinovi ljekari, njegova kćerka je ekonomistica koja je iz ljubavi prema ocu i njegovoj domovini otvorila resort Ramallah u Bugojnu, kako bi njen otac barem duhovno osjetio svoj rodni kraj. Svaka soba u Ramallahu, zanimljivo je, nosi ime palestinskih gradova.

“Ramallah jeste grad u Palestini, ali je za nas postao simbol slobodnih ljudi. Ramallah je simbol i ovdje, i za Bosnu, zato što se borila, ljudi su izbjegli, otišli i ponovo se vratili. Ramallah znači - idemo dalje. Život ide dalje. Ne mora Ramallah biti samo u Palestini; u svakom mjestu može postojati Ramallah. Ne zaboravljamo prošlost, učimo iz nje, ali idemo dalje. Zato smatram da Ramallah nije samo ime grada, nego ime slobode. To sam shvatio kada je dato to ime - da osjetim da imam domovinu. Ne mogu ići u Ramallah, pa smo napravili Ramallah ovdje. Naravno, ne može se nadoknaditi pravi grad Ramallah, ali može se dati taj osjećaj - nastavak života u slobodi.”

Na kraju razgovora, Ismail se ponovo osvrće na aktuelna dešavanja u Gazi.

“Osjećam se nemoćno i poniženo. Osjećam kao da nemam ljudski osjećaj. Razumijete? Kao da nemamo moć, ali ne trebamo se naviknuti na taj osjećaj.”

Dodaje da je, uprkos svemu, nada ključna:

“Gaza je ostavila tu jednu poruku: probudi se. Ona nam kaže - probudi se, da se cijeli svijet koji vlada probudi, da pronađe sebe, jer mora postojati pravda. Mora biti pravde. Okej, ja ne mogu ništa uraditi, idemo dalje“ - ne. Mislim da mora, svako može pomoći. Riječ, osjećaj, davanje, bez obzira šta, molitva. Svi možemo dati nešto, svako u skladu sa svojom moći.”