Od politike angažmana do strateške vizije: Uloga Turkiye u indo-pacifičkoj regiji

Tokom većeg dijela proteklog desetljeća indo-pacifička regija često je prikazivana kao udaljeno geopolitičko poprište, prvenstveno oblikovano rivalstvom između Sjedinjenih Američkih Država i Kine.

Međutim, iz perspektive Ankare, ta regija nije ni udaljena ni teoretska.

Rastuće diplomatsko, ekonomsko i odbrambeno prisustvo Turkiye u južnoj i jugoistočnoj Aziji ukazuje na novu stvarnost. Turkiye je već u praksi indo-pacifički akter, čak i ako se još nije formalno definirala kao takva.

Ovaj rastući angažman nije rezultat jedne velike strategije ili formalne doktrine. Umjesto toga, organski se pojavio kroz složenu mrežu bilateralnih odnosa, odbrambenih partnerstava, diverzifikacije trgovine i međuljudskih veza, posebno s Pakistanom, Malezijom i Indonezijom.

Zajedno, ovi odnosi pokazuju suptilno, ali značajno širenje turske strateške geografije, koja se proteže od istočnog Mediterana do samog središta pomorske jugoistočne Azije.

Kako prisutnost Turkiye u indo-pacifičkoj regiji raste, pojavljuje se nova prilika: razvoj turski usmjerenog tumačenja važnosti ove regije, kako za Ankaru, tako i za samu regiju.

Dok su glavni akteri poput SAD-a, Evropske unije, Japana, Indije i ASEAN-a već uspostavili vlastite indo-pacifičke okvire, jasno definiranje vlastitih granica omogućilo bi Turkiye da svoj rastući angažman pretoči u stratešku jasnoću.

Umjesto da počinje od nule, Turkiye je u dobroj poziciji da oblikuje vlastit narativ o regiji, utemeljen na postojećim partnerstvima, povezanosti i strateškoj autonomiji.

Time bi se dodatno učvrstila njena uloga kao svrhovitog i samodefiniranog aktera u regiji.

Nova indo-pacifička stvarnost

Angažman Turkiye u indo-pacifičkoj regiji najbolje se može razumjeti kao produžetak inicijative “Asia Anew” (Nova Azija), pokrenute 2019. godine s ciljem ponovne prilagodbe pristupa Ankare brzo mijenjajućem globalnom ekonomskom pejzažu.

Ova inicijativa nikada nije bila zamišljena kao uski regionalni zaokret.

Naprotiv, osmišljena je kao višedimenzionalno otvaranje koje obuhvaća diplomatiju, trgovinu, logistiku, investicije, nauku, visoko obrazovanje i kulturnu razmjenu, s ciljem jačanja strateške autonomije Turkiye u sve multipolarnijem svijetu.

Od tada se angažman Turkiye s Azijom produbio i po obimu i po sadržaju.

Turneja predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana po Maleziji, Indoneziji i Pakistanu u februaru 2025. godine, koja je rezultirala s 48 bilateralnih sporazuma, bila je simbol ovog zamaha.

Ovi sporazumi obuhvatali su odbranu, energetiku, finansije, obrazovanje, zdravstvo i kulturu, odražavajući institucionaliziranu saradnju, a ne samo simbolično pružanje podrške.

U cjelini, odnosi Turkiye s Pakistanom, Malezijom i Indonezijom pokazuju kako se njeno prisustvo u indo-pacifičkoj regiji razvijalo kroz djelovanje, a ne retoriku.

Pakistan je zapadno uporište Turkiye u indo-pacifičkoj regiji.

Odnos koji je dugo karakterizirala politička dobra volja, stekao je stratešku dubinu kroz saradnju u oblasti odbrane i industrije.

Projekt korvete MILGEM često se navodi kao vodeći primjer pomorske saradnje Jug-Jug te je pokazao kapacitet Turkiye za transfer tehnologije i zajedničku brodogradnju.

Pakistansko usvajanje turskih bespilotnih zračnih sistema dodatno jača njihov zajednički put vojne modernizacije. Analitičari sve češće ukazuju na Pakistan kao potencijalnog budućeg partnera u turskom programu borbenih aviona pete generacije KAAN, posebno u svjetlu značajne akvizicije Indonezije.

Izvan odbrambenog sektora, uključenost Pakistana u kinesko-pakistanski ekonomski koridor mogla bi Turkiye osigurati indirektan logistički i strateški pristup Indijskom okeanu, što se često zanemaruje u raspravama o prisutnosti Ankare u indo-pacifičkoj regiji.

Malezija ovom nastajućem luku dodaje ideološku i ekonomsku dimenziju.

Politička sinergija između predsjednika Erdogana i malezijskog premijera Anwara Ibrahima odražava zajednički naglasak na multipolarnosti, globalnoj pravdi i strateškoj autonomiji, usklađenosti koja je široko razmatrana u nauci o muslimanskoj diplomatiji srednjih sila.

Saradnja između Turkiye i Malezije proširila se i na područja kao što su islamske finansije, halal ekonomija, sajber sigurnost, energija i mediji, uspostavljajući obje zemlje kao utjecajne igrače u oblikovanju normi i ekonomije regije.

Indonezija predstavlja geostrateški centar gravitacije u turskom angažmanu s indo-pacifičkom regijom.

Kao najveća ekonomija u ASEAN-u i ključni pomorski akter, Indonezija pruža Turskoj razmjer, doseg i regionalni legitimitet.

Godine 2025. postignut je historijski odbrambeni paket koji uključuje prodaju 48 borbenih aviona KAAN te zajedničku proizvodnju bespilotnih borbenih letjelica Bayraktar TB3 i Akinci, što predstavlja dosad najznačajniji prodor turske odbrambene industrije u jugoistočnoj Aziji.

Zajedno, Pakistan, Malezija i Indonezija pokazuju značajan značaj Turkiye u indo-pacifičkoj regiji.

Umjesto da u regiju ulazi kao autsajder, Ankara je već ugrađena u njene strateške, ekonomske i sigurnosne mreže.

Popunjavanje praznina u turskoj indo-pacifičkoj slici

Kako turski angažman u indo-pacifičkoj regiji nastavlja rasti, sljedeći logičan korak je da Ankara artikulira vlastitu perspektivu o regiji.

Ovo nije pokušaj ispravljanja nedostatka, već prirodna evolucija već aktivne politike.

Termin “indo-pacifička regija” nije neutralna geografska oznaka, već politički konstrukt oblikovan moći, identitetom i strateškom namjerom.

Način na koji se regija definira utječe na to ko postavlja agende, ko oblikuje norme i koji se akteri smatraju središnjim.

U tom smislu, većina glavnih igrača već je praksu pretvorila u koncept.

Sjedinjene Američke Države promatraju indo-pacifičku regiju kroz prizmu strateškog nadmetanja s Kinom. Indija naglašava svoju ulogu vodeće sile Indijskog okeana.

Evropska unija pristupa regiji kroz povezanost i normativni utjecaj.

Važno je napomenuti da je ASEAN također artikulirao vlastiti pogled na Indo-Pacifik, koji se temelji na inkluzivnosti, otvorenosti i središnjoj ulozi ASEAN-a.

NATO je to opisao kao "liniju većeg usklađivanja".

U međuvremenu, Turkiye je krenula drugačijim putem, prvo produbljujući svoj angažman s indo-pacifičkom regijom, a kasnije razvijajući konceptualni okvir za nju.

Ova posebna putanja se sve više naglašava u akademskim analizama: Iako se suzdržava od usvajanja fiksne regionalne oznake, Ankara već djeluje kao indo-pacifička zainteresovana strana kroz diplomatiju, trgovinu i odbrambenu saradnju.

Ova diplomatija je omogućila Turkiye da uspostavi partnerstva nezavisno od eksterno definiranih strateških narativa.

Istovremeno, artikuliranje jasnijeg indo-pacifičkog vokabulara omogućilo bi Turkiye da operativni zamah prevede u stratešku jasnoću.

Iako inicijativa “Asia Anew” Ankari pruža svestran skup političkih alata, turski usmjeren koncept indo-pacifičke regije ponudio bi zajednički okvir kroz koji bi partneri, naučnici i kreatori politika mogli jasnije razumjeti opseg i logiku turskog angažmana.

Umjesto ograničavanja opcija, takav okvir bi ojačao sposobnost Turkiye da se predstavi kao srednja sila koja definira vlastitu ulogu u Indo-Pacifiku.

Prema turskoj indo-pacifičkoj karti

Kako uključenost Turkiye u indo-pacifičku regiju raste, postaje sve važnije da Ankara artikulira vlastito regionalno razumijevanje kako bi učvrstila svoju poziciju srednje sile koja sudjeluje u oblikovanju pravila.

Turski usmjeren koncept indo-pacifičke regije omogućava Ankari da odrazi svoju jedinstvenu geografiju, interese i stratešku kulturu, pretvarajući rastući angažman u stratešku jasnoću.

Inspirirana inkluzivnim pogledom ASEAN-a, turska vizija Indo-Pacifika može se shvatiti kao međusobno povezana mreža pomorskih i ekonomskih prostora koji se protežu od istočne obale Afrike preko Indijskog okeana i jugoistočne Azije do zapadnog i centralnog Pacifika.

U ovoj definiciji, Indo-Pacifik se ne posmatra kao vojna granica, već kao koridor povezanosti gdje se susreću morski putevi, trgovinske mreže, energetske rute i političke i ekonomske interakcije.

Granice ne prikazuju vojno raspoređivanje ili linije saveza. Umjesto toga, one ističu geoekonomski i geopolitički prostor u kojem je Turkiye već aktivna kroz diplomatiju, trgovinu, saradnju u oblasti odbrane i industrije, logistiku i inicijative za povezivanje.

Istaknute zemlje nisu ni saveznici ni protivnici.

Umjesto toga, one predstavljaju različite nivoe angažmana unutar fleksibilnog okvira vanjske politike Turkiye: strateške partnere, značajne zainteresovane strane, konkurente i situacijske partnere.

Ovaj pristup odražava širu strategiju Ankare srednjih sila, koja daje prioritet prilagodljivosti, inkluzivnosti i saradnji zasnovanoj na problemima u odnosu na kruto blokovsko usklađivanje.

Ova konceptualna mapa također ne pozicionira Turkiye unutar antikineskog bloka niti proširuje strateške granice NATO-a.

Umjesto toga, ona signalizira posvećenost inkluzivnosti, autonomiji i višedimenzionalnom angažmanu. To govori regiji i svijetu da Turkiye sebe vidi kao dio indo-pacifičke mreže, a ne kao vanjsku silu koja zauzima stranu.

Za zemlju koja se dugo definirala i kao evropska i azijska, te kao mediteranska i crnomorska, stvaranje vlastite indo-pacifičke sfere utjecaja predstavlja logičan napredak.

To je sljedeći logičan korak u razvoju turske vanjske politike, priznajući postojeće realnosti na terenu.

Većina indo-pacifičkih okvira koje su razvile SAD, Japan, Indija, EU i NATO imaju tendenciju isključivanja Afrike, jer su prvenstveno konstrukti usmjereni na sigurnost, usmjereni na vojnu ravnotežu i stratešku konkurenciju u Indijskom i Tihom okeanu.

U ovim pristupima, Afrika se tretira kao geografska granica, a ne kao strateška poveznica.

Međutim, Turkiye uključuje Afriku u svoje razumijevanje Indo-pacifičke regije jer je zasnovana na povezanosti, usmjerena na pomorske trgovačke rute, energetske koridore, logističke mreže i diplomatski angažman koji povezuju Mediteran, Crveno more, Indijski okean i Pacifik.

Ovo odražava turski pogled na Indo-Pacifik kao međusobno povezan pojas saradnje, a ne kao zatvoreni sigurnosni blok.

U eri kada regije nisu definirane samo geografijom, već i idejama, oni koji ne uspiju kreirati vlastite mape riskiraju da budu ograničeni tuđim mapama.

Turski angažman u indo-pacifičkoj regiji već je stvarnost. Davanje imena, okvira i mape jednostavno bi učinilo tu stvarnost vidljivom.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.