Gaza i šta dalje: Je li ovo kraj proizraelskog ortodoksizma među konzervativnim Amerikancima?

U posljednjim decenijama bezuvjetna podrška Izraelu bila je ključna komponenta američke konzervativnosti, pri čemu su partijske elite i čuvari u medijima strogo nametali granice „dopuštenih” mišljenja.

Kritika Izraela ili njegovog utjecaja na vanjsku politiku Sjedinjenih Država smatrana je nedodirljivom.

Međutim, taj trend se dramatično promijenio otprilike u posljednjih godinu dana.

Otkako je Izrael započeo svoju genocidnu ofanzivu u Gazi 7. oktobra 2023, američki konsenzus koji je nekada bio čvrst počeo je pucati.

Srceparajući prizori masovnih civilnih žrtava i razaranja u neviđenim razmjerima - što su neki opisali kao „prvi genocid koji se prenosi uživo” - ostavili su svijet nijemim, uz sve glasnije pozive da se izraelske lidere dovede pred sud.

Dodatno, retorika visokih izraelskih dužnosnika koji su pozivali na genocid, a koja se potom pretočila u djela i bila viđena uživo od strane miliona ljudi, dodatno je pojačala javno mišljenje.

Kao i u ostatku svijeta, i američka javnost više ne gaji isti entuzijazam prema Izraelu.

To se vidi i među evangelistima - koji su decenijama smatrani stubom američke javne podrške Izraelu - gdje najnoviji podaci anketa pokazuju pad pozitivnih stavova, naročito među mlađima.

Aktuelne ankete Univerziteta Maryland otkrivaju značajan generacijski jaz: samo 32 posto evangelista u dobi od 18 do 34 godine više se identificira s Izraelom nego s Palestincima - pad od više od 30 procentnih poena u odnosu na starije evangeliste.

Motti Inbari, profesor studija judaizma na Univerzitetu Sjeverna Karolina koji je sproveo opsežna istraživanja o kršćanskom cionizmu, opisuje ovo udaljavanje kao najočigledniji znak da se među konzervativcima događa promjena.

„Moja istraživanja su rađena među ljudima koji sebe nazivaju kršćanima, i unutar te grupe nivo podrške Izraelu je niži nego među starijim dobnim skupinama”, kaže Inbari za TRT World.

„Razlozi mogu biti različiti; povezani su s konzumacijom društvenih mreža i općim generacijskim razlikama među dobnim grupama. Ova dobna skupina je najaktvnija na društvenim mrežama u pogledu svijesti i osjetljivosti, što se ogleda u jačoj podršci Palestincima.”

Politika isključenja

Na talasu veće svijesti o Palestini i Izraelu, mnoge konzervativne figure suočile su se s oštrim kritikama zbog svojih stavova, što je dovelo i do pukotina unutar proizraelske zajednice.

Komentatorka Candace Owens bila je izopćena iz fondacije koja je ranije pomagala njezinoj karijeri.

Nakon toga razišla se i s desničarskom platformom Daily Wire zbog sukoba s Benom Shapirom, izraelskim zagovornikom.

Popularni konzervativni komentator Tucker Carlson izgubio je sponzore nakon intervjua s Nickom Fuentesom, utjecajnim kršćansko-nacionalističkim influencerom.

Ovi događaji su u oštroj suprotnosti s ranijim američkim javnim razumijevanjem, koje je u velikoj mjeri oblikovao William F. Buckley, osnivač časopisa National Review.

Jedan od najvažnijih arhitekata pro-izraelske ortodoksije na američkoj desnici bio je William F. Buckley. Njegov utjecaj na američko društvo opisao je Daniel G. Hummel, povjesničar američkog evangelizma i odnosa SAD–Izrael i ravnatelj Lumen centra na Univerzitetu Wisconsin–Madison.

„U pedesetim godinama Buckley je antisemitizam vidio kao središnji problem unutar konzervativizma. Uložio je velike napore da udalji svakoga koga je smatrao antisemitom iz… konzervativnog pokreta koji je gradio,” kaže Hummel za TRT World.

Buckley je gajio duboku naklonost prema Izraelu. Godine 1972. predložio je da Izrael postane 51. savezna država SAD – tvrdeći da nije dalje od Washingtona nego Anchorage ili Honolulu.

„Dugo vremena, od pedesetih do ranih dvijetisućitih, liberalne židovske organizacije i njihovi lideri bili su oni koji su pretežno vodili pro-izraelski lobi”, dodaje Hummel.

Utjecaj lobija bio je toliko snažan da je čak i administracija Georgea W. Busha, iako izrazito proizraelska, bila kritizirana zbog umjerenijih stavova prema sionističkoj državi.

„I Buckleyjeva konzervativnost i izraelski lobi nastojali su isključiti i potisnuti kritičke stavove prema Izraelu, često ih etiketirajući kao antisemitizam”, napominje Hummel.

U posljednje vrijeme, kaže Motti Inbari, trajna kritika Izraela unutar Republikanske stranke postala je konzistentna tek u posljednjih nekoliko mjeseci – prvenstveno od grupe koja uključuje Marjorie Taylor Greene i Thomasa Massieja.

Zanimljivo je da ni Greene ni Massie nisu podržani od AIPAC‑a, jedne od najmoćnijih proizraelskih lobističkih organizacija u SAD‑u.

Hummel dodaje da je mehanizam isključenja koji su izgradili Buckley i izraelski lobi dugo uspješno radio kako bi utišao kritičke glasove. „I uspjeli su u tome godinama.”

Ali taj sistem je počeo popuštati.

Novi američki poredak

Hummel ukazuje na uspon interneta i raspad tradicionalnih političkih koalicija i u Republikanskoj i u Demokratskoj stranci tokom proteklih decenija – procesi koji su omogućili grupama koje su bile ranije isključene, s lijeva i desna, da izgrade vlastite zajednice i alternativne platforme.

„Te grupe počele su dijeliti drugačije perspektive i osporavati američku podršku Izraelu –istovremeno gradeći vlastitu publiku.”

Hummel dodaje da druge sile također potkopavaju stari konsenzus: slabljenje podrške kršćanskom cionizmu među američkim evangelistima i produbljivanje podjela unutar židovsko‑američke zajednice zbog postupanja Izraela, posebno u ratu u Gazi.

„Postupci Izraela u posljednjim godinama naveli su mnoge ljude da preispitaju svoju podršku”, dodaje Hummel.

„Dakle, iako je isključenje dovelo do pojave novih kritičkih zajednica, te su grupe stekle utjecaj i popularnost u posljednjoj deceniji putem online organiziranja – što se često prevodi i u stvarnu političku akciju.”

Izvanredan uspon Zohraana Mamdanija, muslimana i žestokog kritičara Izraela, služi kao upečatljiv primjer.

Zajedno, Mamdani s ljevice i Nick Fuentes s krajnje desnice pokazuju koliko su se pomjerile granice rasprave o Izraelu.

Kao što Hummel ističe, obojica danas iznose stavove o Izraelu koji su prije nekoliko godina smatrani ekstremnim, „pogotovo u mjestima poput New York Cityja, koja je bila izrazito proizraelska”.

Fuentes utjelovljuje tok krajnje desne konzervativnosti kojeg su stariji republikanci potpuno odbacivali; Mamdani dolazi iz progresivne tradicije koja je ranije bila odgurnuta od stranačkog vodstva.

Njihov dolazak prikazuje stvarnost u kojoj su glasovi koji su nekad bili utišani ili potisnuti – sada znatno prisutniji.

Hummel naglašava da to ne znači da su njihovi stavovi postali potpuno dijelom glavnog toka.

Mamdani je lokalni političar, a njegovo izbivanje u gradu s najvećom židovskom populacijom na svijetu ima simboličnu težinu, ali nije jasno jesu li ga birači podržali zbog njegove kritike Izraela ili zbog prioriteta kao što su troškovi života i svakodnevne brige.

„Treba napomenuti da njegovi stavovi nisu bili razlog da ga se diskvalificira, ali nije jasno jesu li oni odjecnuli široko među javnošću.”

„Mamdani i Fuentes obraćaju se potpuno različitim publikama, ali obojica iznose ideje o Izraelu koje se prije nekoliko godina gotovo nisu čule u javnosti”, dodaje Hummel.