Šefovi država i vlada najvažnijeg svjetskog odbrambenog saveza sastat će se 7. i 8. jula u turskoj prijestolnici Ankari kako bi razgovarali o budućnosti NATO-a i evroatlantske sigurnosne arhitekture.
Njemačko-evropsko-turski odnosi su posljednjih godina doživjeli brojne uspone i padove.
Dugo je u Njemačkoj i Evropi preovladavao rezervisan stav u odnosima.
To je bilo očigledno u "jednominutnom" govoru predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u Davosu, stavu evropskih partnera nakon neuspjelog pokušaja puča 15. jula, takozvanoj "armenskoj rezoluciji" u Bundestagu, povlačenju njemačkih trupa iz vojne baze İncirlik kao i u embargu na oružje u okviru evroatlantskih odnosa: sve su to bili trenuci niskog nivoa u odnosima sa Zapadom.
Oni koji su podržavali Erdogana ili priznavali uspjehe Turkiye suočavali se se s isključenjem ili čak osudom.
U svijetu koji se brzo mijenja, oslanjanje na stare obrasce više nije dovoljno. Sjedinjene Američke Države se povlače iz Evrope.
NATO traži nove ravnoteže moći. Snabdijevanje energijom, posebno u Evropi, postalo je krhkije. Njemačka se suočava s pitanjem pouzdanih partnera u multipolarnom svijetu.
U tom kontekstu, Turkiye dolazi u fokus: članica NATO-a s drugom najvećom vojskom u savezu prošla je kroz izuzetnu stratešku, ekonomsku i tehnološku transformaciju u protekle dvije decenije.
Njen geografski položaj je također čini prirodnim energetskim centrom i logističkim centrom.
Turkiye na putu da postane vojna sila
Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte savršeno je to sažeo nakon posjete Ankari krajem aprila: "Možemo mnogo naučiti iz onoga što Turkiye ovdje radi."
Poruka je bila jasna: Bez Turkiye, evropska sigurnosna arhitektura neće u potpunosti funkcionirati na duge staze.
Turska odbrambena industrija prošla je kroz izuzetnu transformaciju u protekle dvije decenije: izvoz je porastao s 248 miliona dolara u 2002. na 10 milijardi dolara prošle godine.
Prema podacima Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Štokholmu (SIPRI), Turkiye je od uvoznika oružja postala jedanaesti najveći izvoznik oružja na svijetu.
Izvoz turskog oružja porastao je za nevjerovatnih 122 posto samo između 2021. i 2025. godine, u poređenju s prethodnih pet godina.
Štaviše, ono što je predstavljeno na sajmu oružja SAHA Expo 2026 u Istanbulu u maju privuklo je pažnju vojnih stručnjaka širom svijeta: interkontinentalna balistička raketa Yildirimhan, hipersonični borbeni avion KAAN, flota dronova Baykar i amfibijski jurišni brod TCG Anadolu.
Lista tehnoloških otkrića je impresivna.
Njemačka vlada navodno razmatra i nabavku turske interkontinentalne balističke rakete Yildirimhan – dometa do 6.000 kilometara – i hipersonične rakete Tayfun Block-4.
Za evropske standarde, ovo je izvanredan razvoj događaja. Nezamislivo prije samo nekoliko godina, signalizira da strateško razmišljanje polako dobija na značaju.
Turkiye više nije samo potrošač tehnologije, već sve više proizvođač i partner. Ovo otvara nove mogućnosti: zajedničke projekte naoružanja, transfer tehnologije i bližu vojnu saradnju unutar NATO-a.
Međunarodni poredak prolazi kroz duboke promjene.
Postepeno smanjenje američkog vojnog prisustva u Evropi, proces koji se odvija godinama i sada dobija na zamahu, izaziva sve veću zabrinutost širom kontinenta.
Oko 35.000 američkih vojnika trenutno je stacionirano u Njemačkoj, a planirano je povlačenje više od 5.000 u narednim mjesecima.
NATO očekuje daljnja povlačenja. Američki general Alexus Grynkewich, vrhovni komandant NATO-a u Evropi, opisao je to kao "proces koji traje nekoliko godina" i izjavio da raspoređivanje raketa srednjeg dometa u Njemačkoj nije moguće.
Nedavno je otkriveno da će SAD dodatno smanjiti svoje vojno prisustvo u Evropi. Prema "New York Timesu", broj borbenih aviona bit će smanjen za trećinu. Osim toga, navodno se planira povlačenje podmornice i nosača aviona.
Ovo će dodatno intenzivirati fokus NATO-a na njegovo južno susjedstvo, prema nedavnoj analizi Fondacije Konrad Adenauer. Malo je zemalja toliko prisutno u trenutnim kriznim zonama kao Turkiye.
Posreduje između Rusije i Ukrajine, olakšala je sporazum o žitu i organizirala razmjenu zatvorenika, između ostalog. Ona je sidro stabilnosti, od Kavkaza do Mediterana.
Čak i na afričkom kontinentu turske mirovne misije se primjećuju. Turkiye se također istakla kao diskretan posrednik iza kulisa, pomažući u okončanju rata između SAD-a, Izraela i Irana.
Događaji na Bliskom istoku direktno utječu na Evropu: na cijene energije, migracije i sigurnosne rizike.
Niko ko želi promovirati mir u ovoj regiji više ne može ignorisati Ankaru. Martin Erdmann, bivši njemački ambasador u Ankari, navodi da su turski predsjednik i njegova zemlja postali "neophodni NATO partneri" i proglašava Erdogana jednim od rijetkih pobjednika višestrukih svjetskih kriza.
„Turkiye je protivpožarni zid za Evropu protiv zahtjeva nestabilnog regiona”, rekao je diplomata za magazin „Der Spiegel”.
Turci dokazuju da su majstori strateškog balansiranja: jedina su zapadna zemlja koja odbija sankcije protiv Rusije, a istovremeno održava otvorene komunikacijske kanale i isporučuje oružje Ukrajini.
Turkiye je članica NATO-a, kandidat za EU i partner u Šangajskoj organizaciji za saradnju (SCO) koju predvodi Kina. Njeni diplomatski uspjesi nisu prošli nezapaženo.
Brojni šefovi država i vlada zahvalili su predsjedniku Erdoganu na posredovanju u primirjima u Gazi i iransko-iračkom ratu.
Istovremeno, Ankara dodatno širi svoj utjecaj u Africi i centralnoj Aziji. Bivši ambasador Erdmann iz ovoga izvodi jasan zaključak: ako NATO želi da ostane relevantan geopolitički akter, Turkiye je nezaobilazna.
Nove mogućnosti u energetskom partnerstvu
Međutim, značaj Turkiye proteže se izvan zajedničke sigurnosne i odbrambene politike.
Brojni plinovodi snabdijevaju Evropu plinom iz različitih regija svijeta preko Turkiye, smanjujući njenu ovisnost o Rusiji.
Njen geografski položaj između Crnog mora, Mediterana i Bliskog istoka čini zemlju prirodnim centrom za energiju, trgovinu i sigurnost.
Nedavni primjer ove ključne uloge je Ankarin prijedlog NATO-u: Turkiye nudi izgradnju vojnog naftovoda sa svoje teritorije preko Bugarske do Rumunije.
Značaj ovog prijedloga je u tome što bi turska ruta bila otprilike pet puta jeftinija od alternativnih pravaca.
Prije samo nekoliko dana, njemačka savezna ministrica za ekonomska pitanja i energetiku Katherina Reiche (CDU) otputovala je u Ankaru s delegacijom od 30 članova na svoju prvu službenu posjetu turskoj prijestolnici.
Njena poruka: "Turkiye nije samo pouzdan partner, ona je jasno usmjerena na rast u energetskom sektoru."
Nadalje, Republika Turkiye postaje sve važnija Njemačkoj ne samo za diverzifikaciju snabdijevanja plinom i električnom energijom, već i za modernu trgovinsku i industrijsku politiku.
Tokom posjete Reiche je naglasila da Turkiye nije samo važan saveznik NATO-a, već i ključni partner za snabdijevanje Evrope plinom i energijom.
Zemlja na Bosforu planira investirati oko 80 milijardi eura u obnovljive izvore energije i 28 milijardi eura u energetsku infrastrukturu do 2035. godine.
Razvoj prema "evropskom NATO-u" je nezaustavljiv. SAD smanjuje svoje prisustvo, ostavljajući prazninu koju Evropa može samo teško popuniti.
Međutim, otvoreni bok koji Washington ostavlja za sobom je ogroman. NATO kojim dominira Evropa nije zagarantovan.
Potrebni su mu tehnološki suverenitet, politička volja i, prije svega, pouzdani saveznici. Turkiye ima potencijal da bude jedan od tih partnera, ne samo zbog svoje vojske, već i zbog svog geopolitičkog položaja i rastuće odbrambene industrije.
Globalna situacija se fundamentalno promijenila od posljednjeg samita NATO-a u Turkiye prije 22 godine. Strateški značaj Ankare za evropsku sigurnost je veći nego ikad.
Samit će se prvenstveno fokusirati na bližu integraciju Turkiye u napore podrške Ukrajini protiv Rusije.
Međutim, uvjeti za bližu saradnju ne mogu se stvoriti isključivo u Ankari. Evropa mora prevazići svoje stare rezerve i prepoznati svog turskog partnera kao ono što jeste: nezamjenjiv stub evroatlantske sigurnosti.
Njemačko-turski i evropsko-turski odnosi su zreli za novi početak: na ravnopravnoj osnovi, s obostranim interesom i razumijevanjem da sve strane mogu imati jednake koristi. Evropi je potrebna Turkiye, a i obrnuto.
Ako bliža integracija uspije, ona bi mogla ne samo ojačati NATO, već i postaviti odnose na nove temelje.
Samit NATO-a u Ankari mogao bi označiti početak nove ere ili još jednu propuštenu priliku. A bila bi greška propustiti ovu.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
