Kako najnoviji protesti u Iranu označavaju prekid u odnosu na prethodne cikluse nezadovoljstva
Najnoviji protesti u Iranu, pokrenuti ekonomskim slomom i odvijajući se u kontekstu postratnog razdoblja, odražavaju eroziju društvenog strpljenja i produbljuju frakture unutar političke elite.
Talas protesta koji je izbio u Teheranu krajem decembra i brzo se proširio širom Irana nije samo još jedna epizoda ekonomske uznemirenosti, već predstavlja kvalitativno drugačiju fazu u ponavljajućem ciklusu društvenih i političkih konfrontacija u zemlji.
Iako je okidač bio ekonomski kolaps, protesti su se brzo razvili u širi izazov političkoj legitimnosti, odvijajući se u postratnom kontekstu obilježenom erozijom društvenog strpljenja, intenzivnijim raslojavanjem među elitama i pojačanom osjetljivošću na stranu intervenciju.
Iran je u posljednjih osam godina doživio više talasa protesta, od kojih je svaki ostavio trajan trag na odnosima između države i društva.
Protesti 2019–2020, koji su izbili nakon iznenadnog ponovnog uvođenja kartičnog ograničavanja goriva i naglog rasta cijena benzina, bili su uglavnom ukorijenjeni u materijalnom nezadovoljstvu i represiji. Nasuprot tome, ustanak 2022–2023, nakon smrti Mahse Amini, bio je usmjeren na pitanja identiteta, građanskih sloboda i sistemske nepravde.
Trenutni protesti ne uklapaju se jasno ni u jednu od tih kategorija. Umjesto toga, oni spajaju ekonomsku kolapsnu situaciju s otvorenim političkim zahtjevima na način koji signalizira dublju krizu povjerenja u vladajući poredak.
Neposredni katalizatori bili su poznati: brzo devalviranje nacionalne valute, strukturne fragilnosti na domaćem tržištu i dugotrajna, produbljujuća kriza troškova života.
Ipak, brzina kojom su ekonomske žalbe isprepletene s eksplicitnim političkim sloganima sugerira da su protesti prerasli u reakciju koja nije samo ekonomske prirode. Sada je u igri ne samo pitanje egzistencije, nego i sama legitimnost.
Početni epicentar novog talasa protesta bio je Veliki bazar u Teheranu i povezane trgovačke mreže – jedna od ključnih tačaka iranskog ekonomskog sistema.
Historijski je Veliki bazar imao presudnu političku ulogu, najznačajnije tokom Revolucije 1979. – ne samo kao ekonomski akter, već i kao strateški društveni prostor u kojem su se javno artikulisale krize političke legitimnosti.
Kolektivne akcije poput zatvaranja radnji, štrajkova i pasivnog otpora dugo su ukazivale na trenutke kada je povjerenje u sposobnost političkog sistema da upravlja ekonomijom bilo narušeno.
U tom smislu, prvi mobilizacijski akteri bili su trgovci, vlasnici malih preduzeća i trgovačke mreže koje posluju u sektorima zavisnim od uvoza i koje su bile direktno izložene valutnom šoku.
Do 29. decembra 2025. protesti su se značajno proširili i prostorno i diskurzivno. Ono što je počelo kao akcije vezane za bazar, ograničene na arkade i trgovačke prolaze, prelilo se na glavne saobraćajnice i simbolične javne prostore Teherana, prelazeći granice ekonomskog protesta i dosežući prag na kojem su politički zahtjevi postajali sve vidljiviji.
Dan kasnije protesti su dostigli kritičnu prekretnicu jer su poprimili nacionalni karakter. 30. decembra ulični protesti održani su ne samo u Teheranu nego i u velikim gradovima poput Širaza, Kermanshaha, Esfahana, Ahvaza i Karaja.
Univerziteti i studenti uključili su se u proteste kao aktivni učesnici, značajno proširujući društvenu bazu pokreta. Njihovo učešće omogućilo je da se ekonomske žalbe povežu s zahtjevima za političke slobode i zastupljenost, čime je dodatno ojačan sistemski karakter protesta.
Isti dan počele su kružiti snimke kojima se tvrdi da su bezbjednosne snage otvorile vatru na protestante u nekim oblastima. Sa prijavljenim žrtvama, protesti su prešli ključni prag, prelazeći iz sfere niskointenzitetskih društvenih tenzija u otvorenu bezbjednosnu krizu.
Talas protesta dobio je sasvim novu dimenziju noću 8. januara, kada su se demonstracije transformirale u otvoreno radikalne akcije usmjerene protiv samog političkog sistema.
Oko 20:00 po lokalnom vremenu protesti su izbili u najmanje 46 gradova u 21 pokrajini, a skandiranja su sadržavala radikalne slogane protiv vrhovnog vođe Irana, Alija Hamneija. Ova eskalacija postavlja centralno pitanje: šta razlikuje ovaj talas protesta od ranijih ciklusa konfrontacija u Iranu?
Izričita podrška Donalda Trumpa protestima
Protesti su izazvali intenzivnu debatu ne samo kroz domaću dinamiku, nego i kroz međunarodne reakcije i diskurse vanjske politike.
Kako su se demonstracije širile, zapadni stavovi i retorika iranskih političkih i bezbjednosnih elita postajali su stroži, pri čemu se nemiri sve više okviruju kao sukob između unutrašnjeg poretka i vanjske intervencije.
U tom kontekstu, Donald Trump je 2. januara na svom nalogu na platformi Truth Social izjavio da „ako Iran puca i nasilno ubija mirne protestante, što im je uobičajeno, Sjedinjene Američke Države će priskočiti u pomoć“. On je te prakse predstavio kao uobičajene i najavio da je SAD spreman da reaguje.
Trump je sličan stav ponovio 5. januara tokom obraćanja u Air Force Oneu, navodeći da se razvoj događaja u Iranu pomno prati i upozoravajući da bi Teheran mogao očekivati „snažan odgovor Sjedinjenih Država“ ako protestanti budu ubijeni.
Uprkos pola stoljeća neprijateljstva u iransko-američkim odnosima, nijedan američki predsjednik dosad nije u tako eksplicitnim izrazima izrekao retoriku o „spašavanju iranskog naroda“. Za iranske vladajuće elite, takav je jezik neizbježno budio kolektivna sjećanja na američke intervencije u Iraku i Afganistanu.
Prema tvrdnjama koje su širile iranske i međunarodne organizacije za ljudska prava i monitoringe, tokom prvih dvanaest dana protesta demonstracije su se barem jednom održale u više od 100 gradova u 31 pokrajini, s najmanje 40 prijavljenih poginulih i više od 2.000 privedenih do noći 8. januara.
Ako se protesti nastave i broj žrtava poraste, kurs koji bi Trump mogao odabrati ostaje neizvjestan.
Različiti tonovi među iranskim liderima
U unutrašnjoj političkoj areni Irana, zvanični odgovori na proteste uglavnom su bili postavljeni kroz bezbjednosnu prizmu.
Ali Hamnei je tendenciozno svodio demonstracije na zahtjeve vezane za egzistenciju koje iznose bazarski trgovci i prodavci, praveći jasnu razliku između onoga što on opisuje kao legitimni protest i onoga što naziva neredima.
Izjavom da „naš sagovornik je onaj koji protestuje, ali nema smisla ulaziti u razgovor s onima koji prave haos; njihovo mjesto je jasno“, Hamnei je eksplicitno ocrtao granice državnog odgovora.
U govoru 9. januara opisao je proteste 8. januara kao djela huligana koji su, kako je tvrdio, palili vlastite zgrade da bi udovoljili predsjedniku Sjedinjenih Država. Slične primjedbe izgovorio je i ranijih dana, ponavljajući da „nema smisla ulaziti u razgovor s onima koji prave haos; njihovo mjesto je jasno“.
Stav pravosuđa bio je još manje popustljiv. Gholam-Hossein Mohseni-Ejei devetog dana protesta najavio je da neće biti milosti prema pritvorenima, naredivši da se spisi predmeta brzo dovrše i da se presude izreknu bez odlaganja.
Ejei je ovu zaoštrenost pravdao ukazivanjem na izraze podrške iz Sjedinjenih Država, Izraela i Donalda Trumpa, predstavljajući strane reakcije kao dokaz o pokretačima nemira.
Suprotno tome, predsjednik Masud Pezeškijan usvojio je blaži ton, naglašavajući uzdržanost i toleranciju prema javnosti uz elemente samokritike.
Tako je Mohammad Jafar Ghaempanah, potpredsjednik za izvršna pitanja, 7. januara izjavio da je Pezeškijan naložio bezbjednosnim snagama da izbjegavaju grube mjere protiv protestanata, pod uslovom da nacionalna bezbjednost nije ugrožena.
Ono što u konačnici oblikuje te različite odgovore jeste specifična državna arhitektura Irana. U okviru postojećeg ustavnog i faktčkog poretka, oružane snage i bezbjednosni aparat podliježu direktnoj vlasti vrhovnog vođe, dok predsjedništvo nema značajnu izvršnu moć u tim domenima.
Kao rezultat toga, posebno u periodima krize, smirujuća retorika izvršne vlasti rijetko prerasta u institucionalnu uzdržanost.
Još jedna značajna odlika aktuelnog diskursa protesta jeste obnovljena važnost koju u krugovima povezanim s Izraelom dobija Reza Pahlavi.
Tvrdnje koje su se širile u medijima bliskim Izraelu da protesti navodno idu pod Pahlavijevim vodstvom više govore o pokušajima da se održi psihološka i politička infrastruktura scenarija za promjenu režima nego o stvarnim prilikama na terenu.
Reza Pahlavi nije inkluzivna politička figura unutar iranskog društva; njegova rezonanca uglavnom je ograničena na male dijasporske grupe.
Nedostaje mu i inkluzivan profil vodstva koji bi mogao povezati različite društvene segmente Irana, kao i organizacioni kapacitet potreban za vođenje u periodima akutne krize.
Ipak, kontinuirano ulaganje u njegov simbolički značaj od strane aktera koji su skloni Izraelu odražava strateške proračune orijentisane izvana, a ne unutrašnju političku dinamiku Irana.
U tom kontekstu, Pahlavi funkcioniše više kao prezentacijski instrument unutar narativa o promjeni režima nego kao održiva alternativa vođi.
Postratna psihologija
Jedna od glavnih osobina koja razlikuje aktuelne proteste od ranijih talasa jeste to što su iznikli u neposrednom razdoblju nakon dvanaestodnevnog rata Iran–Izrael u junu.
Tokom tog sukoba, mediji skloni Izraelu pokušavali su da podstaknu Irance da izađu na ulice, ali ti pozivi nisu ostvarili značajan efekat.
Ishod je široko tumačen kao dokaz konsolidovanog domaćeg fronta i ojačane solidarnosti između države i društva.
U neposrednom postratnom periodu, iranske vlasti zauzele su relativno mekši retorički stav, naglašavajući nacionalno jedinstvo. Ta privremena konsolidacija, međutim, pokazala se neodrživom. Strukturne slabosti u upravljanju, postojani ekonomski pritisci i neispunjena očekivanja reformi ponovo su proizvela rašireni očaj i tjeskobu zbog budućnosti.
Značajno je da su upozorenja o tim rizicima stigla ne samo iz opozicionih krugova, nego i iz samog sistema.
Bivši predsjednici Hasan Rouhani i Mohammad Hatami, zajedno s predsjednikom Pezeškijanom, svaki su — iako u različitim tonovima — istakli društvene posljedice produbljivanja krize upravljanja.
Iz izraelske perspektive, tekući protesti mogu se tumačiti kao znak da sukob s Iranom nije efektivno završen i da se pojavilo novo područje unutrašnje ranjivosti u zemlji, čime se Iran dovodi u relativno nepovoljniji položaj.
Zaključno, proteste koji se sada odvijaju u Iranu ne treba shvatati ni kao prolaznu epizodu društvenih nemira, niti kao neposrednu egzistencijalnu prijetnju državi.
Presudni su, umjesto toga, brza erozija društvenog strpljenja u postratnom periodu, ponovna važnost percepcija o vanjskoj intervenciji i sveprisutni nedostatak povjerenja u sposobnost države i političkog sistema da sprovedu reforme.
Zajedno, ovi elementi sugeriraju da je Iran ušao u fazu unutrašnje političke turbulentnosti, koju će u predstojećem periodu odlikovati pojačana krhkost.