Kada su borci Sudanske snage za brzu podršku (RSF) napali Al-Fasher u oktobru 2025. i počeli da ubijaju, Abeer i njena sestra ukrcale su se u pretrpan automobil zajedno s ostalim seljanima i pobjegle – hvatajući svaku priliku da spasu svoje živote.

Nakon osam dana koja su im izgledala kao čitav život, konačno su stigle u izbjeglički kamp Al-Dabbah u Sjevernoj državi Sudana.

Abeer ima 18 godina, iako su ono što je doživjela tokom puta od oko 800 kilometara od Al-Fashera već premašila njene godine.

Put do sigurnosti bio je sve samo ne siguran. Naoružani ljudi su često zaustavljali njihov automobil, pretresali ga i ponižavali djevojke koje su putovale s njima. „Prijetili su nam: ‘Možemo vas ubiti. Možemo vas silovati. Možemo vas ostaviti ovdje’“, rekla je Abeer, navodeći prijetnje napadača.

„Jednu djevojku su vezali za drvo tri dana pred našim očima. Našu rođaku su silovali i nakon tog stravičnog iskustva nije mogla govoriti.“

Za sudanske djevojke, rat se ne vodi samo na bojištu – vodi se i tajno, svakodnevno, u borbi za preživljavanje.

PLAN International

U jednom trenutku njihov automobil se pokvario u pustinji i ostavio ih na otvorenom. Abeer i njenu sestru su pretukli i prisilili da piju prljavu vodu. Ništa oko njih nije pružalo zaštitu – samo tišina.

Na kraju je automobil ponovo proradio i brzo ih odvezao do kampa Al-Dabbah, gdje su šatori i osnovna oprema donijeli određenu utjehu.

Ali, kaže Abeer, teškoće tu nisu prestale – djevojke koje su pretrpjele napade tokom puta ostale su nijeme, prestravljene da progovore o onome što su preživjele.

„Ne možemo o tome govoriti jer se bojimo. Te djevojke sada žive s nama ovdje, i dalje pate.“

Merjem nije imala sreće – nije bilo automobila, nije bilo brzog bijega. Pet dana je prelazila kroz polja smrti dok je Al-Fasher padao pod kontrolu RSF-a.

Nije bilo hrane. Nije bilo vode. Bilo je samo zvukova borbi koji su vladali Al-Fasherom i hitne potrebe da se pobjegne iz grada. Izbjegla je s porodicom, nastavljajući dok joj je snaga slabila. Kada su stigli u kamp, jedva je mogla stajati.

Kada ju je majka dovela u kliniku u kampu, ispostavilo se da njeno stanje nije samo posljedica iscrpljenosti – bila je silovana. Medicinski pregled je potvrdio trudnoću.

Sada, odvojena od svog doma i bez adekvatnog skloništa, Merjem i njena porodica bore se da dobiju prenatalnu njegu, dovoljno hranjivih namirnica i osnovne potrepštine.

Kako je sukob između RSF-a i Sudanske vojske ušao u četvrtu godinu 15. aprila, priče poput Abeerine i Merjemine prisutne su svuda – ali ih se rijetko čuje.

U čitavom Sudanu više od 12 miliona ljudi izgubilo je domove, mnogi i više puta. Mnogi gradovi su opustošeni. Porodice su razbijene. Ono što je ostalo je zemlja nesigurnosti i slabe zaštite.

Prema Plan Internationalu, djevojke i žene su najviše pogođene ovim sukobom.

Procjenjuje se da gotovo 12 miliona ljudi suočava prijetnje zlostavljanjem, uključujući silovanja i seksualno nasilje nad ženama. To nisu izolovani incidenti, već dio ponavljajućih užasa na putevima, u domovima i u kampovima koji bi trebali pružati sigurnost.

Istovremeno, sistem koji je zamišljen da pomogne preživjelima se urušava. Bolnice su uništene ili oštećene.

Neki sada trpe napade i bespilotnim letjelicama. Zdravstveni radnici su preopterećeni ili ne mogu doći do onih kojima je pomoć neophodna.

Uprkos razmjerima katastrofe sukob u Sudanu gubi pažnju svjetske javnosti.

Humanitarne organizacije, uključujući Plan International, nastavljaju da rade u teškim uslovima kako bi pomogle djevojkama poput Merjem i Abeer. Više od 120 radnika u humanitarnom sektoru je ubijeno otkako je sukob počeo.

Finansiranje je znatno smanjeno uprkos rastućim potrebama. Više od 30 miliona ljudi sada treba hitnu humanitarnu pomoć.

„Treba nam više hitne pomoći. To se može postići samo dodatnim sredstvima dok budžeti za pomoć opadaju. Bez finansijske podrške, životi — i budućnost djevojaka i mladih širom Sudana — biće izgubljeni,“ rekao je Mohamed Kamal, državni direktor Plan Internationala, u razgovoru za TRT Afrika.

Za djevojke poput Merjem to može značiti putovanje dok su trudne tokom bjegstva, bez adekvatne zdravstvene njege i sigurnosti. Za neke, kao one koje su putovale s Abeer, to znači nositi rane o kojima se plaše govoriti.

Rat također krade nešto manje vidljivo, ali jednako razorno: budućnost zajednice.

Više od 14 miliona djece više ne ide u školu, većina su djevojčice. Učionice su pretvorene u ruševine ili u skloništa za raseljene. Sa prekidom obrazovanja rizici se povećavaju naročito za djevojčice: rano udavanje, zlostavljanje i siromaštvo koji mogu trajati generacijama.

„Ovaj sukob je uništio Sudan. Mladi gube obrazovanje, bolnice su razorene i zajednice se raspadaju. Posljedice će se osjećati dugo vremena, možda i generacijama, ako ne djelujemo sada“, rekao je Kamal.

Istraživanja pokazuju da među djevojkama koje ne idu u školu, brak je često naveden kao glavni razlog – promjena koja pokazuje kako sukob preoblikuje ne samo sadašnjost nego i životne puteve u budućnosti.

„Uklonili su nas iz obrazovanja“, rekla je Abeer. „Prestala sam ići u školu u šestom razredu.“ Merjem i dalje sanja da će jednog dana vratiti se u školu, uprkos svojoj trudnoći.

Tri godine od početka sukoba, njegove posljedice ne pogađaju samo mrtve i raseljene, već i one koji su preživjeli i žive s dugotrajnim posljedicama.

Za sudanske djevojke, rat nije samo borba na frontu – nosi se u tišini, u sjećanju i u svakodnevnoj borbi za preživljavanje.

Priče Abeer i Merjem nisu samo svjedočanstvo o gubitku. One podsjećaju na opasnost koja prijeti ako svijet nastavi da okreće glavu od rješavanja ovog sukoba.