Sudbina porodice fudbalskog reprezentativca Bosne i Hercegovine Esmira Bajraktarevića obilježena je genocidom u Srebrenici.

Njegovi roditelji preživjeli su pad "zaštićene zone" Ujedinjenih nacija u julu 1995. godine, dok su u genocidu ubijena dvojica njegovih daidža. Godinama kasnije, Esmirovi roditelji, nakon što su izgradili novi život u inostranstvu, dobili su sina koji je danas jedan od najperspektivnijih bh. reprezentativaca.

Za njegovu tetku Ifu Golić najveći razlog za ponos nije samo Esmirov sportski uspjeh, već činjenica da nikada nije zaboravio svoje korijene.

“Sretna sam zbog Esmira. On je moj čitav svijet. Ponosna sam na njega. Još kao dijete volio je fudbal. Voli narod, voli da se šali. Nekad imam osjećaj kao da je rođen ovdje, a ne u Americi”, kaže za Anadolu.

Ifa i Esmirova majka Emina odrasle su u selu Sase kod Srebrenice.

Nakon pada Srebrenice, zajedno sa hiljadama žena i djece iz Potočara prebačene su prema Kladnju, dok je Esmirov otac Elmir do slobodne teritorije stigao probijajući se kroz šumu.

Kasnije su se upoznali, vjenčali i započeli novi život u inostranstvu.

Esmir je rođen 2004. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, devet godina nakon genocida u Srebrenici.

“Kada smo stigli na slobodnu teritoriju, moja sestra je upoznala Esmirovog oca u Lukavcu. Poslije su otišli u Švicarsku, osnovali porodicu, a Esmir je rođen u Americi”, prisjeća se Ifa.

Porodica Husić tokom genocida izgubila je dvojicu sinova.

“Moja braća Mevludin i Fahrudin također su voljeli fudbal. Obojica su ubijena nakon pada Srebrenice”, kaže ona.

Njihova imena danas su uklesana na spomen-obilježju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, u čijem mezarju su ukopani brojni članovi porodice.

Iako je odrastao daleko od Bosne i Hercegovine, Esmir je ostao snažno vezan za zemlju svojih roditelja.

“Svaki dan se čujem sa sestrom. Svi govore bosanski, iako se osjeti da su odrasli u inostranstvu”, kaže Ifa.

Prisjeća se da je još kao dječak govorio kako želi krenuti stopama Edina Džeke.

“Govorio je: ‘I ja ću igrati kao Džeko.’ Nisu ga zanimale igračke ni kamioni, samo lopta. To mu je bilo u krvi.”

Ponos ne krije ni Esmirov tetak Safet Golić.

“Svi smo ponosni na Esmira, posebno mi u Podrinju. Djeca ovdje nose dresove s njegovim prezimenom. On im je uzor.”

Kaže da mu je posebno važno što mladi reprezentativac nikada nije zaboravio svoje porijeklo.

“Njegovi roditelji svake godine dolaze u Bosnu i Hercegovinu, a i Esmir dolazi kad god može. Lijepo je odgojen momak. Roditelji su na njega prenijeli ljubav prema Bosni i Hercegovini, njenoj tradiciji i narodu. On tačno zna odakle su mu korijeni.”

Genocid u Srebrenici

Pripadnici Vojske Republike srpske i njihovi pomagači su nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. ubili više od 8.000 bošnjačkih muškaraca u nizu masovnih pogubljenja.

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari do sada je ukopano 6.772 žrtava genocida, dok je 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima po odluci članova porodica.

Za više od hiljadu žrtava genocida u Srebrenici još uvijek se traga.

Međunarodni sud pravde u Hagu donio je 2007. godine presudu u kojoj se konstatira da je jula 1995. godine u Srebrenici, koja je tada bila "zaštićena zona" UN-a, Vojska Republike Srpske (VRS) počinila genocid.

Haški tribunal, Sud Bosne i Hercegovine te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su za genocid i ratne zločine osudili ukupno 54 osobe na 781 godinu i pet doživotnih kazni zatvora. Na doživotne zatvorske kazne osuđeni su, među ostalim, ratni predsjednik RS-a i komandant vojske tog entiteta, Radovan Karadžić i Ratko Mladić.