Iako je prošlo 37 godina od rušenja Berlinskog zida, koji je od 1961. do 1989. godine dijelio glavni grad Njemačke i koji je poznat kao "zid srama", njemački građani i dalje čuvaju sjećanja na taj period.

Berlinski zid, dug 156 kilometara, srušen je 9. novembra 1989. godine, nakon što je 28 godina dijelio Berlin i Njemačku. Njegovo rušenje predstavljalo je prekretnicu za Njemačku i Evropu te ubrzalo proces okončanja režima Istočne Njemačke, odnosno Demokratske Republike Njemačke (DDR).

Kako je nastao Berlinski zid

Nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, Njemačka je podijeljena na četiri okupacione zone pod upravom SAD-a, Velike Britanije, Francuske i bivšeg Sovjetskog Saveza.

Godine 1949. ujedinjene su uprave zona pod kontrolom SAD-a, Velike Britanije i Francuske, čime je osnovana Savezna Republika Njemačka (BRD). U istoj godini na području pod sovjetskom upravom proglašena je DDR, čime je Njemačka podijeljena na dvije države.

Od 1949. do 1961. godine oko tri miliona ljudi, među kojima je bilo posebno mnogo obrazovanih i kvalificiranih mladih, pobjeglo je iz Istočne Njemačke u zapadni dio zemlje.

Kako bi zaustavila odlaske, vlast DDR-a je 12. augusta 1961. godine donijela tajnu odluku o zatvaranju granice u Berlinu. Narednog jutra, 13. augusta, istočnonjemački vojnici ogradili su područje pod sovjetskom upravom bodljikavom žicom. Nakon što ni to nije zaustavilo odlaske, u noći 17. augusta počela je izgradnja Berlinskog zida visokog 3,6 metara.

Simbol Hladnog rata

Betonski zid dug 156 kilometara, izgrađen 1961. godine kako bi spriječio stanovnike Istočne Njemačke da pobjegnu u Zapadnu Njemačku, godinama je predstavljao jedan od simbola Hladnog rata u 20. stoljeću.

Pokušavajući preći zid i stići do Zapadne Njemačke, život je izgubilo 138 osoba, a do njegovog rušenja 9. novembra 1989. godine njih 5.075 uspjelo je preći prepreku i pobjeći na Zapad.

Ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke obilježava se svake godine 3. oktobra zvaničnim ceremonijama kojima prisustvuju najviši državni zvaničnici. Taj datum izabran je jer se 9. novembar, kada je srušen Berlinski zid, ne obilježava kao Dan ujedinjenja. Naime, 9. novembra 1938. godine nacisti su napali kuće, prodavnice i sinagoge u vlasništvu Jevreja, a taj događaj u historiji je poznat kao Kristalna noć.

Berlinski zid, poznat i kao "željezna zavjesa", ostavio je duboke tragove među stanovnicima Njemačke. Njegovi ostaci mogu se posjetiti na nekoliko lokacija u gradu.

Svjedočenja i sjećanja

Uoči 37. godišnjice rušenja Berlinskog zida, posjetioci Memorijalnog centra Berlinskog zida u Berlinu podijelili su s novinarom Anadolu svoja sjećanja na taj historijski događaj.

Andrea-Barbara Czeskleba, koja je Memorijalni centar posjetila u invalidskim kolicima, rušenje zida 1989. godine opisala je kao veliko iznenađenje.

"Bilo je to veliko i radosno iznenađenje jer sam godinama osjećala žaljenje zbog ljudi u DDR-u, a tamo sam imala i rodbinu koju sam posjećivala. Smatrala sam da je rušenje zida zaista sjajno. U početku nisam mogla vjerovati da je istina, ali sam to dočekala s velikim zadovoljstvom", kazala je Czeskleba.

Navela je da je nakon rušenja zida posjetila rođaka koji je živio sa suprugom i kćerkom u Chemnitzu. Prema njenim riječima, njegova porodica bila je sretna jer je ponovo mogla putovati, ali istovremeno nije imala posao i gotovo nikakav novac.

Czeskleba je kazala da joj se prilikom svake posjete Memorijalnom centru vraćaju sjećanja na taj period, koji smatra potresnim.

Prisjetila se posjeta rodbini u DDR-u u mladosti, redova za hranu i posteljinu te činjenice da su se njeni rođaci trudili gostima pružiti najbolje što su mogli, iako to nisu morali. Navela je i da je bilo veoma teško potrošiti novac DDR-a jer se gotovo ništa nije moglo kupiti.

"Ponovo mi se vraća i osjećaj kao da smo bili u zatvoru", rekla je Czeskleba.

Dodala je da se prisjeća i izgleda tadašnje Istočne Njemačke, kao i da su joj prelazi granice bili užasni.

Kritizirala je one koji smatraju da zid nije trebalo srušiti, navodeći da i danas čuje uvrede na račun stanovnika Istočne Njemačke i tvrdnje da je zid trebalo ponovo izgraditi.

"Sve to smatram veoma lošim jer kako je moguće da ljudi budu zatvoreni", upitala je.

Berthold Just, koji živi u Bayreuthu, kazao je da se slučajno zatekao u Istočnoj Njemačkoj u vrijeme rušenja Berlinskog zida.

Ispričao je da je u Istočnu Njemačku putovao s omladinskom organizacijom Junge Union, koja djeluje u okviru Kršćansko-demokratske unije (CDU). Putovanje je bilo dogovoreno mnogo ranije i nije ga bilo moguće otkazati.

"Već prilikom ulaska u Meiningen osjećali smo da nešto nije u redu. Vodič kojeg nam je dodijelila DDR udario je objema rukama po instrument-tabli autobusa i rekao: 'Granica se ne može otvoriti, to bi značilo ukidanje ove države'. Pomislio sam da je možda u pravu", kazao je Just.

Dodao je da je kasnije tog dana na televiziji vidio ljude kako sjede na Berlinskom zidu.

Just je naveo da je znao kako će potpuno ponovno ujedinjenje dvije Njemačke donijeti određene poteškoće, ali da je bio optimističan u pogledu njegovog uspjeha.

"Ubrzo smo uspostavili poslovne veze i na Istoku, a ljudima je trebalo ukazati određeno povjerenje. Naravno, povremeno se mogu pojaviti problemi, ali generalno možemo reći da je mnogo toga krenulo nabolje", rekao je.

Albert Harms, koji je osamdesetih godina radio u jednom ministarstvu u saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija, kazao je da je za rušenje zida saznao kasno navečer putem radija, vraćajući se iz ministarstva u Düsseldorfu.

"Ta vijest me toliko duboko pogodila da sam prvo skrenuo na odmorište pored autoputa kako bih je mogao prihvatiti. Bilo je nevjerovatno", prisjetio se Harms.

Naveo je da je u aprilu 1989. godine s delegacijom iz Sjeverne Rajne-Vestfalije posjetio Istočnu Njemačku.

"Nismo mislili da bi se to, čak ni u naredne dvije generacije, moglo dogoditi", kazao je.

Harms je rekao da je tadašnji premijer Sjeverne Rajne-Vestfalije Johannes Rau bio u kontaktu s opozicijom u DDR-u, zbog čega su znali da bi se u toj zemlji nešto moglo dogoditi.

Ocijenio je da se danas može govoriti o djelimičnom ujedinjenju dvije Njemačke i njihovih stanovnika, ali da razlike i dalje postoje, što se, kako je naveo, može vidjeti i na izborima.

Prema njegovim riječima, za ostvarenje riječi bivšeg njemačkog kancelara Willyja Brandta, koji je tada kazao "Sada se ujedinjuje ono što pripada jedno drugom", bit će potrebna još jedna generacija.

"Mislim da to nećemo vidjeti u narednih deset godina. Vjerujem da će nakon toga biti ostvareno jedinstvo, ali proces će se nastaviti", zaključio je Harms.