„Napustio sam jedan zatvor i ušao u drugi.“

Za 19-godišnjeg Ahmada izlazak iz izraelskog pritvora nije značio i izlazak iz zatvora. Strah i trauma iz 15 mjeseci provedenih u pritvoru pratili su ga i nakon povratka kući.

Uhapšen je 6. augusta 2024. godine, kada je imao 16 godina, a pušten 3. novembra 2025. godine, kada je imao 18 godina.

Sada, ponovo u izbjegličkom kampu Balata na okupiranoj Zapadnoj obali, Ahmad kaže da strah i dalje oblikuje njegov svakodnevni život.

„Ako vojska uđe u grad, odmah nestanem s tog područja. Bojim se da ću se vratiti u zatvor. Bojim se onoga što je unutra, teškoća koje sam tamo proživio“, rekao je za TRT World.

Od 7. oktobra, palestinska djeca na okupiranoj Zapadnoj obali suočavaju se s naglim porastom pritvaranja koje provode izraelske snage, u okviru sistema koji palestinske maloljetnike već dugo podvrgava hapšenju, ispitivanju i krivičnom gonjenju pred izraelskim vojnim sudovima.

Oko 370 palestinske djece bilo je pritvoreno u izraelskim zatvorima početkom augusta, većinom u zatvorima Megiddo i Ofer. Izraelske snage pritvorile su 276 palestinske djece samo u prvih šest mjeseci 2026. godine, prema podacima Palestinskog centra za zagovaranje prava zatvorenika.

Ali brojke malo govore o tome šta se događa nakon što se zatvorska vrata otvore.

Djeci koja su provela mjesece ili godine iza rešetaka povratak može značiti nastavak prekinutog školovanja, poremećene svakodnevne rutine i narušene odnose s drugima, dok sa sobom nose fizičke i psihološke posljedice pritvora.

Čak i nekoliko dana provedenih u pritvoru može ostaviti trajne posljedice.

Kad je pet dana dovoljno

Za braću Omara (13) i Faisala (14) pritvor je trajao samo pet dana.

Bili su pritvoreni u zatvoru Megiddo prije nego što su se vratili kući svojoj porodici. Ali tih pet dana i dalje utiče na njihov san, prijateljstva, školovanje i rad, a zbog svega toga boje se slobodno kretati izvan svog doma.

Prije hapšenja, Omar je napustio školu, ali se planirao vratiti. Radio je i u lokalnoj prodavnici. Od puštanja iz pritvora ne radi ni jedno ni drugo.

„Moje mentalno zdravlje pogoršalo se otkako sam pušten iz zatvora. Moji prijatelji prestali su provoditi vrijeme sa mnom. Imao sam sukobe s mnogima od njih i na kraju su me počeli izbjegavati“, rekao je Omar za TRT World.

Kaže da se vlasnik prodavnice uplašio da bi se izraelske snage mogle vratiti u to područje i oštetiti prodavnicu zbog njega, zbog čega je Omar ostao bez posla.

I dalje osjeća bol nakon što ga je, prije nego što je stigao do zatvora, izraelski vojnik kundakom puške udario u glavu.

„Udarac mi je povrijedio glavu i od tada osjećam bol svaki put kada naslonim glavu na jastuk.“

Strah od ponovnog pritvaranja promijenio je i način na koji se kreće svojim naseljem.

„Kad god izađem u naselje, bojim se da bi vojska mogla doći i ponovo me uhapsiti ili da bi vojnici mogli doći pješke i odvesti me“, kaže Omar.

„Stalno se bojim. Prestao sam izlaziti i sada većinu vremena provodim kod kuće.“

Faisal opisuje sličnu borbu, posebno tokom noći.

„Nakon što sam pušten, moj život postao je još gori“, rekao je Faisal za TRT World.

„Svake noći teško zaspim jer stalno iznova proživljavam ono što se dogodilo, premlaćivanje, ponižavanje i ono što sam doživio u zatvoru.“

Kaže da su se neki prijatelji udaljili od njega i da mu je povratak svakodnevnom životu postao jedan od najvećih izazova.

„Najteže mi je bilo pokušati se vratiti normalnom životu i ponovo uspostaviti kontakt s prijateljima i ljudima oko sebe. Osjećam da nisam uspio ponovo vratiti svoj život u normalu“, dodaje.

Sistem koji prati djecu i nakon povratka kući

Ono što su Omar, Faisal i Ahmad prošli događa se u okviru šireg sistema u kojem palestinska djeca mogu biti pritvorena bez optužnice ili suđenja.

Prema odredbama o administrativnom pritvoru, Izrael može držati Palestince u pritvoru na obnovljive periode bez optužnice ili suđenja, na osnovu neobjavljenih dokaza.

Podaci Izraelske zatvorske službe pokazali su da je 191 palestinski maloljetnik bio u administrativnom pritvoru u martu 2026. godine, što je najviše otkako je ta organizacija 2008. godine počela pratiti maloljetnike u administrativnom pritvoru.

Međutim, ni ti podaci ne prikazuju puni obim pritvaranja djece.

Podaci Izraelske zatvorske službe obuhvataju zatvore pod njenom upravom, ali ne i djecu koja se nalaze u vojnim pritvorima i istražnim centrima. Broj djece pritvorene iz Gaze i dalje nije poznat.

Palestinskoj djeci s okupirane Zapadne obale sudi se pred izraelskim vojnim sudovima, dok izraelska djeca doseljenika koja žive na istoj teritoriji potpadaju pod civilno maloljetničko pravo. Prema izraelskom vojnom zakonu, krivična odgovornost počinje sa 12 godina.

Član 37. Konvencije o pravima djeteta zahtijeva da se pritvor koristi samo kao krajnja mjera i u najkraćem primjerenom periodu.

Analiza UNICEF-a o izraelskom sistemu vojnog pritvora zaključila je da se zlostavljanje palestinske djece čini „raširenim, sistematskim i institucionaliziranim“ tokom cijelog procesa, od hapšenja do krivičnog gonjenja i izricanja presude.

Za Ahmada posljedice tog sistema nisu prestale njegovim puštanjem.

Kući je stigao u ponedjeljak, ali kaže da mu je trebalo do četvrtka da ponovo normalno zaspi.

„Nisam mogao spavati. Nisam znao sanjam li ili sam budan, jesam li se zaista vratio kući ili ne.“

Čak mu je i jelo djelovalo neobično. Nakon mjeseci provedenih u uslovima u kojima je hrane bilo malo, Ahmad kaže da se njegovo tijelo odviklo od normalnog jedenja.

„Hrane gotovo da nije bilo. Unutra je život bio potpuno drugačiji“, kaže Ahmad.

Tokom 15 mjeseci provedenih u pritvoru, bio je u zatvorima Damon, Ofer i Megiddo. Opisao je premlaćivanja, prisilne položaje i ponovljeno izlaganje plinu, te rekao da je četiri mjeseca imao šugu, a da nije dobio medicinsku pomoć.

Ipak, neka od njegovih najuznemirujućih sjećanja vezana su za ono što je vidio oko sebe.

„Kada sam ušao u zatvorski odjel za djecu, vidio sam prizor unutra i pomislio: 'Gdje sam ja to došao?'“

„Cijelu sedmicu nakon ulaska bio sam u stanju šoka. Nisam mogao ni s kim razgovarati o onome što sam vidio“, kaže Ahmad.

Izvan zatvora teško je izbjeći podsjetnike na ta iskustva. Ahmad kaže da napušta razgovore kada ljudi počnu govoriti o izraelskoj vojsci ili drugim zatvorenicima.

„Kad god neko počne govoriti o vojsci, ustanem i odem iz društva“, kaže. „A ako neko spomene neku priču o zatvoreniku, udaljim se od tih razgovora. Kažem im: 'Ne znam.'“

Faisal, u međuvremenu, i dalje razmišlja o prijateljima koji su ostali u zatvoru. Čak i dok radi i provodi vrijeme s rođacima, mogućnost ponovnog pritvaranja i dalje mu je na umu.

„Bojim se da će me ponovo uhapsiti dok budem na poslu. Stalno razmišljam samo o tome da se nakon posla želim vratiti kući, ali se bojim da bi me ponovo mogli uhapsiti“, kaže Faisal.

Nijedno od djece intervjuirane za ovu priču nije dobilo podršku koja bi im pomogla da se nose s onim što su doživjela.

Pokušavaju se vratiti školi, poslu, porodici i svakodnevnom životu. Ali za djecu koja su naučila da ulica, kontrolni punkt ili čak kucanje na vratima mogu ponovo odvesti u zatvor, sloboda ne mora nužno značiti slobodu.

Za Ahmada je ta neizvjesnost oblikovala način na koji razmišlja o budućnosti.

„Samo razmišljam o tome kako da odem. Želim živjeti normalnim životom bez straha i tjeskobe. Želim se osjećati sigurno.“

Za palestinsku djecu puštenu iz izraelskog pritvora pitanje stoga nije samo jesu li im dopustili da se vrate kući.

Već mogu li se ikada ponovo osjećati kao kod kuće.