Godine 2005. jedan univerzitet u Velikoj Britaniji dodijelio mi je stipendiju. Nikada nisam kročio na njegov kampus. Nisam mogao izaći iz Gaze.

Granični prelaz preko kojeg je trebalo da izađem bio je zatvoren više od šest mjeseci, a zaključana kapija ne čita pisma o prijemu.

Do trenutka kada bi se možda otvorio, to mjesto već bi pripadalo nekom drugom – drugoj akademskoj godini, drugom studentu, nekoj drugoj verziji mog života.

Taj mali, lični gubitak nosim sa sobom više od dvadeset godina. Pominjem ga sada samo zato što je postao tek najskromniji mogući odraz nečega mnogo većeg: sistematskog sužavanja budućnosti čitave jedne generacije.

Uništenje obrazovanja u Gazi ne može se shvatiti samo kroz broj školskih zgrada pretvorenih u ruševine.

Njegova suštinska odlika jeste to što obuhvata kompletan obrazovni sistem. Škole i univerziteti oštećeni su ili uništeni.

Učenici, studenti, nastavnici i profesori ubijeni su ili raseljeni. Biblioteke, laboratorije, arhivi i druga mjesta u kojima se čuva znanje su izbrisani.

Stručnjaci Ujedinjenih nacija, kao i sve veći broj akademskih istraživanja, opisuju ovaj obrazac terminom „školocid“ (scholasticide) – sistematsko uništavanje obrazovanja kroz napade na njegove ustanove, infrastrukturu, učenike, studente, nastavnike, profesore i intelektualni život.

Taj izraz obuhvata nešto što sama statistika ne može da prikaže. Ono što se gubi nije samo skup pojedinačnih zgrada, već sami temelji pomoću kojih jedno društvo čuva znanje, obrazuje mlade i zamišlja budućnost.

Razmjere tog razaranja teško je pojmiti. Do jula 2025. godine, 97 odsto škola u Gazi pretrpjelo je oštećenja.

Stručnjaci Ujedinjenih nacija izvestili su da je svih 12 univerziteta u Gazi oštećeno ili uništeno. Kasnija procena UNESCO-a pokazala je da je pogođeno 95 odsto visokoškolskih kampusa, pri čemu je većina zgrada uništena ili onesposobljena za upotrebu.

Više od 68 miliona metričkih tona ruševina sada prekriva Gazu. Stotine nastavnika, profesora i drugih zaposlenih u obrazovanju ubijene su.

Ali gubitak jednog naučnika ili profesora ne može se mjeriti na isti način kao gubitak zgrade.

To je nestanak znanja koje se stvaralo decenijama: predavanja koja nikada neće biti održana, istraživanja koja nikada neće biti završena, studenti koji nikada neće imati mentora i budući nastavnici, ljekari, inženjeri i pisci koji tu osobu nikada neće sresti u učionici.

Obični temelji učionice

Za djecu u Gazi obrazovanje danas opstaje uglavnom zahvaljujući improvizaciji. Stotine privremenih prostorija za učenje uspostavljeno je u šatorima, skloništima i oštećenim zgradama.

Riječ „privremeni“ postala je varljiva. Za mnogu djecu ti prostori nisu most ka povratku u školu. To je jedina škola koju poznaju.

Zamislite to sasvim jednostavno: djeca sjede na zemlji, bez klupa i stolica; nastavnik radi ispod plastične cerade, bez pouzdanog osvjetljenja, električne energije ili odgovarajuće table.

Šator je ljeti zagušljiv, a zimi izložen kiši i poplavama. Ponekad nisu dostupna ni osnovna sredstva za učenje.

Više od dvije godine obrazovni materijal nije mogao da uđe u Gazu. Dakle, ne oružje. Olovke, sveske, radne sveske, bojice i lenjiri.

Tek u januaru 2026. godine UNICEF je saopštio da su hiljade osnovnih kompleta za učenje i rekreaciju počele da ulaze u Gazu nakon više od dvije godine ograničenja. Novinska agencija Reuters prenijela je da kompleti sadrže olovke, ali da udžbenici i dalje nisu bili dozvoljeni.

Pročitajte ponovo. Ne govorimo o nastavnim planovima i programima, metodama podučavanja ili veličini razreda. Riječ je o tome da li dijete smije imati olovku.

Olovka ne bi smjela da bude predmet pregovora. Kao ni školska klupa, list papira ili krov nad učionicom. To su obični temelji jedne učionice – stvari za koje se podrazumijeva da postoje prije nego što nastava počne.

U Gazi su one postale predmet čežnje: dijete koje priželjkuje svesku, nastavnik primoran da improvizuje bez najjednostavnijih nastavnih sredstava, osnovni uslovi za učenje stavljeni van domašaja.

Gaza se često opisuje kao mjesto iz kojeg Palestinci očajnički žele da pobjegnu. Takav prikaz propušta ono najvažnije.

Za mnoge Palestince koje poznajem odlazak nije san. San je ostati, studirati, raditi, osnovati porodicu i graditi budućnost na mjestu koje nazivaju svojim domom, a da pritom u njemu ne budu zatočeni.

Ali prostor u kojem bi takav život mogao da se odvija neprestano se sužava.

Krajem maja premijer Benjamin Netanyahu izjavio je da izraelske snage kontrolišu više od 60 odsto Gaze i da im je naloženo da tu kontrolu prošire na 70 odsto.

Gotovo cjelokupno stanovništvo od oko dva miliona ljudi sada je sabijeno na uski obalski pojas. Većina je raseljena, a mnogi su bili primorani da se sele više puta.

Putevi od kojih život može da zavisi – da bi se stiglo do liječenja, prihvatila stipendija, ponovo spojilo s porodicom ili izbjegla još jedna naredba za evakuaciju – ostaju ograničeni, neizvjesni ili zatvoreni.

Biti zarobljen ne znači samo da vam je uskraćena mogućnost da odete. To znači posmatrati kako se granice običnog života zatvaraju oko vas: prostor za život, učenje, oporavak i, jednog dana, obnovu.

Unutar tog sve manjeg prostora od djece se i dalje očekuje da uče. Dolaze u šatore i oštećene zgrade bez pouzdane električne energije, bez sigurne vode, školskih klupa ili udžbenika.

Neka od njih nose povrede koje zahtijevaju liječenje nedostupno u Gazi. Neka žive s invaliditetom. Neka su izgubila jednog roditelja, oba roditelja ili čitave grane svoje porodice.

Pa ipak, od njih se i dalje traži da sjednu, usredsrede se i zamišljaju budućnost, kao da samoj nadi nije potrebno utočište.

Godine 2005. zatvorena granica uskratila je jednom studentu jednu priliku. Ono što se danas događa nije gubitak jedne jedine šanse, već sistematsko sužavanje budućnosti čitave jedne generacije.

Obrazovanje ne može čekati

Mladi ljudi u Gazi stoje pred zatvorenim vratima: vratima učionice, ispita, mjesta na univerzitetu, priznate kvalifikacije i, konačno, radnog života. Moj gubitak bio je jedno prekinuto poglavlje.

Za njih je prekid postao sama arhitektura djetinjstva – godina za godinom u kojima se obrazovanje odgađa, umanjuje ili im je potpuno nedostižno.

Postoji još jedna riječ za kojom svijet poseže kada govori o Gazi: otpornost.

Ta otpornost je stvarna. Svjedočim joj cijelog života. Ali ta riječ postaje opasna kada omogućava ostatku svijeta da se divi palestinskoj izdržljivosti, umjesto da se suoči s okolnostima koje takvu izdržljivost čine neophodnom.

Nema ničeg inspirativnog u tome da dijete uči slova na podu šatora. Nema ničeg plemenitog u tome da se jedna generacija iznova i iznova prisiljava dokazivati da još uvijek želi budućnost.

Djeca ne bi trebala morati biti otporna. Trebala bi imati škole.

Ne tražim sažaljenje. Sažaljenje mi nije otvorilo granicu 2005. godine i neće je sada otvoriti ni za studente iz Gaze.

Tražim da prestanemo tretirati obrazovanje kao nešto što može čekati – do kraja rata, nakon obnove, nakon što se riješe sve druge potrebe koje se smatraju hitnijima.

Takav redoslijed je pogrešan.

Za generacije Palestinaca obrazovanje je bilo mnogo više od puta do zaposlenja.

Bilo je sredstvo očuvanja identiteta, dostojanstva i mogućnosti opstanka pod izraelskom okupacijom i prisilnim raseljavanjem. Olovka nije nešto što se obezbjeđuje tek kada se završe „ozbiljni“ poslovi.

A olovka jeste ozbiljan posao. Činjenica da su čak i olovke bile uskraćene pokazuje koliko je pravo na učenje postalo važno i koliko se oko njega vodi borba.

Na kraju sam uspio ponovo započeti svoj život negdje drugdje. Većina mladih ljudi u Gazi nema takvu drugu priliku.

Obaveza sada jeste osigurati da obrazovanje opstane zajedno s njima: da imaju nastavnike od kojih mogu učiti, ispite koje mogu polagati, kvalifikacije koje će svijet priznati i univerzitete spremne da ih prime.

Jer od jedne generacije se ne može očekivati da obnovi Gazu nakon što je svijetu bilo dopušteno da izbriše svaki put koji vodi ka njenoj budućnosti.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.