Mogu li se Kuba i SAD zaista pomiriti dok se energetska kriza produbljuje?

Kuba, karipska ostrvska država, i Sjedinjene Američke Države, dominantna sila na američkom kontinentu, nalaze se u sukobu još od 1959. godine, kada je komunistički revolucionarni lider Fidel Castro svrgnuo proameričku vladu Fulgencija Batiste.

Dugotrajni spor između Kube i SAD-a doveo je do uvođenja brojnih američkih sankcija komunističkoj državi, koja je nastojala ublažiti utjecaj ekonomskih i političkih pritisaka Washingtona sklapanjem savezništava s državama poput Kine, Rusije i Irana.

Nakon izbora Huga Chaveza 1998. godine, Venecuela je uspostavila blisko savezništvo s Kubom, snabdijevajući ostrvo snažno subvencioniranom naftom u zamjenu za kubanske ljekare i druge usluge, čime je Havani osigurana značajna energetska podrška uprkos zapadnim sankcijama.

Također, u kratkom periodu između 2015. i 2017. godine, tokom administracije Baracka Obame, odnosi između Kube i SAD-a bili su normalizirani, što je omogućilo komunističkoj državi da se djelimično izvuče iz međunarodne izolacije.

Međutim, dolaskom republikanca Donalda Trumpa na vlast 2017. godine, proces normalizacije je prekinut, a stari režim sankcija protiv Kube ponovo je uveden.

Tokom druge Trumpove administracije, američki pritisak na Havanu dodatno je pojačan, budući da su i predsjednik i državni sekretar Marco Rubio, sin kubanskih izbjeglica u SAD-u, izjavili da im je cilj promjena režima.

Kubanska država suočava se s ozbiljnim energetskim nestašicama nakon što su isporuke venecuelanske nafte praktično obustavljene usljed političkih previranja u Caracasu.

Od početka januara nijedan venecuelanski tanker s naftom nije isplovio prema Kubi, čime je prekinuta ključna isporuka koja je, usred dugogodišnjih sankcija i problema u proizvodnji, pokrivala veliki dio energetskih potreba ostrva.

Privremena vlada pod predsjednicom Delcy Rodriguez, koja je preuzela vlast nakon što su američke snage zarobile Nicolasa Madura, nastoji uspostaviti približavanje Washingtonu, što je, između ostalog, uključivalo obustavu izvoza nafte na Kubu, doprinoseći nestašici goriva i ekonomskom pritisku na ostrvu.

Osim toga, Trumpova administracija zaprijetila je uvođenjem trgovinskih sankcija zemljama koje šalju naftu Kubi.

Novi pokušaj normalizacije odnosa Kube i SAD-a?

U četvrtak, nekoliko dana nakon što su Sjedinjene Američke Države kubansku državu označile kao „neobičnu i vanrednu prijetnju“, kubanski predsjednik Miguel Diaz-Canel naznačio je spremnost na razgovore s administracijom Donalda Trumpa kako bi se smanjile tenzije između dviju zemalja.

Iako je Trump izjavio da SAD „razgovara s Kubom“, taj pristup je, kao i obično, praćen prijetnjama. „To ne mora biti humanitarna kriza“, rekao je ranije ove sedmice, aludirajući na nestašice goriva povezane sa SAD-om s kojima se Kuba suočava, a koje mogu dovesti do nestanaka električne energije, ugrožavajući sigurnost hrane i isporuke drugih osnovnih potrepština.

„Mislim da bi vjerovatno došli k nama i željeli postići dogovor“, dodao je Trump, govoreći o tekućim komunikacijama između dviju država – razvoj koji je tokom nedavnog intervjua za CNN potvrdio i zamjenik kubanskog ministra vanjskih poslova Carlos Fernandez de Cossío.

Za razliku od približavanja iz 2015. godine, koje neki analitičari opisuju kao „priliku koju Kuba nije znala iskoristiti“, sadašnja politička klima nudi malo izgleda za obnovljeni angažman. Razlog tome je, prema riječima Lorene Erazo Patino, profesorice globalnih studija na Univerzitetu La Salle u Bogoti, nedostatak podudarnih interesa između Washingtona i Havane.

„Sankcijska arhitektura za 2026. godinu, koja uključuje sekundarne carine za dobavljače nafte, usmjerena je na sistemski kolaps, a ne na normalizaciju. Očito je da trenutni diskurs ne teži poticanju dijaloga, već diktiranju uslova ekonomske predaje zasnovane na narativu o ‘propaloj državi’“, kazala je Patino za TRT World.

Kao rezultat „oživljavanja Monroeove doktrine u njenom najpragmatičnijem i najagresivnijem obliku“, Washington, prema njenim riječima, cilja na promjenu režima, a ne na sveobuhvatan sporazum s postojećom komunističkom vladom.

Monroeova doktrina iz 1823. godine zagovarala je stav da američki kontinent treba biti pod političkom dominacijom SAD-a, uz isključenje stranog utjecaja – pozicija koja se kasnije tumačila kao prepreka kineskom i ruskom djelovanju u državama Latinske Amerike.

Dok je Havana, pod sve većim pritiskom SAD-a, nastojala razviti dijalog s Washingtonom, odbacila je pristup promjene režima, poručivši da „predaja nije opcija za Kubu“.

Alfonso Insuasty Rodríguez, koordinator Međuuniverzitetske mreže za mir, s oprezom gleda na nedavne komunikacije, ocjenjujući da je pojava istinskog otopljavanja odnosa „krajnje malo vjerovatna“.

Pravo otopljavanje, kaže Rodríguez, zahtijevalo bi ukidanje blokade, poštivanje kubanskog prava na samoopredjeljenje i odustajanje od politike promjene režima, ali nijedan od tih uslova trenutno nije ispunjen.

„Historija pokazuje da SAD dijalog ne koristi kao priznanje suvereniteta, već kao instrument pritiska, obuzdavanja ili regionalne rekonfiguracije“, izjavio je Rodríguez za TRT World.

„Iz latinoameričke perspektive, ove komunikacije ne mijenjaju osnovni okvir ekonomske, finansijske i trgovinske blokade, koja i dalje ostaje glavni mehanizam agresije protiv kubanskog naroda.“

„Sve dok se Kuba tretira kao ‘problem’, a ne kao suvereni politički subjekt, autentična normalizacija ostat će nedostižna“, dodao je.

Pogoršanje situacije

Ekonomske i finansijske prilike na terenu ne ulijevaju mnogo optimizma za Kubu, budući da analitičari sugeriraju da bi SAD mogao pokušati promjenu vlasti po uzoru na Venecuelu, uspostavljanjem kontakata s unutrašnjim akterima kako bi se ubrzao politički preokret sličan uklanjanju Madura.

„Tehničke procjene ukazuju na to da je Washington prešao s promoviranja unutrašnjih demokratskih tranzicija na poticanje vanjskog sloma putem sistemskog kolapsa ključnih javnih usluga, posebno energetike i snabdijevanja gorivom“, navela je Patino.

“Ovo je potez s visokim ulozima: promjena režima kroz strukturni kolaps nosi rizik izazivanja duboke humanitarne krize, uključujući široko rasprostranjenu nesigurnost u snabdijevanju hranom, sistemsku nestabilnost i dodatno produbljivanje siromaštva.”

Nedavna posjeta predsjednika Kolumbije Gustava Petra Bijeloj kući mogla je dodatno uznemiriti kubansko rukovodstvo, budući da je taj sastanak označio primjetan zaokret u pristupu Washingtona političaru kojeg su američki zvaničnici ranije oštro kritikovali.

Uoči posjete, predsjednik Donald Trump koristio je oštar jezik prema Petru, uključujući ranije uvrede i sankcije, ali je njihov susret opisao kao “veliku čast” te govorio pozitivno o saradnji na regionalnim pitanjima.

Nakon promjene vlasti u Venecueli i Petrovog približavanja Sjedinjenim Američkim Državama, izolacija Kube dodatno se produbila, jer su isporuke venecuelanske nafte prema ostrvu praktično obustavljene. To je Havanu primoralo da se više oslanja na snabdijevanje gorivom iz Meksika – liniju spasa koja je sada pod pritiskom, budući da Meksiko nastoji izbjeći američke kaznene mjere zbog podrške Kubi u kontekstu pooštrenog režima sankcija Washingtona.

“Zbacivanje Madura faktički bi okončalo status Kube kao regionalnog aktera, vraćajući ostrvo u arenu nadmetanja velikih sila. Takav zaokret značajno povećava globalne sigurnosne rizike, jer bi svaka unutrašnja nestabilnost mogla brzo eskalirati iz domaće krize u direktan sukob velikih sila”, kaže Patiño.

“Pretvaranjem u žarište vanregionalnih interesa, opstanak Kube na unutrašnjem planu postaje neraskidivo vezan za šire strateške kalkulacije Washingtona, Moskve i Pekinga, čime se mogućnost mirne, bilateralne normalizacije čini sve udaljenijom.”