Izraelska sigurnosna politika prema Bliskom istoku već decenijama počiva na relativno stabilnom obrascu. U središtu tog pristupa nalazi se identifikacija egzistencijalne prijetnje u regiji i nastojanje da se za njeno neutralisanje osigura politička, diplomatska i vojna podrška Sjedinjenih Američkih Država. Iako su se akteri koji su tokom godina bili predstavljani kao glavna prijetnja izraelskoj sigurnosti mijenjali, način na koji je ta prijetnja artikulisana u međunarodnoj javnosti ostajao je u velikoj mjeri isti. U različitim historijskim momentima taj narativ bio je usmjeren prema iračkom režimu Sadama Huseina, kasnije prema nadnacionalnim militantnim pokretima poput Deasha, a u posljednjim godinama gotovo u potpunosti prema Iranu i njegovoj regionalnoj mreži saveznika. U praksi se upravo Iran već decenijama nameće kao centralni fokus izraelske sigurnosne percepcije, iako je ta konfrontacija dugo ostajala u sjeni šireg regionalnog rasula koje je od ranih 2000-ih potresalo Bliski istok.
Godine regionalnog rasula
U godinama tokom, ali i nakon američke invazije na Irak, Bliski istok je ušao u dug period političke nestabilnosti. Pažnja međunarodne javnosti postupno se pomjerila s dugoročnih regionalnih rivalstava na niz ozbiljnih političkih i sigurnosnih kriza. Kako se SAD postupno povlačio iz Iraka, fokus je sve više preusmjeravao na nova žarišta širom Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, gdje se Arapsko proljeće pretvaralo u nasilne proteste, građanske ratove i uspon militantnih pokreta. Nove vojne operacije uglavnom su vođene kroz međunarodnu koaliciju protiv Deasha, koji se u međuvremenu nametnuo kao novi globalni epicentar nestabilnosti s posljedicama daleko izvan same regije.
U svega nekoliko godina talasi izbjeglica iz ovih područja počeli su snažno uticati i na društveno-političke odnose unutar evropskih država, gdje su strahovi povezani s migracijama i rastuća islamofobija dodatno ubrzali jačanje desničarskih političkih pokreta širom kontinenta. Evropske desničarske stranke upozoravale su na demografsku i civilizacijsku prijetnju Zapadu, dok je brutalnost samoproglašenog hilafeta Deasha svakodnevno učvršćivala takve narative u dijelu evropske javnosti. Regionalne arapske države, suočene s ionako krhkim suverenitetima, teško su se odupirale nadnacionalnom projektu Deasha, koji je ubrzo postao globalni sinonim religijskog fanatizma i flagrantnog kršenja međunarodnog prava. U takvom spletu višeslojnih kriza, ekspanzionistička politika Izraela i sve problematičniji karakter vlasti Benjamina Netanjahua prolazili su relativno nezapaženo, prije svega zato što se Deash nametnuo kao nesporni globalni simbol nestabilnosti i sigurnosna prijetnja broj jedan.
Bliski istok u sjeni novih globalnih prioriteta
Društveno-politički kontekst regije počeo se mijenjati u trenutku kada su se mijenjali i globalni politički prioriteti. Nakon što su veliki migracijski valovi oslabili, a 2017. godine najprije u Iraku, a potom 2019. i u Siriji proglašena potpuna pobjeda nad Deashom, Bliski istok je postupno počeo gubiti mjesto centralne tačke svjetske sigurnosne agende. Smanjeni priliv migranata iz muslimanskih zemalja, zajedno sa sve izraženijim strateškim zaokretom SAD-a prema Kini, te izbijanjem rata u Ukrajini, fragmentirali su dotadašnji globalni fokus s prijetnje islamističkog terorizma i preusmjerili ga na niz novih geopolitičkih frontova širom svijeta. Dodatni simbolički prelomni trenutak predstavljalo je neslavno povlačenje SAD-a iz Afganistana, koje je ponovo otvorilo rasprave o opravdanosti dugotrajnih vanjskih intervencija. U takvom političkom raspoloženju Donald Trump je svoj drugi predsjednički mandat dobrim dijelom osvojio pod sloganom „America First“ (Amerika na prvom mjestu), gradeći kampanju na kritici beskrajnih ratova vođenih daleko od američkog kontinenta. Istovremeno, u okolnostima takvog globalnog preusmjeravanja pažnje Izrael je sve češće dolazio pod intenzivniji fokus međunarodne javnosti, sve teže pridobijajući simpatije i političku podršku kakvu je ranije relativno stabilno uživao. Taj trend kulminirao je nakon 7. oktobra 2023. godine, kada je međunarodni imidž Izraela doživio reputacijski udar bez presedana u modernoj historiji i prouzrokovao krizu kakvu izraelski politički i diplomatski lobi od svog nastanka nije doživio.
Iran u fokusu nove regionalne konfrontacije
Iran je mnogo ranije u izraelskom političkom diskursu već bio označen kao izvorno zlo Bliskog istoka, kako su to u više navrata formulisali izraelski zvaničnici. Benjamin Netanjahu još je tokom 1990-ih upozoravao međunarodnu javnost da se Iran nalazi nadomak razvoja nuklearnog oružja, a takva upozorenja u narednim decenijama ponavljala su se u govorima pred Generalnom skupštinom UN-a, intervjuima međunarodnim medijima, obraćanjima američkom Kongresu i susretima sa stranim državnicima. Paralelno s tim vodio se i takozvani „rat iz sjene“, obilježen kibernetičkim napadima, sabotažama i atentatima na iranske nuklearne naučnike, uz sve otvorenije prijetnje direktnim vojnim udarima koje su postale posebno izražene već od 2012. godine. Ipak, sve do slabljenja i konačnog vojnog poraza Deasha, ova konfrontacija često je ostajala u drugom planu globalne sigurnosne agende. Tek izmjenom šireg društveno-političkog konteksta u regiji, kada je nestankom tzv. hilafeta nestao i najvidljiviji simbol islamističke prijetnje, Iran je sve jasnije počeo izbijati u prvi plan kao primarni sigurnosni problem Bliskog istoka. Upravo u takvim okolnostima dodatno su se zaoštrile i razlike između Izraela i administracije Baracka Obame, koja nije podržala potencijalnu izraelsku vojnu operaciju protiv Irana, već je pokrenula tajne pregovore s Teheranom. Taj politički raskorak kulminirao je potpisivanjem sporazuma kojim je Iran pristao ograničiti svoj nuklearni program u zamjenu za postupno ukidanje međunarodnih sankcija. Nakon što je taj dogovor zapao u duboku krizu 2018. godine, tokom prvog mandata Donalda Trumpa, Izrael je dodatno pojačao svoju ofanzivu prema Iranu i u narednim godinama sve otvorenije i agresivnije pristupio ovoj konfrontaciji.
Eskalacija koja je promijenila američku poziciju
Taj agresivniji pristup posebno je došao do izražaja tokom 2024. godine, kada je Izrael počeo provoditi niz operacija koje su jasno signalizirale prelazak iz dugogodišnjeg „rata iz sjene“ u znatno otvoreniju konfrontaciju s iranskom mrežom saveznika u regiji. U Libanu su izvedene sofisticirane obavještajno-vojne operacije usmjerene na infrastrukturu Hezbollaha, koje su kulminirale i eliminacijom njegovog dugogodišnjeg lidera Hassana Nasrallaha. Paralelno s tim, izraelske snage izvele su udar na lokaciju povezanu s iranskim diplomatskim kompleksom u Siriji, pri čemu je ubijeno više visokih komandanata Iranske revolucionarne garde. Eskalacija se nastavila i naredne godine, kada je Izrael pokrenuo operaciju „Uspon lava“, kampanju usmjerenu direktno na iransku vojnu i nuklearnu infrastrukturu kroz kombinaciju zračnih udara, ciljanih likvidacija i širokih obavještajnih aktivnosti. Za razliku od opreznijeg pristupa koji je ranije zauzimala administracija Joea Bidena, stav SAD-a tokom tog kratkog, ali intenzivnog sukoba postupno se mijenjao. Iako je Donald Trump u početku tvrdio da Washington nema nikakve veze s izraelskim udarima, kako je operacija odmicala, a Izrael ubrzano trošio zalihe sofisticiranog naoružanja, američki predsjednik je sve otvorenije počeo preuzimati političke zasluge za tok sukoba, da bi u konačnici i SAD direktno učestvovao u napadima na iranska nuklearna postrojenja.
Evolucija iranskog odgovora od opreza do konfrontacije
Iranski odgovor na višedecenijsku izraelsku kampanju vremenom je doživio značajne strukturalne promjene. U početnim fazama Teheran se uglavnom diplomatskim kanalima ograđivao od optužbi o razvoju nuklearnog oružja, dok su atentati na iranske nuklearne naučnike godinama bili praćeni gotovo isključivo oštrom retorikom bez direktne vojne eskalacije. Čak i u trenucima ozbiljnih kriza iranski odgovori ostajali su pažljivo kontrolirani. Nakon ubistva Qassema Soleimanija 2020. godine Iran je izveo direktan balistički napad na američke vojne baze u Iraku, ali je taj potez imao jasno ograničen karakter i bio usmjeren prije svega na demonstraciju sposobnosti odmazde, a ne na ulazak u otvoreni rat sa Sjedinjenim Državama. Slično je bilo i nakon atentata na političkog lidera Hamasa Ismaila Haniyeha na teritoriji Irana 2024. godine, kada su prijetnje osvetom ostale uglavnom u domenu političke retorike. Veći dio iranske konfrontacije i dalje se odvijao indirektno, putem saveznika u regiji, prije svega Hezbollaha u Libanu, Hutija u Jemenu i šiitskih milicija u Iraku. Prelomni trenutak dogodio se 2024. godine nakon izraelskog udara u Damasku, koji je u Teheranu ocijenjen kao direktan napad na iranski suverenitet, što je po prvi put rezultiralo raketnim napadom na Izrael s iranske teritorije. Taj obrazac otvorenije konfrontacije nastavljen je i nakon atentata na Hassana Nasrallaha u Bejrutu, dok je dvanaestodnevni rat 2025. godine donio do tada najozbiljniji iranski odgovor, obilježen činjenicom da je dio ispaljenih projektila uspio probiti izraelski sistem protivzračne odbrane.
Kraj iluzije kontrolirane eskalacije
Gotovo svaka kriza između Irana i Izraela bez izuzetka bila je praćena upozorenjima o mogućim globalnim ekonomskim potresima i riziku šireg rata koji bi destabilizirao čitavu regiju. Još je Barack Obama 2012. godine upozoravao da bi eventualni izraelski napad na Iran vrlo vjerovatno mogao izazvati opšti rat na Bliskom istoku. S vremenom su takva upozorenja sve glasnije ponavljali i predstavnici rastućeg protuintervencionističkog kruga u američkoj politici. Napad na iranski kompleks u Damasku, kao i atentat na Hassana Nasrallaha, u američkim su medijima ponovo pokrenuli lavinu procjena da bi iranska odmazda „mogla pokrenuti lanac događaja koji vodi širem regionalnom ratu“. Ipak, takva predviđanja nisu se ostvarila ni tokom dvanaestodnevnog rata u junu 2025. godine, kada je iranski odgovor, uprkos visokom intenzitetu sukoba s Izraelom, ostao relativno ograničen. Od susjednih zemalja targetirana je tek američka baza u Kataru, i to uz prethodno poslanu obavijest prije samog napada, što je dodatno ukazivalo na pokušaj kontrolirane eskalacije.
Ostvarenje dotad često zamišljanih, ali ipak neostvarenih predviđanja o zapaljenoj regiji i globalnim ekonomskim potresima dočekano je u februaru 2026. godine. Već u prvim satima sukoba izveden je atentat na vrhovnog lidera Irana Hameneija, zajedno s velikim brojem visokih vojnih i državnih zvaničnika, čime je otvorena nova faza konfrontacije. Teheran je ubrzo odgovorio pokretanjem masovnih napada dronovima i balističkim projektilima na ciljeve širom regije. Ovoga puta napadi nisu bili usmjereni isključivo prema Izraelu, već su u značajnoj mjeri pogodili i vojne i infrastrukturne ciljeve na teritoriji susjednih arapskih država, čime je po prvi put ogoljena velika razlika u kapacitetima njihovih protivzračnih sistema u poređenju s izraelskim. Dok su vlade arapskih zemalja gotovo jednoglasno osudile iranske napade, njihove vojne reakcije ostale su ograničene i nedovoljno koordinirane, što je dodatno produbilo osjećaj regionalne ranjivosti. Razmjere sukoba brzo su postale očigledne: projektili i dronovi gađali su energetske objekte i vojne baze u Perzijskom zaljevu, pomorski promet kroz Hormuški moreuz bio je ozbiljno poremećen, a zračni prostor više država privremeno zatvoren. U svega nekoliko dana sukob je prerastao okvir bilateralne konfrontacije i prerastao u regionalni rat čije su posljedice počele zahvatati i globalno energetsko i finansijsko tržište.
Blokada Hormuškog moreuza i globalni energetski šok
Refleksije sukoba gotovo su se odmah prelile na globalno energetsko tržište kroz krizu u Hormuškom moreuzu, jednom od najosjetljivijih logističkih čvorišta savremene svjetske ekonomije. Ovaj uski prolaz između Perzijskog i Omanskog zaljeva predstavlja glavnu izlaznu rutu za naftu i ukapljeni plin iz Saudijske Arabije, Iraka, Kuvajta, Katara i UAE zbog čega svaka destabilizacija tog koridora neposredno pogađa globalnu ponudu energenata. Iranski pokušaj da vojno preuzme kontrolu nad prolazom, kroz kombinaciju pomorskih operacija, miniranja i napada na tanker-rute, vrlo brzo je transformisao regionalni sukob u ozbiljan tržišni šok. U svega nekoliko dana plovidba kroz moreuz bila je praktično paralizirana: tankeri su prestali ulaziti u Zaljev, osiguravajuće kuće suspendovale su pokriće za plovidbu kroz ratnu zonu, dok su energetske kompanije obustavile utovar nafte i plina u ključnim terminalima. Time je jedna od najvažnijih svjetskih energetskih arterija gotovo u potpunosti blokirana, što se gotovo trenutno prelilo na globalna tržišta kroz rast cijena energenata i transportnih troškova, kao i poremećaje u industrijskoj proizvodnji, potvrđujući koliko stabilnost ovog pomorskog prolaza ostaje presudna za funkcionisanje savremene svjetske ekonomije.
Energetska kriza i nova geopolitička ravnoteža
Političke implikacije krize pokazale su se jednako složenima. Dok su pojedine države Zaljeva bile primorane na parcijalne obustave energetskih kapaciteta i defanzivno upravljanje krizom, evropske vlade našle su se u posebno nezgodnom položaju, suočene s novim energetskim potresom u trenutku kada su već godinama pokušavale restrukturirati svoje tržište nakon prekida energetskih veza s Rusijom. Time je evropska politika ostala između dvije kontradiktorne dinamike: s jedne strane američko-izraelske strategije otvorene konfrontacije s Iranom, a s druge strane neočekivanog jačanja ruskog energetskog i političkog uticaja, koji je kriza ponovo učinila relevantnim. Takav raspored snaga nije ostao bez posljedica ni po Washington. Za razliku od ranijih bliskoistočnih intervencija koje su bile praćene širokim međunarodnim koalicijama, ova konfrontacija sve više je ostavljala utisak geopolitičke usamljenosti američke administracije, čiji su partneri, suočeni s vlastitim ekonomskim i sigurnosnim kalkulacijama, pokazivali znatno manju spremnost za aktivno političko i vojno svrstavanje.
U takvom kontekstu posebno se problematičnom počela pokazivati i pozicija SAD-a u samoj regiji. Dok je Washington decenijama bio neupitan sigurnosni garant zaljevskih monarhija, ekonomska struktura regije u međuvremenu se značajno promijenila. Kina je danas najveći trgovinski partner gotovo svih država Perzijskog zaljeva, a obim trgovine između Pekinga i zemalja Vijeća za saradnju zaljevskih država (GCC) već je premašio 250 milijardi dolara godišnje. Ova ekonomska gravitacija dodatno je učvršćena energetskom međuovisnošću. Naime, značajan dio kineskog uvoza nafte dolazi upravo iz zaljevskih država. Takva konfiguracija stvorila je paradoksalnu situaciju u kojoj su ključne ekonomske veze regije sve više vezane za Aziju, dok sigurnosna arhitektura i dalje počiva gotovo isključivo na američkom vojnom prisustvu. Kriza u Hormuškom moreuzu prvi put je otvoreno ogolila ranjivost tog modela. Za mnoge zaljevske države pitanje više nije bilo samo koliko su američke baze u regiji garant stabilnosti, već i u kojoj mjeri one istovremeno predstavljaju potencijalne mete i kolateral u sukobima koje same zemlje domaćini nisu birale. Upravo ta dilema, između američkog sigurnosnog kišobrana i kineske ekonomske gravitacije, u narednom će periodu sve češće dolaziti u središte strateških kalkulacija država Perzijskog zaljeva.
Bliski istok u novoj političkoj računici Washingtona
U takvim okolnostima i sama administracija Donalda Trumpa mogla bi se naći u izuzetno nezavidnoj političkoj poziciji. Istraživanja javnog mnijenja već pokazuju prilično rezervisan odnos američke javnosti prema novonastaloj krizi na Bliskom istoku, a skepsa je primjetna čak i među biračima Republikanske stranke, koji su u ranijim krizama tradicionalno davali snažniju podršku vojnom angažmanu. Takvo raspoloženje moglo bi se vrlo brzo reflektovati i na ovogodišnjim izborima na polovini predsjedničkog mandata, koji u američkom političkom sistemu često služe kao svojevrsni referendum o aktuelnoj administraciji. Upravo u tom kontekstu sve se otvorenije postavlja i pitanje političke cijene bezrezervne američke podrške Izraelu. Ta podrška, koja je decenijama predstavljala gotovo neupitan konsenzus američke vanjske politike, već duže vrijeme pokazuje znakove erozije, posebno među demokratskim biračima, ali u posljednje vrijeme i unutar dijela republikanskog političkog spektra.
Kako se sukob produbljuje, pitanje odnosa prema Izraelu sve se više iz sfere tradicionalne vanjske politike prelijeva u samu srž američke unutrašnje političke debate. U takvom rasporedu snaga Trump, barem formalno, u svakom trenutku može proglasiti vojnu pobjedu i zaustaviti sukob. Za Izrael, međutim, vrijeme ima znatno konkretniju političku dimenziju. Uz sve izvjesniji pad podrške u američkoj javnosti, prostor bezrezervne američke podrške postupno se sužava, pretvarajući izraelsku strategiju u utrku s političkim kalendarom u Washingtonu i s neizvjesnošću hoće li buduće administracije biti spremne pružiti istu vrstu političke i vojne podrške na kakvu je Izrael decenijama mogao računati.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
