“Koračajući kroz tamu”: Priča o udovicama koje se bore za dostojanstvo u Indiji

Od svoje premijere u proljeće 2024. godine, dokumentarni film “Koračajući kroz tamu” (Marching in the Dark ) bio je na impresivnom putovanju na brojnim međunarodnim filmskim festivalima.

„Koračajući kroz tamu“ prati udovice koje su se ujedinile kako bi se suprotstavile krizi koja je njihove muževe poljoprivrednike dovela do očaja i samoubistva, jer nisu mogli izdržati pritiske rastućih troškova, neuspjelih usjeva i velikih dugova.

Sanjivani, mlada udovica u ruralnoj Indiji, suočava se s razornim gubitkom nakon što je njen suprug, poljoprivrednik koji nije izdržao pritiske rastućih troškova, neprestanih neusjeva i nestabilnih tržišnih cijena, počinio samoubistvo – kao jedan od hiljada svake godine u indijskom sektoru poljoprivrede.

Sada smještena u porodici svog šogora, Sanjivani i njeno dvoje djece bore se da budu viđeni i poštovani. Među brojnim obavezama – domaćice, majke i radnice na farmi svog šogora – Sanjivani se trudi povratiti osjećaj samostalnosti i kontrolu nad svojim životom, dok joj tradicionalni društveni stigmi i dogme vezane za udovice dodatno otežavaju put.

Kada se Sanjivani oprezno pridruži lokalnoj grupi podrške isključivo za udovice, iako mora izmišljati izgovore šogoru da bi objasnila svoju odsutnost, neočekivano započinje transformativno putovanje otkrivanja sa drugim ženama dok dijele svoju tugu.

Odlučna da sebi i svojoj djeci osigura bolji život nakon samoubistva supruga, poljoprivrednika, Sanjivani se bori protiv tradicionalnog odbacivanja udovica od društva, sve dok se ne priključi grupi za diskusiju s drugim udovicama poljoprivrednika koji su počinili samoubistvo. Osnažena zajednicom, zajedničkim pričama o otpornosti i neočekivanom osjećaju solidarnosti, Sanjivani utire put naprijed.

“Kada sam putovao u područja Maharashtre s najvišom stopom samoubistava među poljoprivrednicima u Indiji, bio sam impresioniran otpornošću žena koje brinu o svojim porodicama, odgovorne su za otplatu kredita svojih muževa nakon njihovog samoubistva i moraju ponovo izgraditi svoje živote dok se same nose s tugom, ali to moraju činiti iz pozadine, nevidljive. One su nevidljive žrtve ove krize”, kaže režiser filma Kinshuk Surjan.

“Postoji čudan paradoks: udovice u ovom dijelu zemlje rijetko su ili nisu uvijek dobrodošle u javnom životu, niti im je dozvoljeno da se slobodno bave poslovnim transakcijama bez muškarca koji bi govorio u njihovo ime, a ipak je upravo ovo područje dom nekih od najutjecajnijih, najprogresivnijih i tradiciju – prkosećih žena liderica i reformatorica, poput Savitribai Phule (poznatom kao ‘majka indijskog feminizma’).”

Potresena i pokretana patnjom nakon susreta s brojnim ožalošćenim porodicama pogođenim samoubistvom, prirodno se postavilo pitanje: može li postojati siguran prostor za žensku grupu, mjesto za liječenje od tuge i depresije? Ovo pitanje, kako objašnjava Surjan, postalo je katalizator za povezivanje dr. Potdar s nevladinom organizacijom Manaswini, a film je imao za cilj stvoriti više od pukog narativa, već i siguran prostor za žene, svaku u različitim fazama svoje tuge. Na taj način, kroz grupnu terapiju i dijeljenje njihove tuge i priča o otpornosti, nadali smo se da će pronaći snagu i iscjeljenje.

Dr. Potdar je aktivista i psiholog koji radi na sprečavanju samoubistava poljoprivrednika i vodi radionice za muške poljoprivrednike usmjerene na depresiju od 2014. godine.

Manaswini, žensko krilo nevladine organizacije MANAVLOK, bori se protiv nasilja i diskriminacije nad ženama od 1984. godine. Osim toga, Maharashtra ima dugogodišnju kulturu osnaživanja kroz ženske grupe za finansijsku štednju u selima od sticanja nezavisnosti.

Vremenom se grupa pretvorila u prijateljsku zajednicu koja je počela preispitivati tradicionalne društvene i patrijarhalne norme i tabue, postavljajući pitanja poput: „Zašto žene poljoprivrednice ne čine samoubistvo?“ i obilježavajući praznike iz kojih ih je društvo isključilo. Također je, jednostavno rečeno, postala mjesto za susret s prijateljima. Žene su međusobno dijelile praktične životne savjete za snalaženje u birokratiji, poput toga kako dobiti novi priključak za plin, gdje poslati djecu u školu i slično.

Oduvijek sam se pitao, priča Surjan, da li je utjecaj filma prisutan tek nakon što je film snimljen, distribuiran i prikazan, ili dugotrajan proces snimanja dokumentarca sam po sebi može biti okvir koji donosi promjenu. Proces snimanja filma stoga je nastojao biti most koji će povezati nosioce promjena – psihologe, žene i lokalne organizacije.