Kada se međunarodne inicijative o Palestini predstavljaju na mjestima poput Davosa, one dolaze umotane u jezik neizbježnosti.

Mir se prikazuje kao tehnički izazov, rješiv putem panela, okvira i pažljivo upravljanog konsenzusa.

„Odbor za mir“, pokrenut ove sedmice na Svjetskom ekonomskom forumu, najnoviji je pokušaj da se nametne zamah u sukobu koji traje već generacijama.

Za Palestince, takvi trenuci nisu novost. To su poznate epizode u dugoj historiji izvana osmišljenih „rješenja“ – od kojih su mnoga obećavala državnost, stabilnost ili prosperitet, a zauzvrat donijela produženu okupaciju, fragmentirani suverenitet i upravljanje nepravdom, umjesto njenog rješavanja.

Svaka ozbiljna procjena Odbora za mir stoga mora započeti ne njegovim ambicijama, već političkim naslijeđem koje preuzima.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump pokrenuo je “Odbor za mir” kao tijelo namijenjeno rješavanju međunarodnih sukoba, uz navodnu cijenu od milijardu dolara za stalno članstvo.

Odbor je prvobitno zamišljen kao tijelo koje bi nadziralo obnovu Gaze, ali nacrt njegove povelje, čini se, ne ograničava njegovu ulogu isključivo na palestinsku teritoriju.

Visoki zvaničnik Bijele kuće izjavio je da se do sada gotovo 35 zemalja – uključujući Turkiye – obavezalo na članstvo, od približno 50 upućenih poziva.

Ovi detalji su važni. Oni pojašnjavaju da “Odbor za mir” nije samo humanitarni mehanizam usmjeren usko na Gazu, već nastajuća politička struktura sa širim ambicijama i članstvom oblikovanim moći, pristupom i političkim usklađivanjem.

Mir po mjeri mira

Mirovni procesi nikada nisu neutralni. Oni odražavaju odnos snaga i političke prioritete prisutne u trenutku njihovog nastanka, a ni ovaj nije izuzetak.

Sastav odbora dodatno produbljuje ovu zabrinutost. Među državama za koje se navodi da učestvuju nalaze se Izrael i nekoliko ključnih američkih saveznika na Bliskom istoku, uz druge vlade koje imaju bliske političke veze s Washingtonom.

Učešće Izraela je posebno značajno. Premijer Benjamin Netanyahu – čija je vlada bila odgovorna za razarajuće uništenje Gaze – pozicioniran je kao dio odbora koji je, prema navodima, zadužen za oblikovanje mira i obnove.

To samo po sebi ne poništava inicijativu, ali naglašava jednu ključnu napetost koja već dugo opterećuje diplomatske napore vezane za Palestinu: da li se miru pristupa kao procesu utemeljenom na odgovornosti i pravima, ili kao forumu za stabilizaciju moći bez suočavanja s odgovornošću.

Ova napetost pomaže objasniti zašto palestinski skepticizam prema novim diplomatskim okvirima nije ideološki refleks, već rezultat stvarnog političkog iskustva.

Još od Osla, mirovne inicijative često su davale prednost sigurnosnoj koordinaciji, ekonomskom upravljanju i privremenim aranžmanima, dok su ključna pitanja koja definiraju sukob – okupacija, suverenitet, granice, izbjeglice i jednakost pred zakonom – odgađana ili razvodnjavana.

Rezultat nije bio mir, već produbljivanje asimetrije koja je učvrstila izraelsku okupaciju, istovremeno ispraznivši obećanje održive palestinske države.

Rizik koji nosi “Odbor za mir”, stoga, nije samo u tome da bi mogao propasti. Rizik je u tome da bi mogao „uspjeti“ u preoblikovanju sukoba na način koji snižava očekivanja.

Obnova bez suvereniteta, pomoć bez prava i stabilnost bez pravde već su dobro poznati ishodi ranijih procesa.

Odbor koji Gazu tretira prvenstveno kao tehnički izazov obnove, a ne kao dio šire političke borbe za samoopredjeljenje, riskira ponavljanje tog obrasca.

Trumpova vizija obnovljene Gaze – ispunjene blještavim neboderima i obalama obrubljenim palmama – predstavlja ruganje patnjama koje su Palestinci u Gazi pretrpjeli tokom protekle dvije godine, dok je njihova domovina, usljed izraelske ratne mašinerije, svedena na distopijski pejzaž.

Ipak, u isto vrijeme, bilo bi netačno – i strateški nepromišljeno – odbaciti “Odbor za mir” kao nevažan.

Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan stavio je ovo pitanje u širi kontekst kada je “Odbor za mir” opisao kao „historijsku priliku“ za okončanje dugotrajne patnje Palestinaca.

Njegovi stavovi u suštini odražavaju optimizam predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana – jednog od najglasnijih zagovornika palestinskog pitanja – da su sve inicijative usmjerene ka uspostavljanju mira u Gazi važne.

Inicijative ovog obima oblikuju diplomatski diskurs, utiču na međunarodna očekivanja i stvaraju referentne tačke koje mogu ili unaprijediti ili potkopati palestinske zahtjeve.

Bez obzira na to da li ih Palestinci dočekuju s odobravanjem ili ne, ovakvo tijelo će u narednim mjesecima uticati na način na koji vlade, mediji i institucije govore o „rješenjima“.

U tom smislu – i samo u tom smislu – “Odbor za mir” može se opisati kao jedinstvena prilika, uprkos svojim inherentnim manama.

Ne zato što njegova struktura garantuje pravedan ishod, već zato što trenuci pojačane međunarodne pažnje nameću odluke koje se inače odgađaju.

Oni primoravaju države i institucije da jasno odrede šta su spremne braniti, a čega su se spremne odreći.

Sada ili nikada

Da bi ova prilika imala stvarno značenje, određeni principi ne mogu ostati implicitni ili aspiracijski. Međunarodno pravo mora se tretirati kao obavezujući okvir, a ne kao retorička referenca.

Palestinsko pravo na samoopredjeljenje ne može se neograničeno odgađati u korist ekonomskih poticaja ili sigurnosnih aranžmana.

Okupacija mora biti jasno imenovana kao centralna prepreka miru, a ne prikrivana apstraktnim jezikom o „ciklusima nasilja“ ili „uzajamnom nepovjerenju“.

Ključno je da palestinsko djelovanje mora biti suštinsko, a ne simbolično. Previše prethodnih inicijativa uključivalo je Palestince formalno, dok je suština njihovih političkih zahtjeva ostajala isključena.

Proces koji traži legitimitet bez jednakosti neće proizvesti stabilnost, a kamoli pomirenje.

Uloga šire međunarodne zajednice – posebno muslimanskog svijeta – stoga je presudna. Učešće u ovakvom odboru ne može se svesti na puku podršku ili pitanje imidža.

Ako se države odluče angažirati, moraju to učiniti uz jasno postavljene crvene linije: palestinska državnost ne smije biti opcionalna; rokovi ne mogu biti beskonačno rastezljivi; obnova se ne smije odvajati od političkih prava.

Angažman bez poluge uticaja nosi rizik legitimiranja ishoda koji samo upravljaju sukobom, umjesto da ga riješe.

Postoji i šira opasnost da inicijative poput “Odbora za mir” postanu sredstva normalizacije bez rješenja.

Regionalna saradnja i diplomatska integracija mogu napredovati, dok palestinsko pitanje ostaje strukturno neriješeno.

Ovakav pristup već je viđen, a njegove posljedice su jasne: ponavljajuće nasilje, produbljivanje nejednakosti i erozija vjere u politička rješenja uopće.

Mir se ne stvara samo kroz panele. Ne nastaje iz elitnog konsenzusa ili institucionalnog dizajna ako su oni odvojeni od pravde na terenu.

On se rađa kada je moć ograničena pravom, kada se prava tretiraju kao temeljna, a ne kao predmet pregovora, i kada se od onih koji su najviše pogođeni sukobom ne traži da svoju budućnost zamijene za privremeni mir.

“Odbor za mir” stoga neće biti ocjenjivan po istaknutosti svojih sponzora ili razmjerama ambicija, već prema jednostavnijem kriteriju: da li se suočava sa stvarnošću okupacije i nejednakosti ili ih nastoji samo upravljati?

Ako to uspije, mogao bi zaista predstavljati rijetku priliku za raskid s decenijama neuspješnih pristupa.

Izbor ne pripada samo Palestincima. Pripada međunarodnoj zajednici koja i dalje oblikuje – i često štiti – uslove pod kojima ovaj sukob opstaje.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.