Na komemoraciji povodom 31. godišnjice genocida u Srebrenici, u prostoru nekadašnje Fabrike akumulatora, danas Memorijalnog centra, Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja Pokret majke enklave Srebrenica i Žepa, kroz potresno svjedočenje podsjetila je na prijeratni život, ratnu agoniju i gubitak najbližih, poručivši da se historija genocida ne može izmjestiti niti zaboraviti, jer je, kako je kazala, "ispisana bijelim nišanima".

"Ovo je poseban dan, dan jednom godišnje kada se okupimo da obilježimo godišnjicu, sada 31. genocida u Srebrenici", kazala je Hotić govoreći o životu u prijeratnoj Srebrenici, ratnim dešavanjima, stradanju svoje porodice i iskustvima iz jula 1995. godine, ističući važnost čuvanja sjećanja na žrtve.

Imala je 21 godinu kada je rodila sina Samira, koji nije preživio genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine.

"Odrastao je, postao momak, moj ponos, ljepota. Moj muž, također, moj prijatelj i čovjek koji mi je bio oslonac, otac moje djece, i moja braća, moja Srebrenica, moje komšije, moj narod."

Srebrenica je, kako je kazala, prije rata bila jako lijep grad, tu je bilo jako lijepo živjeti, uređen grad sa prirodnim ljepotama, dobar narod. Tu su zajedno živjeli pravoslavci, katolici i muslimani.

"Bili smo jedan lijep narod, slagali smo se. Ova hala ovdje (bivša Fabrika akumulatora, danas Memorijalni centar) je nekada bila izvor života, ovdje se radilo, zarađivalo, veselilo. Ova dolina bijelih nišana vrvila je životom", kazala je Hotić.

Poručila je da ne zna kome je zasmetao taj život, ko je došao na ideju da razori jednu ljepotu od života.

"Ljudi koji vode ratove, nisu civilizovani ljudi", poručila je.

Podsjetila je na strahote kroz koje su prošli od 1992. godine.

"Napad na ovaj mali grad, a to je bio napad od naših komšija pravoslavaca, koji su dobili naredbu iz Srbije i izvršavali je. Dobili su oružje iz Srbije", kazala je navodeći da nesrpsko stanovništvo nije bilo spremno za rat, nisu imali ni sredstva da se brane.

"Mi se nismo pripremali, nismo vjerovali da će biti rat. Napadnuti smo svim sredstvima, a prije toga su nam oduzeli sve privatno oružje, ostali smo goloruci."

Ljudi su tada stjerani u Srebrenicu, a nakon toga su ostali bez vode, pa bez hrane i ostalih uslova za život.

"Bili smo potpuno odsječeni"

Nakon toga, podsjetila je Hotić, pala je Srebrenica.

"Poslije su nas, padom Srebrenice, sakupili u ovaj prostor, u ovu dolinu gdje su danas ovi bijeli nišani i ove hale. Ovdje se vijorila zastava Ujedinjenih nacija. Pozivali su nas, garantovali su nam život, opstanak. Prevareni smo bili, izdali su nas. Na tacni su nas servirali Mladićevim krvolocima", istakla je Hotić.

Od 11. jula, dvije noći je provela u kompleksu tadašnje Fabrike akumulatora. Te noći, poručila je, nikada zaboraviti neće.

"Ništa nisam zaboravila. Sjećam se majke kojoj su zaklali dijete u krilu, imalo je 13 godina", ispričala je navodeći da se sjeća i silovanja djevojčica od devet godina.

"Trinaestog jula sam izašla odavdje. Moj brat i sin su otišli preko šume."

Izrazila je zahvalnost generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija Antoniju Guterresu na njegovoj podršci i doprinosu usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a.

"Ne krivim UN, kao UN, ali krivim tadašnje čelnike. Hvala Bogu pa su došli novi ljudi."

Kazala je i da im "ne treba nam mezarje negdje drugo u BiH".

"Ovdje je historija, ovdje su nam uzimali iz ruku, ovdje su nas razdvojili od naših najdražih. Ovdje su ubijali, ovdje se piše historija. Napisali smo je bijelim nišanima. Nisu oni nestali, oni su odvedeni, ubijeni, zakopani, sakriveni."

Hotić je svijetu poručila: "Nema oružja koje će ubiti narod. Ubili su mnogo, ali mi se hvala Bogu, rađamo. Imamo naše djece širom svijeta, vole BiH."

Kolektivna dženaza u Potočarima

U Potočarima će danas biti klanjana kolektivna dženaza, a posmrtni ostaci deset žrtava genocida u Srebrenici konačno će pronaći vječni smiraj.

I ove godine bit će ukopani otac pored sina, brat pored brata, a jedna od žrtava će konačan smiraj pronaći uz svoja četiri amidžića.

Žrtve koje će ove godine biti ukopane bile su starosti od 20 do 56 godina. Među njima su i tri mladića koja su u trenutku smrti bila u svojim dvadesetim godinama i koji će tek sada naći svoj konačan smiraj. Riječ je o nevinim ljudima koji su ubijeni na području Vlasenice, Zvornika, Bratunca i Srebrenice, a čiji su posmrtni ostaci ekshumirani godinama kasnije iz različitih masovnih grobnica.

Posmrtni ostaci dvije žrtve pronađeni su i ekshumirani još 1997. godine, dok su posmrtni ostaci ostali žrtava ekshumirani u periodu od 2001. do 2022. godine na lokalitetima Kamenica, Jelovačka česma, Budak, Glogova...

Najmlađa žrtva koja će ove godine biti ukopana je Senad (Zaim) Jusić, rođen 1975. godine, koji je u trenutku smrti imao svega 20 godina. Nestao je u julu 1995. na području Bratunca, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2022. godine na lokalitetu Kameničko brdo.

Najstarija žrtva je Ramo (Mustafa) Dautović, rođen 1939. godine. Ramo je rođen u Srebrenici, nestao je na području Zvornika, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2001. godine nakon otkrivanja masovne grobnice Kamenica – Čančari. Konačan smiraj će naći uz ranije ukopanog brata Jusu.

I ove godine, konačan smiraj će naći sin pored oca, brat uz brata, rođak uz rođaka... Nuko Nukić će biti ukopan u mezarju u kojem su već ukopana njegova četiri amidžića.

Spisak sa imenima žrtava koje će biti ukopane 11. jula u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari:

Senad (Zaim) Jusić (rođen 1975. godine, imao 20 godina kada je ubijen) – nestao u julu 1995. na području Bratunca, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2022. godine na lokalitetu Kameničko brdo

Muriz (Ramiz) Baraković (rođen 1973. godine, imao 22 godine kada je ubijen) – nestao na lokalitetu Zeleni Jadar u ljeto 1995., njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2005. godine na lokalitetu Budak.

Hamed (Edhem) Musić (rođen 1973. godine, imao 22 godine kada je ubijen) – ubijen u ljeto 1995. na području Baljkovice, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 1997. godine na lokalitetu Rahunići (Bratunac).

Ramo (Šemso) Alić (rođen 1965. godine, imao 30 godina kada je ubijen) – ubijen u Bratuncu 1995., njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u masovnoj grobnici Glogova 2001. godine.

Muhidin (Osman) Osmanović (rođen 1963. godine, imao 32 godine kada je ubijen) – nestao u Vlasenici u ljeto 1995., njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su na lokalitetu Most na rijeci 2008. godine.

Huso (Rahman) Ćerimović (rođen 1963. godine, imao 32 godine kada je ubijen) – nestao na području Zvornika u ljeto 1995., njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u Kamenici 2008. godine.

Nuko (Suljo) Nukić (rođen 1957. godine, imao 38 godina kada je ubijen) – nestao u Vlasenici u ljeto 1995., njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su na lokalitetu Jelovačka česma 2002. godine. Bit će ukopan uz svoja četiri amidžića.

Ahmet (Alija) Gušter (rođen 1954. godine, imao 41 godinu kada je ubijen) – nestao na području Vlasenice, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 1997. godine na lokalitetu Turalići (Vlasenica).

Asim (Omer) Kunić (rođen 1953. godine, imao 42 godine kada je ubijen) – ubijen na području Zvornika, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2006. godine iz masovne grobnice Kamenica – Čančari.

Ramo (Mustafa) Dautović (rođen 1939. godine, imao 56 godina kada je ubijen) – nestao na području Zvornika, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2001. godine iz masovne grobnice Kamenica – Čančari.

U Podrinje identifikacionom projektu nalaze se posmrtni ostaci još deset identifikovanih žrtava za koje porodice još nisu dale saglasnost za ukop, kao i tijela 36 žrtava koje su zvanično identifikovane DNK metodom ali porodice još uvijek nisu pristupile onoj zvaničnoj identifikaciji.

Razlog zbog kojeg se porodice još uvijek ne odlučuju na zvaničnu identifikaciju i ukop je uglavnom nekompletnost skeleta žrtava koje su pronađene i identifikovane. Mnogi od njih biraju čekati otvaranje novih grobnica, u bolnoj nadi da će pronaći barem još jednu kost i ukopati kompletnija tijela svojih najmilijih.

Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine nastavlja potragu za 900 žrtava genocida.

Genocid u Srebrenici

Pripadnici Vojske Republike srpske i njihovi pomagači su nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. ubili više od 8.000 bošnjačkih muškaraca u nizu masovnih pogubljenja.

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari do sada je ukopano 6.772 žrtava genocida, dok je 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima po odluci članova porodica.

Za više od hiljadu žrtava genocida u Srebrenici još uvijek se traga.

Međunarodni sud pravde u Hagu donio je 2007. godine presudu u kojoj se konstatira da je jula 1995. godine u Srebrenici, koja je tada bila "zaštićena zona" UN-a, Vojska Republike Srpske (VRS) počinila genocid.

Haški tribunal, Sud Bosne i Hercegovine te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su za genocid i ratne zločine osudili ukupno 54 osobe na 781 godinu i pet doživotnih kazni zatvora. Na doživotne zatvorske kazne osuđeni su, među ostalim, ratni predsjednik RS-a i komandant vojske tog entiteta, Radovan Karadžić i Ratko Mladić.