Vanjskopolitički potezi SAD-a u posljednjih nekoliko godina ne izazivaju samo nove diplomatske tenzije; oni također dovode u pitanje osnovne pretpostavke o načinu funkcionisanja međunarodnog sistema. Ovi događaji ponovo postavljaju isto pitanje pred mnoge ljude – od naučnika koji su svoj život posvetili međunarodnoj politici, do novinara, birokrata i političkih donosilaca odluka: mogu li teorije međunarodnih odnosa zaista objasniti svijet?

Aktuelni događaji ne vode samo ponovnoj debati o objašnjenjskoj moći ovih teorija, već postavljaju i nova pitanja o budućem smjeru međunarodne politike. Potezi SAD-a ne samo da produbljuju postojeće tenzije, nego istovremeno povećavaju nesigurnost u vezi s budućnošću globalnog sistema.

Od napada na Iran, preko intervencije protiv venezuelanskog državnog čelnika, prijetnje aneksijom Grenlanda, pa do pritiska na evropske saveznike – posebno na Španiju – politička linija Washingtona čini odnos moći iza retorike „poretka zasnovanog na pravilima“ jasnijim.

Poredak zasnovan na pravilima – mit?

Nakon Hladnog rata Zapad je međunarodni sistem često opisivao kao „poredak zasnovan na pravilima“. Prema liberalnim teorijama međunarodnih odnosa, institucije, pravo i ekonomska međuzavisnost trebali bi ograničiti ponašanje država. Organizacije poput NATO-a, Evropske unije i Ujedinjenih nacija smatrane su stubovima ovog poretka.

Međutim, najnoviji događaji jasno pokazuju granice ovog teorijskog okvira. Ako superdržava može otvoreno prijetiti čak i svojim saveznicima, a sistem i dalje funkcioniše, očigledno ključni faktor nije u institucijama, nego u raspodjeli moći. Posljednji događaji, zapravo, potvrđuju stav realističkih teoretičara: u međunarodnoj politici moć je na kraju ključni jezik.

Slabe reakcije evropskih lidera na ekonomske prijetnje SAD-a prema Španiji to dodatno potvrđuju. U sistemu u kojem su pravila za moćne fleksibilna, a za slabije obavezna, pojam „poretka“ sve više postaje retorička ljuska.

Posebno jasan primjer toga bio je nedavni susret u Washingtonu. Dok je američki predsjednik otvoreno napao Španiju, njemački kancelar Friedrich Merz, vođa najveće evropske ekonomije, dugo je šutio. To što je NATO saveznika moguće javno označiti kao „groznog partnera“ bez jasne evropske reakcije nije bio samo diplomatski trenutak; to je bio vidljiv izraz strateške zavisnosti Evrope.

Merzovo šutanje bilo je više od protokolarne zadržanosti. Kada je konačno odgovorio na pitanje njemačkog novinara, nije branio Madrid, već je djelimično prihvatio optužbe američkog predsjednika i izjavio da Španija mora povećati izdvajanja za odbranu. Na taj način je unutar-evropska debata praktično vođena u tonu političke strategije pritiska Washingtona.

S druge strane, španski premijer Pedro Sanchez pokušava slijediti drugačiju liniju. Madrid već mjesecima snažnije ističe poštivanje međunarodnog prava i otvoreno je kritikovao vojne korake SAD-a prema Iranu. Ostaje da se vidi hoće li ovaj stav biti politički uspješan. Ipak, on barem služi kao podsjetnik na princip koji je u srži evropskih ugovora: pridržavanje pravila.

Ključno pitanje stoga glasi: hoće li Evropa imati hrabrosti da ove principe brani pred Washingtonom – ili će Španija, koja se poziva na međunarodno pravo, na kraju ostati sama?

Institucije ili moć – šta odlučuje?

U ovom kontekstu ne bi trebalo biti podložne samo teorije međunarodnih odnosa, već i pristupi političkoj ekonomiji. U posljednjih nekoliko godina, posebno institucionalni pristup koji zastupa Daron Acemoglu, dao je značajno objašnjenje: uspjeh država u velikoj mjeri zavisi od kvaliteta njihovih institucija.

Ovaj pristup dao je važne doprinose. Ipak, događaji posljednjih mjeseci pokazuju i njegove granice. Institucije mogu funkcionisati samo ako postoji ravnoteža moći koja ih štiti. Ako takva ravnoteža ne postoji, institucije lako postaju instrumenti moćnih aktera.

Aktuelni potezi SAD-a pokazuju da globalni poredak nije oblikovan samo snagom institucija, već u velikoj mjeri i političkom voljom hegemonijskih sila. Kada država krši međunarodno pravo, a da ne snosi ozbiljne posljedice, razlog nije samo slabost institucija, već i postojeće asimetrije moći.

Pokušaj objašnjavanja globalne politike isključivo kroz kategorije „dobrih“ i „loših“ institucija nosi rizik da se previdi stvarni sukob moći u međunarodnim odnosima.

Evropa: šutnja i strateška zavisnost

Scena s nedavnog susreta u Washingtonu bila je poučna i za Evropu. Dok je američki predsjednik otvoreno prijetio NATO saveznicu, lider najveće evropske ekonomije nije uspio formulirati jasnu kontra poziciju.

Time se ponovo stavlja u fokus debata koja se u Evropi vodi godinama: pitanje strateške autonomije. Iako Evropska unija ekonomski posjeduje ogromnu snagu, u vojnoj i sigurnosnoj sferi ostaje u velikoj mjeri zavisna od Sjedinjenih Američkih Država.

Ova zavisnost ograničava političke manevarske mogućnosti u kriznim momentima. Umjesto da se otvoreno brani saveznik, zadržava se šutnja – ili se čak djelimično preuzima argumentacija Washingtona. To slabi evropski kredibilitet kao samostalnog globalnog aktera.

Osim toga, takva situacija izaziva i nepovjerenje unutar same Evrope. Ako se članica može ostaviti na cjedilu pod spoljnim pritiskom, automatski se narušava i ideja evropske solidarnosti.

Nedavna vanjskopolitička linija SAD-a nije potpuno novo fenomen, već otvorenija forma hegemonijske politike. Historija međunarodnog sistema pokazuje da su hegemonijske sile često tumačile pravila u svoju korist.

Novo je, međutim, što je ova dinamika danas vidljivija. Međunarodne institucije i dalje postoje, ali ako politička podrška za njima slabi, njihove mogućnosti ostaju ograničene.

Aktuelni razvoj događaja ne može se posmatrati samo kao spor u vanjskoj politici. On dotiče temeljno pitanje međunarodnog poretka: treba li se on zasnivati na pravilima – ili na moći? Hoće li Evropa podržati one koji se pozivaju na međunarodno pravo, poput Španije, ili će šutke tolerisati one koji teže hegemoniji?

Možda je stoga najvažnije pitanje našeg vremena: ako pravila vrijede samo kada služe moćnima – može li se uopšte govoriti o međunarodnom poretku?

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.