S obzirom na to da će Ankara biti domaćin 36. samita NATO-a, pažnja međunarodne javnosti usmjerena je na Turkiye, koja se u jednom od najnestabilnijih razdoblja u novijoj historiji Bliskog istoka i svijeta ističe kao ostrvo stabilnosti.
Predsjednik Recep Tayyip Erdogan 7. i 8. jula ugostit će lidere 30 evropskih i dvije sjevernoameričke članice NATO-a. Bit će to prvi put od 2004. godine da Turkiye organizuje ovaj važan samit.
Nakon Sjedinjenih Američkih Država, Turkiye raspolaže drugom najvećom vojskom u NATO-u. Od osnivanja Saveza 1949. godine ima važnu ulogu u kolektivnoj odbrani evropskih saveznika od vanjskih prijetnji. Osim toga, posjeduje jednu od najsnažnijih mornarica te najveću podmorničku flotu na Mediteranu i Crnom moru.
Predstojeći samit održava se u posebno osjetljivom trenutku. Posljedice američko-izraelskog rata protiv Irana izazvale su ozbiljnu nestabilnost širom Zaljeva, dok rat između Rusije i Ukrajine i dalje traje bez naznaka skorog okončanja.
Istovremeno, Sjedinjene Američke Države sve više smanjuju svoje međunarodne obaveze, uključujući i raspoložive vojne kapacitete za NATO u slučaju krize ili rata, pozivajući evropske saveznike da povećaju izdvajanja za vlastitu odbranu.
Uprkos brojnim regionalnim i globalnim krizama, analitičari za geopolitiku i odbranu ocjenjuju da se Turkiye izdvaja kao garant sigurnosti, diplomatski posrednik i sigurno ekonomsko utočište.
Prema njihovim riječima, strategija ravnoteže, promišljenog djelovanja i aktivnog angažmana omogućila je Turkiye da ublaži posljedice brojnih regionalnih kriza, istovremeno jačajući svoju ulogu na južnom krilu NATO-a, koje obuhvata Mediteran, Bliski istok i sjever Afrike.
Stručnjaci ističu da je najneposredniji izazov za Ankaru predstavljala prijetnja balističkim projektilima povezana s ratom između Irana te SAD-a i Izraela.
Yasar Sari, direktor Centra za evroazijske studije “Haydar Aliyev” na Univerzitetu Ibn Haldun, izjavio je za TRT World da je Turkiye više puta koristila NATO-ove sisteme protivvazdušne i raketne odbrane za presretanje iranskih balističkih raketa koje ulaze u turski zračni prostor ili mu se približavaju, sa najmanje tri presretanja od početka sukoba.
Prema njegovim riječima, ti incidenti pokazuju sposobnost Turkiye da odgovori na neposredne sigurnosne prijetnje, ali istovremeno otvaraju i šire strateško pitanje za NATO – kako odgovoriti na napade koji ne aktiviraju član 5. Sjevernoatlantskog ugovora, a pritom izbjeći dodatnu eskalaciju sukoba.
Član 5. NATO-a predviđa kolektivnu odbranu, što znači da se oružani napad na jednu članicu smatra napadom na cijeli Savez.
„Oprezan pristup Turkiye odražava nastojanje da zaštiti vlastitu sigurnost, ali i da izbjegne dublje uplitanje u sukob“, rekao je Sari.
Stručnjak za odbranu i profesor međunarodnog prava i sigurnosti Mesut Hakkı Caşın smatra da se odbrambena politika Turkiye najbolje može razumjeti kroz njenu ulogu na više regionalnih kriznih područja.
Govoreći o Crnom moru, Caşın ističe da Turkiye dosljedno provodi Konvenciju iz Montreuxa iz 1936. godine, ograničavajući prolazak ratnih brodova država uključenih u rusko-ukrajinski rat.
Dodaje da Ankara, zajedno s Rumunijom i Bugarskom, provodi operacije uklanjanja morskih mina, čime doprinosi sigurnosti najduže obale na Crnom moru i nadzoru nad turskim moreuzima.
Prema njegovim riječima, Turkiye je Rumuniji i Ukrajini isporučila savremene ratne brodove, a u skladu s NATO-ovim planovima i bespilotne letjelice TB2, koje su, kako navodi, „promijenile tok rata“.
Na Mediteranu Turkiye je organizovala velike pomorske vježbe u kojima je učestvovalo oko 150 brodova i 20.000 pripadnika oružanih snaga, potvrđujući svoje stavove o Kipru, egejskim otocima, turskim teritorijalnim vodama, isključivom ekonomskom pojasu i regionalnim energetskim resursima.
Caşın navodi da Turkiye trenutno doprinosi NATO-u s oko 50 ratnih brodova, istovremeno izvozeći odbrambenu opremu drugim članicama Saveza.
Otvoreni kanali, aktivna diplomatija
Ahmet Keser, profesor na Univerzitetu “Hasan Kalyoncu”, rekao je za TRT World da je Turkiye svoju vojnu i diplomatsku snagu potvrdila i kroz angažman u Siriji i Libiji.
Održavanjem prisustva usmjerenog na obnovu mira i stabilnosti, Turkiye je, kako navodi, pomogla da se spriječi „nastanak i širenje većih globalnih kriza, uključujući nove migracijske valove“ koji bi mogli pogoditi širu međunarodnu zajednicu.
Stručnjaci ističu da Turkiye dosljedno odbija svrstavanje isključivo uz bilo koji blok, naglašavajući svoju opredijeljenost da održi dijalog sa svim relevantnim regionalnim akterima.
Keser navodi da je Ankara, vodeći „uravnoteženu i nepristrasnu vanjsku politiku“ utemeljenu na međunarodnom pravu, zadržala otvorene zvanične diplomatske kanale, ali i neposrednu komunikaciju na najvišem političkom nivou sa svim stranama uključenim u sukobe.
To je, dodaje, uključivalo posredničke napore i podršku drugim medijatorima kako bi se spriječila eskalacija i širenje sukoba.
Sari ističe da Turkiye održava otvorene kanale komunikacije „sa svim stranama u sukobu, osim s Izraelom“, što joj omogućava da djeluje kao „neutralan posrednik i pouzdana baza za diplomatske i operativne aktivnosti“.
Caşın kao primjer navodi nedavne diplomatske aktivnosti ministra vanjskih poslova Hakana Fidana, uključujući njegove posjete zemljama regije, kao i zajedničke vojne vježbe turskih, egipatskih i pakistanskih snaga u okviru priprema Turkiye, Egipta, Saudijske Arabije i Pakistana za moguće krizne scenarije.
Upravljanje energetskim i ekonomskim izazovima
Višemjesečna blokada Hormuškog moreuza, kroz koji je prije rata prolazila petina svjetskih isporuka energije, izazvala je ozbiljne poremećaje u snabdijevanju naftom i plinom u brojnim državama.
Međutim, dugoročne preventivne mjere koje je Turkiye ranije poduzela pokazale su se ključnim tokom tri i po mjeseca, kada su cijene nafte naglo porasle i dostigle najviši nivo u posljednjih nekoliko godina.
Sari uspjeh Turkiye pripisuje diverzifikaciji izvora snabdijevanja, uspostavljanju alternativnih transportnih pravaca i stalnom praćenju razvoja situacije.
Keser smatra da temelje te otpornosti čine dugogodišnji infrastrukturni projekti, među kojima su naftovod Baku–Tbilisi–Ceyhan, gasovod TurkStream za transport ruskog plina prema Evropi te šira transformacija Turkiye u „ključno energetsko čvorište“ koje povezuje energente sa sjevera, Kavkaza i Iraka.
„Turkiye je postala garant energetske sigurnosti ne samo za sebe, već i za brojne zapadne zemlje koje zavise od uvoza energenata“, rekao je Keser.
Dodaje da je kriza u Hormuškom moreuzu dodatno potvrdila ulogu Turkiye kao regionalnog energetskog čvorišta koje nudi pouzdane tranzitne rute i veću otpornost na geopolitičke potrese.
Sari ističe da se Turkiye aktivno pozicionira kao alternativni energetski koridor, s planovima za obnovu i proširenje naftovoda Irak–Turkiye, kojim bi se dnevno moglo transportovati do 1,5 miliona barela nafte, kao i za razvoj kopnenih gasnih pravaca iz Katara i Turkmenistana.
Prema riječima stručnjaka, spoj geopolitičke uravnoteženosti, institucionalne stabilnosti i energetske sigurnosti učinio je Turkiye sve privlačnijim odredištem za kapital koji se povlači iz nestabilnih područja.
Sari navodi da su raznovrsni lanci snabdijevanja i stabilan institucionalni okvir, koji uključuje zaštitu stranih investitora, doprinijeli tome da Turkiye bude prepoznata kao sigurna destinacija za ulaganja uprkos regionalnim krizama.
Bruto domaći proizvod (BDP) Turkiye 2025. godine dostigao je 1,6 biliona dolara, uz rast od 3,6 posto, uprkos regionalnim napetostima. Istovremeno, BDP po glavi stanovnika porastao je na 18.040 dolara, čime se zemlja, prema kriterijima Svjetske banke, svrstala među ekonomije s visokim prihodima.
„Kako sukobi potresaju zemlje Zaljeva, sve više investitora i kompanija nastoji premjestiti svoj kapital i poslovanje, a Turkiye privlači sve veće interesovanje kompanija iz Zaljeva i istočne Azije kao relativno sigurna alternativa“, rekao je Sari.
Slično mišljenje dijeli i Keser, koji smatra da je dosljedno zalaganje Ankare za stabilnost i smirivanje tenzija „prirodno ojačalo ugled Turkiye“.
„Turkiye se sve više doživljava kao ostrvo mira i stabilnosti te vjerodostojna referentna tačka, pa čak i nepristrasan posrednik, kada je riječ o pitanjima pravnog legitimiteta u međunarodnim sukobima“, zaključio je.
