Tri baltičke zemlje – Estonija, Latvija i Litvanija – suočavaju se s naglim smanjenjem isporuka čelika iz Rusije nakon višegodišnjeg sukoba te zemlje s Ukrajinom i trgovinskih ograničenja koja je Evropska unija zbog toga uvela Moskvi.
Ovaj razvoj geopolitičke situacije otvorio je priliku za Turkiye, već najvećeg proizvođača čelika u Evropi, da se nametne kao pouzdan alternativni dobavljač za ove tri članice EU.
Budući da nemaju značajnu domaću proizvodnju čelika, ove zemlje tradicionalno su se oslanjale na uvoz. Rusija je bila dominantan dobavljač na regionalnom tržištu prije nego što je EU zabranio svojim članicama uvoz čelika iz Moskve.
Međutim, preoblikovanje trgovinskih odnosa nakon rusko-ukrajinskog rata otvorilo je prostor etabliranim izvoznicima, poput Turkiye, da popune prazninu koju su ostavili tradicionalni trgovinski partneri baltičkih zemalja.
Litvanija je 2025. godine uvezla približno 1,45 miliona tona čelika. Turkiye je osigurala oko 10,2 posto ukupnog uvoza, odmah iza Poljske.
Trgovinska delegacija koju je početkom ovog mjeseca činilo 19 turskih proizvođača i izvoznika čelika posjetila je Latviju i Litvaniju te održala više od 300 bilateralnih sastanaka s regionalnim uvoznicima.
Medijski izvještaji navode da su tim sastancima postavljeni temelji za potencijalne poslovne ugovore vrijedne oko 100 miliona dolara.
Potražnja baltičkih zemalja obuhvata armaturne šipke, odnosno armaturu koja se ugrađuje u beton kako bi mu se povećala zatezna čvrstoća i spriječilo pucanje.
Ostali traženi proizvodi uključuju zavarene cijevi i toplo valjane plosnate čelične proizvode, poput čeličnih limova, traka u kolutima i ploča, koji se mogu oblikovati i koristiti u teškoj industrijskoj opremi.
Prošle godine Turkiye je pretekla Njemačku i postala najveći proizvođač čelika u Evropi. Kina je ubjedljivo vodeća u svijetu po proizvodnji sirovog čelika, a slijede je Indija, Japan, SAD i Rusija. Turkiye je tako postala sedmi najveći proizvođač čelika u svijetu.
Stručnjaci navode da konkurentnost turskog čelika treba procjenjivati na osnovu ukupnih troškova isporuke, a ne samo na osnovu istaknutih cijena u čeličanama.
„Turski proizvođači mogu biti konkurentni u nekoliko kategorija proizvoda, posebno kada je riječ o armaturnim šipkama, zavarenim cijevima i određenim plosnatim čeličnim proizvodima“, izjavio je za TRT World Baris Alpaslan, ekonomista i glavni savjetnik u kompaniji IC Holding, turskom konglomeratu koji posluje i u energetskom sektoru.
Turkiye ima koristi od razvijene industrije proizvodnje čelika, široke izvozne mreže i geografske blizine evropskih tržišta, što omogućava konkurentne cijene i fleksibilne rokove isporuke, dodao je.
Međutim, upozorio je da treba izbjegavati općenite tvrdnje da je turski čelik uvijek jeftiniji.
Konkurentnost se razlikuje u zavisnosti od vrste proizvoda, kvaliteta čelika, načina proizvodnje, troškova energije i sirovina, veličine narudžbe, prijevoza, osiguranja, finansiranja i pouzdanosti isporuke, istakao je.
Važni su i regulatorni faktori. Režim EU za uvoz čelika, koji stupa na snagu 1. jula, predviđa bescarinske kvote u ukupnom iznosu od 18,3 miliona tona godišnje za 26 kategorija čeličnih proizvoda. Na uvoz čelika iznad utvrđenih kvota primjenjivat će se carina od 50 posto.
Mehanizam za prilagođavanje ugljika na granicama (CBAM), instrument ekološke politike EU kojim se određuje cijena emisija ugljika za proizvode s visokim emisijama koji se uvoze na tržište Unije, dodatno povećava značaj podataka o emisijama i njihove provjere, naveo je Alpaslan.
Mian Waqar Badshah, docent na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Istanbulu, izjavio je za TRT World da je turski čelik „u dobroj poziciji da bude konkurentan na baltičkom tržištu“ u kategorijama armaturnih šipki, zavarenih čeličnih cijevi i toplo valjanih plosnatih čeličnih proizvoda.
Iako turski proizvođači mogu ponuditi „privlačnu alternativu“ evropskim dobavljačima, evropski proizvođači i dalje imaju prednosti u pogledu blizine tržišta, distributivnih mreža, kraćih rokova isporuke i, u nekim slučajevima, manjih regulatornih ili administrativnih prepreka, naglasio je.
Novi režim kvota EU i carina od 50 posto na uvoz iznad utvrđenih kvota mogu „značajno utjecati“ na ekonomsku isplativost turskog izvoza čelika, u zavisnosti od kategorije proizvoda i primjenjivih uslova kvota, kazao je Badshah.
Mogu li turske čeličane ispuniti standarde EU?
Učvršćujući svoju poziciju dominantnog aktera u globalnom lancu snabdijevanja čelikom, Turkiye je u prvih osam mjeseci 2026. godine povećala proizvodnju sirovog čelika za 6,8 posto u odnosu na isti period prethodne godine, na 26,6 miliona tona.
Izvoz turskog čelika porastao je za 3,1 posto, na 10,3 miliona tona u istom periodu. EU je ostao najveće izvozno tržište za turski čelik.
Kada je riječ o tehničkoj usklađenosti, oba stručnjaka navode da turske čeličane mogu isporučiti čelik odgovarajućih kvaliteta, specifikacija i nivoa kvaliteta potrebnih za građevinarstvo, infrastrukturu i proizvodnju u baltičkim zemljama.
Međutim, Alpaslan ističe da se usklađenost mora procjenjivati na nivou pojedinačnih proizvoda i proizvođača.
„Bilo bi netačno pretpostaviti da svaka čeličana proizvodi sve vrste čelika ili ispunjava sve tehničke specifikacije koje zahtijeva određeni kupac“, kazao je.
Kupci trebaju provjeriti relevantne evropske standarde za proizvode, mehanička svojstva, hemijski sastav i zahtjeve u pogledu certifikacije, naveo je.
Dodao je da se, u zavisnosti od proizvoda i njegove namjene, mogu primjenjivati pravila EU za građevinske proizvode i oznaka CE – obavezna zakonska potvrda da proizvod ispunjava standarde EU u pogledu sigurnosti, zdravlja i zaštite okoliša.
„Tursko porijeklo samo po sebi nije prepreka ispunjavanju evropskih tehničkih zahtjeva“, kazao je Alpaslan.
„Važno je da li je konkretni proizvod proizveden, ispitan i dokumentiran u skladu s važećim standardima“, dodao je.
Badshah je također optimističan kada je riječ o sposobnosti turskih čeličana da ispune zahtjeve baltičkih kupaca u pogledu kvaliteta, specifikacija i standarda.
„Da. Turkiye ima razvijenu industriju čelika sposobnu za proizvodnju širokog spektra građevinskih i industrijskih čeličnih proizvoda“, kazao je.
Mogućnost udvostručenja tržišnog udjela?
Prema nedavnim medijskim izvještajima, Ankara nastoji udvostručiti svoj tržišni udio u baltičkoj regiji.
Alpaslan smatra da je taj cilj „načelno ostvariv“, ali ističe da zavisi od određenih uslova i nije zagarantovan.
Njegov optimizam proizlazi iz preoblikovanja trgovinskih odnosa i ograničenja EU na ruski čelik, zbog kojih baltički kupci nastoje diversificirati izvore snabdijevanja.
Dodatni faktori koji idu u prilog Turkiye jesu razvijena izvozna industrija i uspostavljene poslovne veze u baltičkim zemljama.
Pozitivnim znakom smatra i nedavne aktivnosti trgovinskih delegacija usmjerene na razvijanje odnosa s uvoznicima i distributerima.
Postojeći udio turskog čelika na litvanskom tržištu, koji iznosi približno 10,2 posto ukupnog uvoza čelika, predstavlja osnovu za daljnje povećanje tržišnog udjela, kazao je.
Ističe da udvostručenje tržišnog udjela zavisi od kretanja ukupne potražnje, brzine kojom kupci uspostavljaju nove poslovne odnose i reakcija konkurenata u pogledu cijena, isporuke i dostupnosti proizvoda.
Kvote EU, zaštitne mjere i Mehanizam za prilagođavanje ugljika na granicama (CBAM) i dalje predstavljaju velika ograničenja, kao i konkurencija proizvođača iz EU i drugih međunarodnih dobavljača.
„Smatram da je udvostručenje tržišnog udjela u srednjoročnom periodu ostvariv poslovni cilj, posebno ako se turski proizvođači usmjere na kategorije proizvoda u kojima imaju jasnu prednost u troškovima ili isporuci“, kazao je Alpaslan.
Za ostvarenje tog cilja bit će potrebni trajna konkurentnost, pouzdana logistika, usklađenost proizvoda s propisima i dugoročni poslovni odnosi, umjesto pukog popunjavanja privremene praznine koju su ostavili ruski dobavljači.
„U konačnici, prilika se ne ogleda samo u zamjeni ruskog čelika već i u pozicioniranju Turkiye kao pouzdanog i konkurentnog dugoročnog dobavljača za baltičku regiju“, kazao je.
Badshah smatra da je udvostručenje turskog izvoza čelika i prisustva na tržištu „realističan cilj“ ako se posmatra kao srednjoročni poslovni cilj, a ne kao automatski ishod.
Prema njegovim riječima, Turkiye ima „ohrabrujuću“ početnu poziciju u Litvaniji, dok postoji „prostor za širenje“, posebno u Latviji.
Među ograničavajućim faktorima su konkurencija iz Poljske i drugih evropskih zemalja, troškovi prijevoza, nestabilnost cijena, trgovinska ograničenja i zahtjevi u pogledu emisija ugljika na granicama.
Uspjeh zavisi od osiguravanja dugoročnih ugovora s kupcima, održavanja ujednačenog kvaliteta, izgradnje pouzdane distributivne mreže i očuvanja konkurentnosti nakon uračunavanja logističkih i regulatornih troškova, kazao je.
