Više od decenije nakon što su Britanci na kontroverznom referendumu glasali za izlazak iz Evropske unije, čini se da zemlja preispituje svoj odnos s Unijom uslijed sve većih ekonomskih pritisaka i promjena na političkoj sceni.
Referendum iz 2016. godine razotkrio je duboke podjele unutar britanskog političkog establišmenta u vezi s budućnošću zemlje, u vrijeme kada su populistički pokreti jačali širom Evrope i Sjedinjenih Američkih Država.
Tri godine nakon glasanja, dok je Velika Britanija nastavila pregovore o povlačenju iz EU, Brexit je pomogao jednom od njegovih glavnih arhitekata Borisu Johnsonu da dođe na vlast. Njegova ubjedljiva pobjeda na općim izborima 2019. godine činila se kao potvrda odlučnosti zemlje da izvan Brisela samostalno određuje svoj put.
Međutim, godine koje su uslijedile nisu ispunile očekivanja o „početku novog zlatnog doba“ koje je Johnson obećavao. Njegova vizija nacionalne obnove temeljila se na vraćanju britanskog suvereniteta i ponovnom preuzimanju kontrole nad granicama zemlje, ali nije donijela „zapanjujući uspjeh“ koji je najavljivao.
Umjesto toga, Velika Britanija ušla je u period političke nestabilnosti i sve većih ekonomskih poteškoća. Johnsonov mandat okončan je 2022. godine, čime je otvoren put Liz Truss, koja je podnijela ostavku nakon samo 45 dana na funkciji, postavši premijerka s najkraćim mandatom u britanskoj historiji.
Njen nasljednik Rishi Sunak nije uspio preokrenuti sve lošiji politički položaj Konzervativne stranke. Opći izbori 2024. godine donijeli su stranci težak poraz, dok je Laburistička stranka osvojila znatnu većinu u parlamentu.
Ipak, laburistički premijer Keir Starmer, koji je oklijevao zagovarati političko približavanje EU koje bi moglo uključivati i ponovni ulazak u Uniju s 27 država članica, također se teško snalazio u promjenjivim političkim okolnostima u Velikoj Britaniji. Podnio je ostavku u julu 2026. godine, dvije godine nakon stupanja na dužnost.
Deceniju nakon referenduma ekonomske posljedice Brexita postale su sve teže zanemarive. Vodeći ekonomisti procjenjuju da je britanska ekonomija pretrpjela gubitak od šest do osam posto bruto domaćeg proizvoda (BDP-a), uz istovremeni pad stranih investicija od 12 posto.
U takvim okolnostima, novi britanski premijer Andy Burnham nagovijestio je značajan zaokret u pristupu zemlje Briselu, postavljajući bliže veze s EU, uključujući mogućnost ponovnog pristupanja Uniji, među političke prioritete.
„Za to postoje tri glavna razloga: privredni rast, geoe ekonomija i pozicioniranje u izbornom kontekstu“, kaže Mehmet Babacan, profesor ekonomije na Univerzitetu Marmara, koji je ranije bio član revizorskog odbora Centralne banke Turkiye.
Prema Babacanu, ekonomske posljedice Brexita, američke carine koje pogađaju Veliku Britaniju i sve veća podrška javnosti bližim vezama s EU doprinose promjeni stava ove zemlje.
Ekonomski argument
Iako su pojedine studije ukazale na moguće ekonomske koristi Brexita kroz jednostranu liberalizaciju slobodne trgovine i deregulaciju, uzastopne britanske vlade još nisu u potpunosti provele te politike. Zbog toga se značajne ekonomske koristi koje su zagovornici Brexita očekivali dosad nisu ostvarile.
„Burnham tvrdi da je Brexit izazvao ‘deceniju slabog rasta’, dok drugi trgovinski sporazumi donose malo koristi: procjenjuje se da će sporazumi s Australijom i Novim Zelandom zajedno povećati BDP za svega 0,1 posto tokom jedne decenije“, rekao je Babacan za TRT World.
Nedavna studija, koju je predvodio Paul Mizen, profesor ekonomije na King's Collegeu u Londonu, zajedno s istraživačima sa Univerziteta Stanford, iz Banke Engleske i Univerziteta u Nottinghamu, također je ukazala na ekonomske troškove Brexita.
U studiji je utvrđeno da je zbog Brexita britanska ekonomija „znatno manja nego što bi inače bila“.
Prema Babacanu, ekonomisti se uglavnom slažu da je Brexit imao negativne ekonomske posljedice i za Veliku Britaniju i za EU, iako su one znatno izraženije u Velikoj Britaniji.
Zbog toga je, kako kaže, „ekonomski gledano, argumentacija u prilog nekom obliku povratka Velike Britanije u EU uvjerljiva, jer dostupni dokazi upućuju na isti zaključak“.
„Na osnovu različitih modela, novo i dublje usklađivanje Velike Britanije s EU moglo bi nadoknaditi oko polovine procijenjenih troškova povezanih s Brexitom.“
Osim ekonomskih posljedica Brexita, američke carine izvršile su pritisak i na London i na Brisel, čime je dodatno ojačan argument u prilog bližoj ekonomskoj saradnji.
Prema Babacanu, ovi trgovinski pritisci navode obje strane da preispitaju svoje odnose nakon Brexita i istraže mogućnosti za ponovno povezivanje svojih ekonomija.
Unutrašnja politika
Osim ekonomskih argumenata, Babacan ukazuje na još jedan faktor koji podstiče Burnhamovo približavanje EU – promjene u javnom mnijenju u Velikoj Britaniji, pri čemu nedavne ankete ukazuju na sve veću podršku bližim vezama s Briselom.
Anketa koju je u septembru provela organizacija Messina Group (TMG) pokazala je da bi Laburistička stranka mogla povećati podršku birača za čak sedam procentnih poena ukoliko bi Burnham nastojao uspostaviti bliže veze s EU i ponudio biračima novi referendum o ponovnom pristupanju Uniji.
Na referendumu 2016. godine, 51,89 posto birača podržalo je izlazak iz EU, dok je 48,11 posto glasalo za ostanak. Deceniju kasnije, anketa TMG-a pokazala je da 52,4 posto ispitanika smatra da je odluka o izlasku iz EU bila pogrešna, dok je samo 29,7 posto smatralo da je bila ispravna.
„Biračka baza Laburističke stranke izrazito je proevropski orijentisana“, kaže Babacan.
On povlači paralelu s kanadskim premijerom Markom Carneyjem, koji je iskoristio Trumpove prijetnje Ottawi kako bi ojačao svoju podršku među biračima, istovremeno nastojeći uspostaviti bliže veze s Briselom.
Prema Babacanu, čini se da Burnham provodi sličnu strategiju, predstavljajući bližu saradnju s EU kao odgovor na Trumpove politike, istovremeno nastojeći suprotstaviti se Reformističkoj stranci Nigela Faragea, koja se povezala s pokretom MAGA.
Međutim, Farage u Burnhamovom pristupu vidi priliku.
Budući da Reformistička stranka u anketama bilježi gotovo jednaku podršku kao Laburistička stranka, Farage smatra da bi premijerovo obnovljeno približavanje Briselu moglo predstavljati „najveći podsticaj“ u njegovoj političkoj karijeri.
Babacan smatra da ovaj suprotstavljeni politički pritisak znači da Burnham mora pažljivo razmotriti u kojoj mjeri i kojom brzinom treba raditi na uspostavljanju bližih odnosa s EU.
On upozorava da premijer mora oprezno pristupati svakom koraku na „ljestvici približavanja“, krećući se od sporazuma u pojedinim sektorima ka mogućoj carinskoj uniji, učešću na jedinstvenom tržištu i, konačno, punopravnom članstvu u EU.
Prema njegovim riječima, ovakav postepen pristup mogao bi pomoći Burnhamu da izbjegne ponovno produbljivanje političkih podjela izazvanih Brexitom, koje su doprinijele padu nekoliko konzervativnih lidera, uključujući Johnsona i Sunaka.
Iako bi dublja integracija s EU mogla donijeti veće ekonomske koristi, Babacan upozorava i da bi mogla podrazumijevati značajne političke kompromise u pogledu suvereniteta, valutnih aranžmana i migracija – pitanja koja su podstakla jačanje populističkih pokreta širom Evrope i Sjedinjenih Američkih Država.
„Najrazumniji i najizgledniji put u ovom trenutku čini se da je dubinsko usklađivanje u pojedinim sektorima“, kaže ovaj ekonomista, dodajući da bi takav pristup trebalo zadržati sve dok punopravno članstvo u EU ne postane trajni konsenzus različitih političkih stranaka u Velikoj Britaniji.
On upozorava da bi novi izlazak Velike Britanije iz EU, čak i nakon eventualnog ponovnog pristupanja Uniji, mogao trajno narušiti odnose između Londona i Brisela.
Kako će EU reagovati
Jačanje krajnje desničarskih pokreta širom Evrope predstavlja sve veći politički izazov za Brisel.
Ovi pokreti protive se ne samo proširenju EU već i politikama koje obuhvataju sve od Zelenog plana do migracija, tvrdeći da pristup Unije tim pitanjima narušava nacionalni suverenitet.
Istovremeno, američke carine i kritike SAD-a na račun izdvajanja za NATO i politika EU dodatno su pojačale pritisak na Brisel.
Upozorenje Washingtona da bi Evropi moglo prijetiti „brisanje civilizacijskog identiteta“ dodatno je zaoštrilo transatlantske odnose, navodeći EU, koja okuplja 27 država članica, da preispita svoja partnerstva, uključujući i ono s Velikom Britanijom, jednom od vodećih evropskih ekonomija, koja raspolaže nuklearnim kapacitetima i ima razvijene finansijske veze širom svijeta.
Ako bi se Velika Britanija ponovo pridružila EU, „strateška korist bila bi značajna“, rekao je Babacan za TRT World.
„Velika Britanija bi Uniji ponovo donijela vojnu i nuklearnu moć, globalni finansijski centar, razvijena tržišta kapitala i veći diplomatski utjecaj. To se uklapa i u nove evropske napore u oblasti odbrane u eri Trumpa, kao i u nastojanja obje strane da ponovo ojačaju industrijsku proizvodnju.“
Prema nekim studijama, potencijalne trgovinske koristi iznosile bi oko 32,9 milijardi dolara za Veliku Britaniju i 29,7 milijardi dolara za EU, što bi donijelo korist objema stranama.
Pregovori o pristupanju EU složeni su i mogu trajati godinama, u zavisnosti od ekonomskih i političkih okolnosti zemlje kandidatkinje, usklađenosti s zahtjevima EU te spremnosti postojećih članica da odobre njen prijem.
Proces je također bio predmet kritika zbog navodnih nedosljednosti u načinu na koji Brisel postupa prema različitim kandidatima.
Ipak, pojedini evropski političari smatraju da bi prethodno članstvo Velike Britanije moglo znatno ubrzati taj proces.
„Budući da je ranije bila članica i da je veliki dio regulatornog okvira već uspostavljen, lično ne vidim nijedan ozbiljan razlog zbog kojeg zahtjev Velike Britanije ne bi mogao biti realiziran u roku jednog parlamentarnog mandata“, rekao je Sandro Gozi, predsjedavajući Delegacije Evropskog parlamenta u Parlamentarnoj skupštini za partnerstvo EU-a i Velike Britanije.
Ipak, političke podjele izazvane Brexitom mogle bi zakomplikovati svaki pokušaj ponovnog ujedinjenja.
„Glavna bojazan je da bi Velika Britanija ponovo pristupila EU, a zatim je ponovo napustila. Zbog toga je EU u sporazum o ponovnom uređivanju odnosa uvrstila takozvanu ‘Farageovu klauzulu’ (neformalni izraz kojim se diplomate EU koriste za predloženu finansijsku kaznu ili odredbu o raskidu, predviđenu nacrtom pregovora o ponovnom uređivanju odnosa EU-a i Velike Britanije nakon Brexita)“, kaže Babacan.
Osim zabrinutosti za dugoročnu održivost eventualnog budućeg sporazuma, Velika Britanija mogla bi se suočiti i s manje povoljnim uslovima članstva nego što ih je imala prije Brexita.
Bez obzira na okolnosti, uslovi ponovnog pristupanja Velike Britanije EU „bili bi nepovoljniji nego ranije: bez budžetskog rabata, bez izuzeća od pojedinih politika EU i uz načelnu obavezu da se euro na kraju uvede“, kaže Babacan, dodajući da EU ovaj put neće dozvoliti „biranje samo onoga što odgovara“.
