Nakon Drugog svjetskog rata evropske države izgradile su svoje modele socijalne države pod američkim vojnim kišobranom, prepuštajući Washingtonu najveći dio troškova odbrane kako bi oslobodile prostor za socijalnu potrošnju.
Ova garancija, koja je opstala tokom Hladnog rata pa sve do danas, značila je mnogo više od obične vojne zaštite. Iako su neke evropske zemlje zadržale određeni stepen vojne autonomije, podrška SAD-a održavala je širi poredak, poredak u kojem je Washington garantovao sigurnost, odnosi su se odvijali posredstvom institucija, a evropska politika počivala na konsenzusu unutar Evropske unije.
Ipak, najprije rat između Rusije i Ukrajine, a potom i Trumpov zahtjev da svaka zemlja sama snosi svoj dio tereta odbrane, doveli su u pitanje pouzdanost ovog „štita“.
Samim tim, pod znak pitanja dolazi i evropski model socijalne države, koji se razvijao u njegovoj sjeni. Dok SAD počinje postavljati uslove za svoju podršku, tlo pod udobnim poretkom na koji je Evropa navikla brzo se pomjera.
Govoreći 7. oktobra ispred Partenona u Atini, američki državni sekretar Marco Rubio izjavio je da bi se Evropa mogla „probuditi iz dugog sna“, tvrdeći da je kontinentu zapravo potrebno da ponovo stekne izgubljeno civilizacijsko samopouzdanje.
Rubio u suštini svodi problem na običan nedostatak volje – na nesposobnost da se iskoriste resursi koji su već na raspolaganju.
Međutim, previranja u Evropi danas imaju mnogo dublje korijene. Kada se promijeni odnos snaga u međunarodnom sistemu, u državama koje se oslanjaju na vanjski sigurnosni kišobran neizbježno dolazi i do potresa unutrašnjeg poretka.
Ogromna praznina koja ostaje nakon postepenog povlačenja Washingtona neće se popuniti samo povećanjem izdvajanja za odbranu za nekoliko procentnih poena. Ono što zapravo puca jeste sam društveni ugovor, koji je decenijama pažljivo građen pod tim štitom.
Šta je zapravo izgrađeno pod tim štitom?
Zahvaljujući američkom sigurnosnom kišobranu, evropske zemlje mogle su sredstva koja bi inače trošile na oružje i vojsku preusmjeriti na finansiranje socijalnog mira i prosperiteta u vlastitim društvima.
Ovdje vrijedi imati na umu dvije pojedinosti. Prvo, model socijalne države nije bio samo američki poklon, već i rezultat evropskih klasnih borbi i socijaldemokratske tradicije.
Drugo, SAD nisu preuzele taj sigurnosni teret iz čiste velikodušnosti, već kako bi spriječile Sovjetski Savez da dominira Evroazijom.
Ipak, „blagostanje“ koje je Evropa ostvarila nakon Drugog svjetskog rata ne može se odvojiti od prednosti koje je omogućio bipolarni svjetski poredak.
Iako je Hladni rat završen prije mnogo godina, udobnost koja se održala kao politička navika sada dolazi kraju, dok se globalni odnos snaga iznova oblikuje.
Teško je zamisliti da model socijalne države može ostati netaknut ovim promjenama.
Iskustvo Velike Britanije iz prošlosti pokazuje da ovaj odnos može funkcionisati i u suprotnom smjeru. Suočen 1968. godine s troškovima izgradnje svoje mlade socijalne države i globalnim imperijalnim obavezama, London je odlučio povući se iz područja istočno od Sueckog kanala, praktično prepustivši SAD-u odgovornost za sigurnost u Perzijskom zaljevu.
Danas se Evropa suočava sa sasvim suprotnom situacijom: rastuće vojne potrebe stvaraju snažan pritisak na socijalnu potrošnju. Razmatranje američkog prisustva u Evropi, koje je američki ministar odbrane Pete Hegseth pokrenuo još u junu, njegov potez da buduću podršku uslovi izdvajanjima za odbranu, kao i retorika koja se oblikuje oko koncepta „NATO 3.0“ – sve to ukazuje na to da Washington vraća Evropi teret koji je preuzeo prije otprilike 75 godina.
Kada se povuče ta „sigurnosna subvencija“ supersile, praznina u unutrašnjem poretku, izgrađenom na vanjskoj podršci, mora se popuniti vlastitim sredstvima države.
A to neizbježno stavlja sigurnost na sam vrh budžetskih prioriteta.
Ko će platiti račun?
Evropske vlade danas su u teškom položaju: istovremeno moraju izgraditi vjerodostojno odbrambeno odvraćanje, očuvati socijalnu državu te održati fiskalnu i političku stabilnost.
Pritom se ne može očekivati da države ostvare sva tri cilja istovremeno. Evropa se nalazi na teškoj raskrsnici na kojoj će, šta god odabrala, morati napraviti kompromis kada je riječ o trećem cilju.
Koristeći ublažena fiskalna pravila, Njemačka se okrenula rekordnom zaduživanju za odbranu i infrastrukturu, praktično prebacujući račun u budućnost.
U Francuskoj su napori da se ograniči budžetski deficit, u uslovima aktuelnih političkih previranja, doveli do rasta prinosa na obveznice. To je pokazalo koliko brzo istovremeno insistiranje na zaštiti odbrane i socijalne pomoći može dovesti ekonomiju u nezavidan položaj.
U međuvremenu, Nizozemska je rastuće troškove odbrane finansirala direktno na račun socijalne države. Budući da nije prilagođavala porezne razrede inflaciji, vlada je uvela indirektni porez nazvan „doprinos za slobodu“, čiji teret najviše snose građani s nižim primanjima. Istovremeno je smanjila budžet za zdravstvenu zaštitu kako bi oslobodila sredstva za odbranu.
Španija i Italija zasad su među zemljama koje odbranu zadržavaju kao drugorazredni prioritet. Španija tvrdi da se vojni ciljevi mogu ostvariti uz znatno manja izdvajanja.
Italija je, s druge strane, pribjegla domišljatom računovodstvenom potezu. Jednostavno je nekoliko postojećih budžetskih stavki preimenovala u „izdatke za odbranu“ kako bi na papiru dostigla NATO-ov prag izdvajanja za odbranu.
Stvarnost je jasna. Bez obzira na to koji put neka zemlja odabere, cijenu na kraju plaća neka druga grupa građana. Zaduživanje prebacuje teret na buduće generacije, dok smanjenje socijalnih davanja direktno pogađa penzionere, pacijente i građane s niskim primanjima.
Izbjegavanje izdvajanja za odbranu, s druge strane, podriva povjerenje istočnoevropskih saveznika i narušava ugled zemlje unutar NATO-a. Dok se stranke centra dvoume između ovih teških izbora, svakim potezom udaljavaju od sebe drugu grupu birača. Na kraju, ova kontinuirana neodlučnost tiho nagriza povjerenje javnosti u etablirane političke stranke.
Šta obećava krajnja desnica?
Da bismo razumjeli uspon krajnje desnice, moramo uvidjeti da ona nudi navodni „izlaz“ iz ovog ćorsokaka. Dok se stranke centra bore da biračima saopće neugodnu istinu – da su određene žrtve neizbježne – krajnja desnica potpuno drugačije postavlja pitanje, dovodeći u pitanje ko bi uopće trebao imati koristi od socijalne države.
Prema njenom viđenju, ako se pravo na socijalnu pomoć strogo ograniči na osnovu državljanstva, kulturnog identiteta i „porijekla“, ogromna sredstva potrebna za odbranu lako se mogu pronaći smanjenjem izdvajanja za migrante, Brisel ili Ukrajinu.
Ova formula, u političkim naukama poznata kao „socijalni šovinizam“, veoma je privlačna javnosti jer cijeli teret prebacuje na „autsajdere“ i obećava očuvanje postojećeg životnog standarda bez ikakvih žrtava birača.
Međutim, takva obećanja ne odgovaraju matematičkoj stvarnosti. Manjak sredstava nastao zbog troškova odbrane jednostavno je prevelik da bi se mogao nadoknaditi smanjenjem budžeta za migrante ili stranu pomoć.
U stvarnosti, krajnje desničarske stranke koje preuzmu vlast ubrzo se suočavaju s istim problemima. Gubitak vlasti stranke Fides Viktora Orbana u Mađarskoj, kao i gubitak podrške Švedskim demokratama i njihov prvi pad na septembarskim izborima, pokazuju da krajnje desničarske stranke koje preuzmu odgovornost – bilo samostalnim dolaskom na vlast ili ulaskom u koaliciju – ne mogu izbjeći političko trošenje.
Postoji i mnogo dublja dimenzija ovog problema. Najrealniji izlaz Evrope iz ovog ćorsokaka leži u zajedničkom zaduživanju, uklanjanju preklapanja u odbrambenoj industriji i ravnomjernoj raspodjeli tereta širom kontinenta, bez isključivanja potencijalnih partnera iz političkih razloga.
Ipak, opsjednutost „nacionalnim suverenitetom“ među krajnje desničarskim snagama i pojedinim vladama, u kombinaciji s njihovim politički motivisanim nastojanjima da potkopaju potencijalna partnerstva u odbrambenoj industriji, podriva političke temelje neophodne za zajedničko rješenje.
U širem smislu, upravo je to slika koju SAD kritikuju kada je riječ o Evropi, naročito od početka Trumpove ere. Iako su neke od primjedbi Washingtona svakako opravdane, način na koji pokušava riješiti te probleme nosi ozbiljne rizike.
Nekada marginalizirane i odbačene na evropskoj političkoj sceni, krajnje desničarske snage danas djeluju rame uz rame s Trumpom i njegovim republikanskim saveznicima.
Nije slučajno što je Marco Rubio u Atini posegnuo za antimigrantskim osjećajima i strahovima od „gubitka naše civilizacije“. Takva retorika pokazuje da „socijalni šovinizam“, koji sve više pušta korijene u Evropi, ima otvorenu podršku SAD-a.
Ipak, ovdje postoji velika kontradikcija. S jedne strane, SAD žele da Evropa preuzme značajan dio sigurnosnog tereta, a s druge ideološki legitimiziraju upravo ona politička pokretanja koja onemogućavaju kontinentu da taj teret podijeli.
Ukratko, dok Washington poziva na Evropu koja može „stajati na vlastitim nogama“, istovremeno aktivno podstiče i jača najveću prepreku ostvarenju tog cilja.
Pred kakvom se stvarnošću Evropa mora probuditi?
Sigurnost više nije privremena kriza, već direktno pitanje državnih budžeta. Sve dok vlade ne budu donosile jasne odluke o tome kako uskladiti socijalnu zaštitu, sigurnost i fiskalno-političku stabilnost, stranke centra nastavit će gubiti podršku, bez obzira na veličinu vanjske prijetnje.
Koliko će krajnja desnica dalje jačati u konačnici zavisi od odlučnosti koju pokažu etablirane političke stranke. Važan primjer predstavljaju nordijske zemlje, koje su, uz snažne socijalne države, posljednjih godina među onima koje izdvajaju najveći udio BDP-a za odbranu.
To pokazuje da se ova tranzicija može prilično uspješno voditi kada građani imaju povjerenje u državu i razumiju zašto su određene žrtve neophodne.
Evropa se danas nalazi na važnoj raskrsnici, suočena s dvije jasne mogućnosti. Ili će teret podijeliti širom kontinenta kroz zajedničke mehanizme ili će skliznuti u eru okretanja sebi – eru u kojoj svaka zemlja brine samo o vlastitim interesima, mjere štednje izvode ljude na ulice, kao što se moglo vidjeti u Francuskoj, a granica između „nas i njih“ povlači se duž političkih, etničkih i kulturnih linija.
U ovom trenutku, umjesto da se kriza u Evropi tumači kao običan nedostatak volje i samopouzdanja – kako to čini Rubio, pristupajući problemu obrnutim redoslijedom, od posljedice prema uzroku – vrijedi se podsjetiti na teorijski okvir Kennetha Waltza.
Kada se promijeni struktura međunarodnog sistema, države moraju ponovo uspostaviti ravnotežu između svojih ciljeva i raspoloživih sredstava. U svijetu u kojem sigurnosni kišobran više ne postoji, nijedan model socijalne države ne može opstati bez sredstava za vlastitu zaštitu.
Zanemarujući ovu strogu hijerarhiju, Evropa se sada suočava sa surovom stvarnošću, dok međunarodna struktura prolazi kroz promjene.
Ako evropske vlade prihvate težak položaj u kojem su se našle, okrenu se partnerstvima i konstruktivno sjednu za zajednički sto, kako međusobno tako i sa svojim saveznicima, povlačenje američkog sigurnosnog kišobrana moglo bi se čak pretvoriti u dugo očekivanu priliku za „stratešku zrelost“.
Međutim, ako do takvog dogovora nikada ne dođe, a prostor prepusti onima koji obećavaju izolaciju i povlače političke, etničke i kulturne granice, Evropa kakvu poznajemo, pažljivo građena decenijama tokom Hladnog rata, bit će ozbiljno uzdrmana.
Pretvorit će se u nešto sasvim drugačije: društvo koje je izgubilo ambiciju da očuva socijalnu državu, odustalo od ideje zajedničke budućnosti i svoj društveni ugovor iznova oblikovalo kroz politiku straha.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
