Kad dugme postane noćna mora: Priča o rijetkoj fobiji i borbi za prihvatanje
Jamesova cjeloživotna fobija od dugmadi otkriva kako najobičniji predmet može postati vlastiti zatvor. James je, kako je odrastao, naučio skrivati svoj strah, vjerujući da ga ljudi neće razumjeti. "Skrivao sam svoju fobiju kao zločin", priznaje.
U Orwellovom romanu "1984", protagonist Winston Smith nosi psihopatološki strah od glodara. Ništa ga drugo ne može slomiti - ni fizičko mučenje, ni smrt koja mu gleda u lice.
Soba 101, gdje su zatvorenici prisiljeni suočiti se sa svojim najdubljim strahovima, bila je proizvod Orwellovog uvida u potpuno ličnu, često neobjašnjivu prirodu fobija. Ono što paralizira osjećaj ravnoteže naizgled normalne osobe, drugoj bi moglo izgledati smiješno, ako ne i iracionalno.
Za Jamesa*, dugmad su upravo to.
Za razliku od većine ljudi koji dugmiće vide samo kao male, gotovo neprimijetne krugove od plastike ili metala koji služe za zakopčavanje odjeće, James je oduvijek imao strah i odbojnost prema ovom običnom predmetu.
Stanje ovog mladića medicinski se naziva koumpounofobija i ubraja se među rjeđe fobije, a procjenjuje se da pogađa otprilike jednu od 75.000 osoba.
„Kad god bih dodirnuo dugme, osjetio bih gađenje“, objasnio je. Nisam želio ni da vidim ni da nosim bilo šta što ga ima.“
James se sjeća prvog puta kada se to dogodilo. Jedva je imao tri godine.
Kada su njegovi sićušni prsti dotakli plastično dugme na košulji, snažan osjećaj straha prostrujao je njegovim tijelom. Nije znao zašto, ali je jedno znao sigurno: nikada više nije želio dodirnuti niti vidjeti dugme.
Društvena borba
„Svi su mislili da sam čudan“, kaže James za TRT o tome kako su ljudi oko njega reagirali na njegovu fobiju. „Niko nije mogao razumjeti šta se dešava u mojoj glavi.“
Jednom prilikom otac mu je kupio košulju koja mu se zaista dopala – osim što je imala dugmiće. Odbio je da je nosi.
„Mama me je molila da je samo probam“, prisjeća se. „Ali nisam mogao. Sam pogled na tu dugmad prevrtao mi je želudac.“
Kako je odrastao, James je naučio skrivati svoj strah. Rijetko je o tome pričao, znajući da ljudi neće razumjeti.
"Skrivao sam svoju fobiju kao zločin", kaže on.
Njegova braća i sestre također nisu razumjeli. Smijali su se, zadirkivali ga i nazivali ga ludim. Za njih je to bilo samo dugme. Za Jamesa je to bilo nešto zlokobno od čega bi mu se koža naježila od samog pogleda.
Usamljenost
U školi je Jamesu bilo još teže zbog uniformi. Dok su njegovi drugovi iz razreda nosili košulje s dugmadima, on je pronalazio načine da to izbjegne – nosio je džempere, majice, bilo šta što mu ne bi izazvalo paniku.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira fobije kao iracionalne i nekontrolirane strahove izazvane situacijom, predmetom ili aktivnošću. Uobičajene su širom svijeta, ali okidači variraju.
Iako djeca mogu pokazati rane simptome, baš kao u Jamesovom slučaju, većina fobija se manifestira kroz promjene u ponašanju između 15. i 20. godine.
Odrastajući u malom gradu u Africi, James je mislio da je jedina osoba na svijetu s tako čudnim problemom. To se promijenilo kada je krenuo u srednju školu.
Tamo je upoznao novog prijatelja koji mu je, tokom običnog razgovora, priznao da ni on ne može da podnese dugmad.
"Bio sam šokiran", kaže James za TRT. „Dugo sam mislio da sam ja jedini.“
Put prihvatanja
To otkriće je sve promijenilo. James je počeo pretraživati na internetu i konačno pronašao naziv za ono s čime je živio.
"Bilo je takvo olakšanje znati da je to stvarno", kaže. "Znati da to nisam samo umišljao."
Ali čak ni sada ne govori ljudima da se plaši dugmadi.
„I dalje vjerujem da ljudi ne razumiju kako se osjećam i da mi čak i samo spominjanje toga izaziva jezu.“
James svjesno izbjegava sve što ima dugmad. Ako pronađe neko, odreže ga i baci.
Ali on nije jedini koji pronalazi neobična rješenja. Steve Jobs, suosnivač Applea, imao je averziju prema dugmadima, što se vidjelo u njegovoj odbojnosti prema ovim malim predmetima na računarskoj opremi i izboru rolki koje je nosio.
Za Jamesa, odgovor su bile majice i farmerke.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), meditacija, joga, vježbe disanja, vizualizacija, svjesnost i progresivno opuštanje mišića pokazali su se djelotvornim u kontroli anksioznosti koja prati fobije.
*Ime je promijenjeno radi zaštite identiteta