Ako je vjerovati Atini, način da se poništi neki sporazum jeste da ga dovoljno često proglašavate nevažećim.

Grčka je u više navrata osporavala pomorski memorandum između Turkiye i Libije iz 2019. godine, računajući na političke podjele u Libiji koje bi spriječile njegovu ratifikaciju. Međutim, ta računica doživjela je neuspjeh 20. oktobra.

Predstavnički dom Libije jednoglasno je ratificirao sporazum u Bengaziju, dok je Visoko državno vijeće sa sjedištem u Tripoliju pozdravilo tu odluku kao pozitivan razvoj događaja. Dvije suprotstavljene libijske institucije praktično su se usaglasile o sporazumu kojem se Atina godinama protivila.

Ankara je mjesecima radila na jačanju veza s različitim političkim akterima u Libiji. Ugostila je Saddama Haftara, ponovo otvorila konzulat u Bengaziju i olakšala uspostavljanje vojnih kontakata između istočnog i zapadnog dijela Libije. U augustu je turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan posjetio Bengazi, gdje se sastao s Khalifom Haftarom i drugim visokim zvaničnicima iz istočne Libije.

Dok se Atina oslanjala na podjele u Libiji, Ankara je nastojala premostiti te razlike. Ratifikacija je pokazala ograničenja grčke strategije i izazvala nove pravne i diplomatske prigovore.

Činjenica broj 56119

Memorandum između Turkiye i Libije potpisan je 27. novembra 2019. godine, stupio je na snagu 8. decembra iste godine i registrovan je u Sekretarijatu Ujedinjenih nacija pod brojem 56119.

Grčka tvrdi da registracija pri UN-u ne daje sporazumu pravnu valjanost. Iako sama registracija ne potvrđuje njegovu valjanost, član 102. Povelje Ujedinjenih nacija omogućava da se registrovani sporazumi koriste kao pravni osnov pred organima UN-a.

Atina također tvrdi da memorandum ne može proizvoditi pravne posljedice za treće države. Međutim, riječ je o općem načelu međunarodnog ugovornog prava. Prema članu 34. Bečke konvencije, sporazumi ne stvaraju prava ni obaveze za treće države bez njihovog pristanka.

Isti princip primjenjuje se i na pomorski sporazum koji je Grčka 2020. godine potpisala s Egiptom, a koji ne može nametati obaveze Turkiye ili Libiji. Kiparski grčki pravnik Nicholas A. Ioannides priznao je da sporazum između Atine i Kaira ne može poništiti memorandum između Turkiye i Libije.

Suština spora odnosi se na način utvrđivanja pomorskih granica u istočnom Mediteranu.

Grčka tvrdi da memorandum narušava njena prava na pomorska područja. Turkiye, s druge strane, smatra da ostrvima ne treba automatski priznavati puni učinak u slučajevima kada se njihove projekcije pomorskih granica preklapaju s projekcijama susjednih kontinentalnih država.

U pismu upućenom UN-u, Ankara je navela da ostrva ne bi trebala presijecati pomorsku projekciju kopnenog dijela neke države te je istakla da dužina i pravac obalnih linija predstavljaju relevantne faktore.

Prema podacima Turkiye, njena obala na istočnom Mediteranu duga je približno 1.870 kilometara, dok grčka obala u istom morskom bazenu iznosi 167 kilometara.

Konvencija UN-a o pravu mora, čija Turkiye nije potpisnica, u članu 83. predviđa postizanje pravičnog rješenja pri razgraničenju epikontinentalnog pojasa. Član 121. uređuje prava ostrva, ali ne propisuje njihov precizan učinak u svakom sporu o razgraničenju.

Odluke međunarodnih sudova također su potvrdile značaj geografskih faktora. U sporu između Libije i Malte, Međunarodni sud pravde izmijenio je liniju razgraničenja nakon razmatranja relevantnih geografskih okolnosti. U slučaju Crnog mora, ostrvu Zmijski otok nije priznao dodatni učinak izvan njegovog teritorijalnog mora.

I sama Grčka prihvatila je umanjenje prava koja proizlaze iz položaja pojedinih ostrva. U govoru 2020. godine, premijer Kyriakos Mitsotakis priznao je da su određena grčka ostrva imala umanjen učinak u okviru pomorskog sporazuma te zemlje s Italijom.

Ovi presedani idu u prilog argumentu Ankare da se pomorsko razgraničenje ne može određivati isključivo na osnovu prisustva ostrva.

Turkiye smatra da su jugozapadna obala Anadolije i sjeveroistočna obala Libije okrenute jedna prema drugoj kada je riječ o razgraničenju. Član 1. memoranduma definiše dogovorenu granicu kao liniju jednake udaljenosti.

Za Ankaru, sporazum ujedno predstavlja podršku njenoj široj pomorskoj doktrini „Plava domovina“. Ratifikacija u Libiji sada je donijela novu političku podršku dogovoru koji Grčka godinama nastoji osporiti.

Diplomatski prigovori Grčke

Ministarstvo vanjskih poslova Grčke 20. oktobra proglasilo je memorandum „ništavnim i nevažećim“. Egipat je ponovio svoje protivljenje narednog dana.

Grčki ministar vanjskih poslova Giorgos Gerapetritis izjavio je da ratifikacija ne mijenja pravni status memoranduma te doveo u pitanje legitimitet libijske vlade koja ga je potpisala.

Ipak, Grčka je ranije navodila da je izostanak odobrenja Predstavničkog doma Libije razlog za odbacivanje sporazuma. Sada, nakon što ga je parlament odobrio, Atina tvrdi da ta odluka nema pravno dejstvo.

Ovaj zaokret ukazuje na nedosljednost u diplomatskim argumentima Grčke.

Rezolucijom 2259 Vijeća sigurnosti UN-a podržan je Libijski politički sporazum i Vlada nacionalnog jedinstva priznata kao jedina legitimna vlada Libije u tom periodu.

EU je podržao stav Grčke. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa 20. oktobra opisali su memorandum kao „ništavan i nevažeći“ i izrazili žaljenje zbog odluke libijskog parlamenta.

Spor se odnosi i na Seviljsku kartu, za koju Turkiye tvrdi da bi ozbiljno ograničila njenu pomorsku jurisdikciju. Međutim, Evropska komisija je 2020. godine pojasnila da nije naručila izradu te karte, dok je Ambasada SAD-a u Ankari saopćila da ona nema pravni značaj.

Spor se proteže i istočno, do ostrva Meis i Kipra pod upravom grčke strane. Turkiye tvrdi da bi priznavanje punog pomorskog učinka ostrvu Meis povezalo grčke pomorske zahtjeve s onima koje iznosi grčka administracija Kipra, čime bi se ograničila pomorska jurisdikcija Ankare i zanemarili interesi kiparskih Turaka.

Gerapetritis je 26. oktobra, u ime Grčke, grčke administracije Kipra, Egipta, Bahreina, Ujedinjenih Arapskih Emirata i EU, iznio zajedničku izjavu. Tri dana kasnije Mitsotakis je tokom sjednice Vijeća sigurnosti UN-a memorandum opisao kao nezakonit i proizvoljan.

Međutim, izjave pojedinačnih vlada ne predstavljaju odluku Vijeća sigurnosti o pomorskom razgraničenju.

Kako je ukazao stalni predstavnik Turkiye pri UN-u Ahmet Yildiz, Vijeće ne djeluje kao sud za pomorsko razgraničenje.

Ovo sučeljavanje odvija se uporedo s jačanjem odbrambene saradnje između Grčke, Izraela i grčke administracije Kipra. Grčka je u aprilu s Izraelom potpisala sporazum vrijedan 750 miliona dolara o nabavci raketnih artiljerijskih sistema PULS, a u augustu je uslijedio sporazum vrijedan približno tri milijarde eura o nabavci sistema protivzračne odbrane „Achilles Shield“.

Za Ankaru, ovi događaji dodatno pojačavaju zabrinutost da Grčka i njeni regionalni partneri jačaju svoj vojni položaj, istovremeno nastojeći ograničiti pomorski utjecaj Turkiye.

Egipat i izgubljeni kvadratni kilometri

Egipat ostaje ključni partner Grčke u protivljenju memorandumu, ali njegovi vlastiti pomorski interesi dodatno komplikuju takvo savezništvo.

Nakon telefonskog razgovora Gerapetritisa i egipatskog ministra vanjskih poslova Badra Abdelattyja 22. oktobra, grčki mediji izvijestili su da će dvije zemlje razgovarati o proširenju svog pomorskog sporazuma iz 2020. godine istočno od 28. meridijana.

Ministarstvo vanjskih poslova Egipta saopćilo je samo da će se konsultacije nastaviti.

Ova razlika je važna jer bi proširenje prema istoku obuhvatilo područja u kojima se grčki zahtjevi u vezi s ostrvom Meis preklapaju s potencijalnim pomorskim pravima Egipta.

Turkiye tvrdi da je Egipat već prihvatio manji obim pomorske jurisdikcije od onoga koji je mogao ostvariti sporazumima zasnovanim prvenstveno na kopnenim obalama.

Prema Ministarstvu vanjskih poslova Turkiye, pomorski sporazum koji su Egipat i grčka administracija Kipra potpisali 2003. godine uskratio je Kairu približno 11.500 kvadratnih kilometara potencijalne pomorske jurisdikcije.

Turski zvaničnici također tvrde da je sporazum Grčke i Egipta iz 2020. godine ostavio Kairu oko 15.000 kvadratnih kilometara manje pomorskog prostora nego što je mogao dobiti sporazumom s Turkiye.

Ove brojke odražavaju tumačenje Ankare, a ne međunarodnopravno utvrđene činjenice.

Dokumentacija iz pregovora Grčke također ukazuje na to da je Egipat uspio osigurati određene ustupke.

U govoru pred parlamentom 2020. godine, Mitsotakis je priznao da je Kairo odbio „primamljive ponude“ kojima mu je nuđen „znatno veći“ pomorski prostor.

Prema proračunu koji je objavio Helenski institut za strateške studije, srednja linija razgraničenja koju je Atina prvobitno zagovarala Egiptu bi dodijelila približno 35.000 kvadratnih kilometara, dok je potpisanim sporazumom dobio više od 41.000 kvadratnih kilometara.

Razlika od više od 6.000 kvadratnih kilometara pokazuje kako su pregovori odstupili od početnog stava Grčke kako bi se uvažili interesi Egipta.

Tokom sastanka u Istanbulu 23. oktobra, Abdelatty je ponovio protivljenje Egipta memorandumu između Turkiye i Libije. Fidan je uvažio zabrinutost Kaira i pozvao na nastavak konsultacija.

Na konferenciji za medije 28. oktobra, Ministarstvo nacionalne odbrane Turkiye ponovilo je da bi sporazum s Ankarom Egiptu mogao donijeti više od 15.000 kvadratnih kilometara dodatne pomorske jurisdikcije u odnosu na sporazum s Grčkom.

Za Kairo, suprotstavljeni prijedlozi otvaraju ključno pitanje: da li nastavak usklađivanja s Atinom najbolje služi pomorskim interesima Egipta?

Ratifikacija u Libiji zadala je udarac grčkoj strategiji osporavanja memoranduma putem političkih podjela u Libiji. Atina i dalje osporava njegovu zakonitost, ali je odobrenje parlamenta ojačalo diplomatsku poziciju Ankare.

Bez pregovora koji bi obuhvatili suprotstavljene pomorske zahtjeve, spor bi mogao ostati zarobljen u krugu diplomatskih prigovora, dok Turkiye i Libija nastavljaju zagovarati svoje stavove u istočnom Mediteranu.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.