Tinejdžer otvori prvu stranicu knjige, ali jednostavno ne može da nastavi. Dječak koji uči za ispit uzme telefon svake dvije minute. Na kraju dana više nije ni jasno šta je "gubljenje vremena".

Jer u digitalnom dobu pažnja nije samo individualna vještina, već i resurs koji se sistematski troši.

Pažnja je nova valuta tehnoloških divova. Društvene mreže, videoplatforme i aplikacije za igre posebno ciljaju ograničenu sposobnost pažnje djece. U tom sistemu, što više pažnje uspiju privući, to ona postaje vrijednija.

Glavni problem je, međutim, što se to često događa bez da djeca i roditelji to uopće primijete.

Djeca više ne provode vrijeme samo ispred ekrana, nego obavljaju više digitalnih aktivnosti odjednom. Gledaju videozapise, pišu poruke i provjeravaju društvene mreže.

Istraživanja pokazuju da takav multitasking opterećuje moždane centre zadužene za pažnju. To opterećenje može dovesti do kratkoročnih poteškoća u učenju i dugoročnih problema s koncentracijom.

Ograničeno vrijeme pažnje je vrijedno za digitalne platforme. Svaki pokret djece se prati: koliko dugo ostanu na nekom sadržaju, na koju sliku kliknu, koji zvuk im privuče pažnju.

Prikupljeni podaci koriste se za prepoznavanje interesa djece. Kao rezultat, djeca ostaju zarobljena u krugu vlastitih interesa kroz sadržaje koje algoritmi preporučuju.

Svaki sadržaj kojem posvete pažnju dovodi do novih sličnih sadržaja. Na taj način pažnja prestaje biti osobna vještina i postaje podatak koji se vodi, mjeri i preprodaje.

Prije, kad se govorilo o digitalnoj ovisnosti, fokus je bio na tome koliko vremena djeca provode pred ekranom. Sada se pažnja preusmjerava na sasvim drugačiji pokazatelj: samu pažnju.

Koliko dugo dijete gleda video, koliko sekundi ostane na nekom sadržaju, kada prijeđe na drugu aplikaciju? Više se ne mjeri samo vrijeme provedeno pred ekranom, nego i vrijeme pažnje.

Prema izvještaju Američke pedijatrijske akademije o medijima iz 2025. godine, 74% djece između 8 i 16 godina provodi najmanje 4 sata dnevno pred ekranom.

No, važnije je kako se to vrijeme koristi: isti izvještaj pokazuje da 61% te djece prelazi s jedne aplikacije na drugu dok konzumira sadržaj, što znači da im je pažnja podijeljena.

Izvještaj UNESCO-a o digitalnoj pismenosti iz 2024. godine ukazuje na još jedan problem: samo 18% djece prošlo je obuku koja ih uči prepoznavanju manipulativnih elemenata digitalnih sadržaja.

Iako je vrijeme provedeno pred ekranom poraslo, sposobnosti kritičkog čitanja digitalnih sadržaja nisu se razvile u istom omjeru. To čini djecu ranjivijima na manipulaciju.

Mozak djece je još u fazi razvoja. Posebno između 10. i 17. godine, prednji dio mozga – prefrontalni korteks – odgovoran je za donošenje odluka, planiranje i upravljanje pažnjom.

Ta zona je osjetljivija nego kod odraslih, zbog čega sadržaji koje predlažu algoritmi nailaze na manji otpor.

Osim toga, dopaminergički sistem lako se potiče brzim podražajima. To čini radnje poput dobivanja "lajkova", pojave "notifikacija" i gledanja videozapisa u streamu sličnim ovisnosti.

Kad se taj sistem aktivira, djeca imaju tendenciju da se brže udalje od bilo koje aktivnosti koju smatraju dosadnom.

Nekada je pažnja bila osobna mentalna vještina, pod kontrolom pojedinca. U digitalnom dobu to polje je izgubilo svoj osobni karakter.

Sada se bilježi šta gledamo, na što klikamo, na koji sadržaj se fokusiramo i koliko dugo – sve na sustavan način.

Ti se podaci analiziraju i pretvaraju u ogroman marketing ekonomije.

Prema izvještaju o ekonomiji medija s Harvarda iz 2024. godine, sektor digitalnog oglašavanja trebao bi premašiti 875 milijardi dolara u 2025. godini.

Osnova tog velikog ekonomskog rasta su korisnici koji provode puno vremena pred ekranom. Značajan dio tih korisnika čine djeca i mladi koji još nisu navršili 18 godina.

Vrijednost oglašavanja određuje se prema vremenu provedenom pred ekranom, što je opet određeno podacima o pažnji. Ukratko, pažnja djece više nije samo kognitivna sposobnost, nego je postala ekonomska vrijednost.

Stručnjaci ističu da rješenje nije samo u ograničavanju vremena provedenog pred ekranom. Najvažniji korak je naučiti djecu kako pažnja funkcioniše.

Drugim riječima, steći "digitalnu pismenost". To znači promovisati obrazovni pristup koji objašnjava kako algoritmi rade, kako se sadržaji manipuliraju i kako prepoznati mentalno zamaranje.

Također se preporučuje porodicama da uvedu "zone digitalne tišine". Mali koraci poput zabrane korištenja telefona za vrijeme obroka ili uvođenja jednog dana u sedmici kao "dana bez ekrana" mogu pomoći djeci da obnove unutrašnju koncentraciju.

Da bismo spriječili da pažnja naše djece postane meta ekonomije vrijedne milijarde dolara, možemo početi već danas. Malim koracima, svjesnim odlukama, zajedno.