Izraelski ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir predstavio je prošle sedmice plan za etničko čišćenje gotovo kompletnog stanovništva Gaze iz Palestine u narednih sedam godina, inicijativu koju je nazvao „Povlačenje 710“ i koja je postala jedna od ključnih tačaka njegove predizborne kampanje.

Prisilno raseljavanje civila s okupirane teritorije prema Ženevskim konvencijama klasificira se kao ratni zločin, a organizacije za ljudska prava, stručnjaci Ujedinjenih naroda i vlade već su plan opisali kao takav.

Razmjeri prijedloga ostavljaju malo prostora za dilemu o tome šta bi on u praksi značio.

Planom je predviđeno prisilno raseljavanje 250.000 Palestinaca iz Gaze u prvoj godini, što bi u roku od tri godine poraslo na 1,11 miliona, a u roku od sedam godina na približno 1,86 miliona, što obuhvata gotovo cjelokupno stanovništvo palestinske enklave.

Prijedlog se temelji na pretpostavci da Palestinci u Gazi jednostavno mogu biti preseljeni negdje drugo. Svakoj osobi koja napusti Gazu navodno bi bila određena zemlja odredišta, kao i osigurana sredstva, pravni status, smještaj i paket podrške.

Međutim, Palestinci u Gazi jasno su poručili da ne žele napustiti svoje domove niti biti protjerani iz svoje domovine. Za njih se postavlja pitanje zašto bi se uopće od njih očekivalo da se odreknu svojih domova i zemlje.

„Ovo zasigurno nije dobrovoljna migracija“, kaže dr. Munir Nuseibah, advokat za ljudska prava i profesor prava na Univerzitetu Al-Quds.

„Ben-Gvir koristi ovaj termin (povlačenje) jer zna da je prisilno raseljavanje nezakonito prema međunarodnom pravu. To je ratni zločin prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji i zločin protiv čovječnosti“, kaže Nuseibah za TRT World.

„To je nešto što Izrael radi još od Nakbe 1948. godine, raseljavajući Palestince iz njihovih domova kako bi stvarao područja s jevrejskom većinom u regijama koje od tada kolonizira.“

„Sada je cionistička ambicija kolonizirati Gazu, a cilj je raseliti Palestince, protjerati ih iz Gaze, etnički ih očistiti, a zatim Gazu pripremiti za izraelsku kolonizaciju“, dodaje Nuseibah.

Ben-Gvir je projektu odredio i cijenu. Plan predviđa početno izraelsko izdvajanje od 10 milijardi šekela (približno 3,3 milijarde američkih dolara), uz okvir finansiranja u iznosu do 50 milijardi šekela, pod uslovom da zemlje u inostranstvu pristanu prihvatiti raseljene osobe.

Ipak, nikakav iznos novca ne daje odgovor na osnovno pitanje u središtu ovog prijedloga: zašto bi se od Palestinaca uopće očekivalo da napuste svoje domove i zemlju?

Kada „dobrovoljno“ prestane biti dobrovoljno

Ben-Gvirov odgovor je da bi oni sami birali da odu. Međutim, taj izbor bi se odvijao u okolnostima koje onemogućavaju stvarni pristanak.

Veliki dio stambenih objekata u Gazi je uništen, pristup materijalima za obnovu i dalje je ograničen, a kretanje u enklavu i iz nje strogo je ograničeno.

Osoba koja je ostala bez doma, ne može ga obnoviti, ne može mu se sigurno vratiti i ima ograničene mogućnosti da napusti područje ili se slobodno kreće, donosi odluku u okolnostima koje se suštinski razlikuju od uobičajene migracije.

Nuseibah opisuje uslove u Gazi koji ljudima ostavljaju malo stvarnog izbora osim da odu.

„Palestinsko stanovništvo u Gazi, koje je prije genocidne kampanje živjelo na jednom od najgušće naseljenih područja na svijetu, sada živi na samo trećini teritorije, u šatorima, svakodnevno tragajući za osnovnim životnim potrepštinama.“

„Svako jutro bude se tražeći vodu, hranu i način da prežive. Nema razvoja, nema radnih mjesta, nema obrazovanja. Sve je uništeno“, objašnjava Nuseibah.

„Njihovi životi vraćeni su u kameno doba, a Izrael blokira svaki pokušaj obnove Gaze“, dodaje.

Stručnjaci Ujedinjenih naroda za ljudska prava upozorili su da bi uklanjanje Palestinaca iz Gaze u sadašnjim okolnostima predstavljalo prisilno premještanje, bez obzira na to da li se takva politika predstavlja kao dobrovoljna.

Osam arapskih i muslimanskih država, među kojima su Türkiye, Saudijska Arabija, Jordan i Katar, također su odbacile bilo kakvo raseljavanje Palestinaca iz Gaze, nazivajući ga flagrantnim kršenjem međunarodnog prava i upozoravajući na svaki pokušaj nametanja nove demografske stvarnosti na okupiranoj palestinskoj teritoriji.

Prigovor se, stoga, odnosi i na stvaranje uslova i poticaja u kojima odlazak postaje praktična alternativa ostanku.

Ta razlika ključna je za pravni argument.

„Ono što Izrael radi jeste stvaranje prisilnog okruženja, koristeći teške životne uslove kako bi ljude potisnuo s određene teritorije, što predstavlja zločin protiv čovječnosti u vidu prisilne deportacije i premještanja“, kaže Nuseibah.

„U takvim okolnostima ne možemo govoriti o tome da ljudi biraju da odu.“

„Nijedan Palestinac koji trenutno napušta Gazu ne odlazi svojom voljom, već zato što traži način da preživi, da obrazuje svoju djecu i jednostavno živi“, dodaje.

Gaza kao izborno pitanje

Ben-Gvir ne namjerava „Povlačenje 710“ ostaviti samo kao predizborni slogan. Njegova stranka Otzma Yehudit želi posebno Ministarstvo za emigraciju, s vlastitim ministrom i budžetom, a njegovo osnivanje postavila je kao uslov za ulazak u narednu izraelsku koaliciju.

Time bi se plan direktno našao na stolu tokom koalicionih pregovora nakon oktobarskih izbora, dok bi Ben-Gviru omogućio da se dodatno pozicionira desno od Netanyahua, u trenutku kada se izraelska krajnja desnica nadmeće oko toga kako bi Gaza trebala izgledati nakon genocida.

Kontroverzni bivši general Ofer Winter također je u svoj program uvrstio sličnu ideju.

Netanyahu se zasad drži podalje od prijedloga, a prema navodima, izrazio je rezerve na sjednici Vlade, iako je ranije koristio ideju emigracije Palestinaca kako bi zadržao Ben-Gvira u vladi.

Ministar odbrane Israel Katz rekao je da Izrael čeka odobrenje SAD-a kako bi nastavio s realizacijom.

Međutim, ideja nije nastala s Ben-Gvirovom predizbornom kampanjom. SAD je u februaru 2025. godine predložio da Palestinci napuste Gazu, prije nego što je Bijela kuća odustala od tog stava i u svom naknadnom planu za Gazu od 20 tačaka navela da će stanovništvo ostati u opkoljenoj enklavi.

Za Nuseibaha je ta historija važna jer svođenje prijedloga na predizbornu taktiku nosi rizik zanemarivanja šire politike koja stoji iza njega.

„Ben-Gvir vjerovatno pokušava koristiti ovaj plan etničkog čišćenja kao dio svoje predstojeće predizborne kampanje. Ali ne možemo na njega gledati samo kao na izbornu propagandu.“

„Izrael već neko vrijeme pokušava raseliti milione Palestinaca iz Gaze. Pokušavao je izvršiti pritisak na Egipat i Jordan, preko SAD-a i Njemačke, da prihvate palestinsko stanovništvo Gaze.“

„Tražio je mjesta na koja bi poslao Palestince i omogućio letove u različite zemlje širom svijeta kako bi ih veći broj mogao biti prihvaćen.“

Međutim, Nuseibah u prijedlogu vidi i jasnu predizbornu računicu, posebno među biračkim tijelom koje Ben-Gvir pokušava mobilizirati.

„Ali, naravno, Ben-Gvir to želi koristiti i na izborima, jer njegovu političku bazu čini grupa koja želi etnički očistiti zemlju i kolonizirati je, vođena mesijanskim religijskim okvirom razmišljanja i ideologije“, dodaje.