Među hiljadama objekata koje je čovjek napravio i koji plutaju svemirom nalazi se i lični jarkocrveni Tesla Elona Muska, kojeg je prvi svjetski milijarder lansirao 6. februara 2018. godine.

Za vozačko sjedište bio je pričvršćen maneken u svemirskom odijelu, kojem je nadimak „Starman“, dok je audiosistem neprestano puštao pjesme Davida Bowieja „Space Oddity“ i „Life on Mars?“. Musk je svoj automobil poslao u svemir kao promotivni teret prilikom prvog probnog leta rakete Falcon Heavy kompanije SpaceX.

Naučnici kažu da će automobil vjerovatno nastaviti plutati svemirom „desetinama miliona godina“ prije nego što se sruši na Zemlju ili Veneru.

Muskov automobil jedan je od desetina hiljada objekata koje je napravio čovjek – poznatih kao „svemirski otpad“, a koji se uglavnom sastoje od istrošenih dijelova raketa i metalnih fragmenata – koji sada dijele nekada gotovo prazan svemir s brzo rastućom flotom satelita.

Gužva koja je nastala u svemiru dovela je do operativnih problema i povećala rizik od sudara sa svemirskom infrastrukturom.

Svemirski otpad kreće se velikom brzinom, do osam kilometara u sekundi. Nakon što se odvoji od satelita ili rakete, nastavlja se kretati istom brzinom i ne gubi zamah jer u svemiru nema otpora zraka.

Problem iz dana u dan postaje sve ozbiljniji jer kompanije poput SpaceX-a planiraju da u narednim godinama u svemir pošalju još milion svemirskih letjelica, uključujući podatkovne centre koji će se napajati sunčevom energijom.

Stručnjaci kažu da rizik od ozbiljnih sudara u svemiru više nije samo teoretski.

Prema njihovim riječima, problem nije u nedostatku svijesti o ovom pitanju. Zapravo, upravo odsustvo obavezujućeg međunarodnog mehanizma – s ovlaštenjima za utvrđivanje pravila i osiguravanje njihovog provođenja – čini prijetnju od katastrofalnih sudara stvarnom.

John L. Crassidis, profesor na Fakultetu za inženjerstvo i primijenjene nauke Univerziteta u Buffalu, koji sarađuje s NASA-om i drugim agencijama na praćenju svemirskog otpada, rekao je za TRT World da rizik od katastrofalnih sudara brzo raste kako se mega-konstelacije šire.

„Što više objekata postavljamo u svemir, veća je vjerovatnoća katastrofalnih sudara“, kaže on.

Katastrofalan sudar svemirskog otpada sa satelitom ne samo da bi uništio satelit, već bi stvorio i hiljade komada krhotina koje se kreću velikom brzinom, a od kojih bi svaki mogao uništiti druge operativne satelite ili svemirske letjelice.

Jonathan C. McDowell, analitičar održivosti svemirskih aktivnosti koji je 38 godina radio u Harvard-Smithsonian Centru za astrofiziku, kaže da projektanti konstelacija ulažu velike napore kako bi osigurali izbjegavanje sudara.

„Ipak, rizik je stvaran i očekujem da će sudari početi da se događaju tokom naredne decenije“, rekao je za TRT World.

Specijalizirani naučni i svemirski mediji zabilježili su nagli porast manevara izbjegavanja sudara u posljednjem trenutku, kako mega-konstelacije zauzimaju najkorisnije orbite u svemiru.

Samo SpaceX-ova mreža satelita Starlink izvela je više od 355.000 manevara za izbjegavanje sudara u jednoj godini.

To znači da je svaki satelit tokom tog jednogodišnjeg perioda morao izbjegavati svemirski otpad i druge svemirske letjelice „gotovo svake sedmice“.

Stručnjaci upozoravaju da predložene mega-konstelacije mogu dovesti do Kesslerovog sindroma, hipotetičkog scenarija u kojem ponovljeni sudari stvaraju toliko svemirskog otpada da čitave orbitalne regije postaju neupotrebljive.

Crassidis objašnjava kako trenutno funkcioniše sistem upozoravanja.

„Trenutno pratimo oko 54.000 objekata veličine 10 centimetara ili većih“, kaže on. Operateri izračunavaju vjerovatnoću sudara „za svaki par objekata“.

„Ako je vjerovatnoća veća od jedan prema 10.000, kontaktirat ćemo jednu od kompanija koje upravljaju satelitima i reći im da bi trebali promijeniti putanju kako bi izbjegli mogući sudar.

„(Osnivač SpaceX-a Elon) Musk je taj prag smanjio na jedan prema 1.000, a ti se podaci direktno učitavaju u Starlinkove satelite, koji automatski mijenjaju putanju“, kaže on.

„Oni zapravo svakodnevno često mijenjaju putanju kako bi izbjegli svemirski otpad“, dodaje Crassidis.

„Ako se stvari rade na pametan način, rizik od problema povezanih s mega-konstelacijama može se smanjiti“, napominje on.

Ali to „ako“ je prilično skupo.

Operateri satelita već troše dvije milijarde dolara godišnje samo na izbjegavanje „vrlo malo vjerovatnih“ sudara.

Šta bi moglo poći po zlu ako milion satelita podatkovnih centara svake godine izvede milijardu manevara za izbjegavanje sudara – ekstremni scenarij koji, s obzirom na obim planiranog širenja novih konstelacija, djeluje sve izglednije?

Crassidis ukazuje na izazove povezane s gorivom.

„Na svakom satelitu postoji samo ograničena količina goriva“, kaže on.

Operateri će morati ili osigurati satelitima više goriva, što će biti skupo, ili se suočiti s mogućnošću većeg broja sudara, kaže on.

Prema McDowellu, svemir bi mogao postati poprište Kesslerove lančane reakcije, u kojoj sudari postaju sve učestaliji.

„Na kraju, svemirske usluge, koje su danas sastavni dio naše ekonomije, počinju da se urušavaju“, kaže on.

Ne postoji jedinstveno regulatorno tijelo

Čak i jedan sudar velikom brzinom u svemiru može stvoriti ogroman oblak otpada koji se sastoji od hiljada fragmenata štetnih za svemirsku infrastrukturu.

Naprimjer, sudar aktivnog satelita Iridium-33 i neaktivnog satelita Kosmos-2251 iz 2009. godine proizveo je više od 1.800 komada svemirskog otpada veličine 10 centimetara ili većih.

Naučnici, međutim, nisu tek sada postali svjesni hitne prijetnje koju predstavljaju potencijalni sudari u svemiru. Na kraju krajeva, ljudi već decenijama šalju satelite u svemir.

Ipak, ne postoji jedinstveno međunarodno tijelo nadležno za regulisanje orbitalnog saobraćaja i kontrolu svemirskog otpada.

Crassidis za to krivi nedostatak međunarodne saradnje.

„Problem je u tome što trenutno nemamo savremene međunarodne sporazume između država“, kaže on.

SAD i njihovi saveznici uspostavili su pravila koja uređuju svemirski saobraćaj i svemirski otpad, „ali ih ne poštuju sve zemlje svijeta“.

UN je također 2010. godine objavio smjernice, koje su ažurirane 2024. godine. Ti dokumenti su važni, ali nisu dovoljni.

„Potrebno je da se lideri okupe kako bi ove smjernice pretvorili u međunarodni sporazum kojeg će se pridržavati sve zemlje“, kaže on.

McDowell kaže da usko grlo postoji u postojećoj pravnoj strukturi pod okriljem UN-a.

Svemirske aktivnosti uređene su Sporazumom o svemiru u okviru Komiteta UN-a za mirno korištenje svemira (COPUOS), napominje on.

„Ali COPUOS funkcioniše na osnovu konsenzusa i teško je postići bilo šta, posebno u sadašnjem periodu kada su određene zemlje protiv međunarodnih sporazuma“, kaže on.

Sporazum o svemiru i dalje predstavlja temelj svemirskog prava, dok su smjernice COPUOS-a o smanjenju količine svemirskog otpada dobrovoljne. Dobrovoljne su i Smjernice za dugoročnu održivost aktivnosti u svemiru iz 2021. godine.

Nacionalni regulatori mogu kazniti kompanije kojima su izdali dozvole. Međutim, ne mogu jednostavno prisiliti stranog operatera ili državu koja nikada nije usvojila iste standarde da se pridržava tih smjernica.

Crassidis je naveo primjer postupanja nacionalnih regulatora kada odluče poduzeti mjere protiv domaćih kompanija.

Američka Federalna komisija za komunikacije (FCC) kaznila je 2. oktobra 2023. godine kompaniju Dish Network sa 150.000 dolara nakon što je njen satelit EchoStar-7 „neočekivano ostao bez goriva, zbog čega je ostao 160 kilometara ispod dogovorene grobljanske orbite“.

„Potrebno nam je međunarodno tijelo koje će provoditi pravila i izricati kazne onima koji ih krše“, kaže on.

Sama FCC je ovu nagodbu opisala kao svoju prvu mjeru za provođenje pravila u vezi sa svemirskim otpadom.

McDowell kaže da svjetsko tijelo mora imati operativna ovlaštenja potrebna za rješavanje problema u provođenju svemirskog prava.

„Morali bismo im omogućiti da definišu pravila saobraćaja: ko se kada pomjera, kolika udaljenost mora biti između drugih učesnika u saobraćaju i slično – baš kao što danas funkcioniše kontrola zračnog saobraćaja“, kaže on.