Šta se mijenja u Iranu nakon što je Mojtaba postao vrhovni vođa?

Atentat na vrhovnog vođu Irana Alija Khameneija u američko-izraelskom napadu 28. februara doveo je Mojtabu Khameneija, 56-godišnjeg sina ubijenog vođe, na najmoćniju poziciju u zemlji u trenutku nacionalne krize.

Mojtaba nikada nije obavljao javnu funkciju i tokom 37-godišnje vladavine svog oca kao vrhovnog vođe Irana djelovao je iza scene.

Na svojoj novoj poziciji, koja kombinuje uloge šefa države i vjerskog autoriteta s utjecajem koji se proteže i izvan nacionalnih granica, Mojtaba nasljeđuje zemlju koja je uvučena u otvoreni rat protiv SAD-a i Izraela, pogođenu godinama sankcija, i koja se još oporavlja od talasa domaćih protesta.

Analitičari kažu da se Mojtabina prošlost u važnim aspektima razlikuje od prošlosti njegovog ubijenog oca – činjenica koja može imati širok utjecaj na unutrašnju i vanjsku politiku Irana.

Naprimjer, stariji Khamenei je već bio javna ličnost poznata po svojim propovijedima i aktivizmu mnogo prije nego što je 1989. godine postao vrhovni vođa Irana, navodi Rahim Farzam, analitičar vanjske politike u Ankari smještenom Centru za iranske studije (IRAM).

Suprotno tome, Mojtaba je veći dio svoje karijere djelovao unutar neformalnih struktura moći koje okružuju Ured vrhovnog vođe, kaže Farzam za TRT World.

„(Mojtaba) se rijetko pojavljivao u javnosti… i gradio je utjecaj putem mreža unutar sigurnosnog aparata, posebno Revolucionarne garde (IRGC),“ dodaje, misleći na moćnu granu iranskih oružanih snaga koja direktno odgovara vrhovnom vođi.

Vrhovni vođa u Iranu ima apsolutnu vlast nad svim državnim pitanjima, uključujući nuklearni program i operacije proksi mreža u stranim zemljama.

Poznato je da je Mojtaba uspostavio snažne veze s IRGC-om i njegovom dobrovoljnom snagom Basij, koja je zadužena za upravljanje žarištima neslaganja unutar iranskog društva.

Izvještaji navode da je također sarađivao s komandantima Quds snaga, grane oružanih snaga koja pruža podršku nedržavnim akterima ili proksijima u širem regionu, od Libana do Sirije.

Ove veze s vojnim establišmentom učinile su Mojtabu utjecajnim glasom u odlukama o nacionalnoj sigurnosti, iako njegov javni profil ostaje ograničen.

Farzam tvrdi da mu takvo „sjenačko“ djelovanje ostavlja malo ličnog političkog kapitala.

„Mojtaba preuzima poziciju s mnogo manje javnog političkog iskustva i nejasnijim vjerskim statusom“, kaže.

Kao posljedica toga, njegova vlast će se vjerovatno snažno oslanjati na formiranje koalicija unutar najmoćnijih institucija iranske vlade.

„Njegova autoritet može više zavisiti od elitnih koalicija, posebno unutar sigurnosnog establišmenta“, kaže Farzam, predviđajući način upravljanja koji je više usmjeren na sigurnost.

Mustafa Caner, docent na Institutu za Bliski istok Univerziteta Sakarya, opisuje Mojtabu kao “crnu kutiju” zbog “potpunog nedostatka” zabilježenih intervjua ili javnih izjava koje bi mogle razjasniti njegova stajališta o ključnim političkim pitanjima.

„Javni profil i retorika Mojtabe ostaju izuzetno nejasni“, kaže za TRT World.

Novi lider se također suočava s deficitom u vjerskom senioritetu.

Nedostatak utvrđenog religijskog statusa predstavlja tačku ranjivosti unutar tradicionalne klerikalne hijerarhije, navodi Caner.

„Krećući se prema onome što kritičari vide kao nasljedni prijenos vlasti, on rizikuje da revolucionarnu republiku prikaže kao neomonarhijski sistem“, kaže on.

Caner opisuje Mojtabine neposredne izazove kao „tripartitni ispit“: upravljanje sigurnošću suočen s egzistencijalnim prijetnjama, provođenje ratne uprave i, na kraju, savladavanje diplomatske „strategije izlaska“ potrebne za okončanje neprijateljstava pod uvjetima koje iranska država može izdržati.

Unutrašnji izazovi su brojni

Analitičari kažu da će unutrašnja politika pod novim vrhovnim vođom vjerovatno odražavati istu napetost između konsolidacije moći i oprezne prilagodbe.

Farzam očekuje kratkoročno pooštravanje kontrole.

„Iran se u posljednjoj deceniji suočavao s ponovljenim talasima unutrašnjih nemira, izazvanih ekonomskim teškoćama, društvenim nezadovoljstvom i rastućim nezadovoljstvom mlađih generacija“, kaže on.

U tom kontekstu, neposredni prioritet vođstva vjerovatno će biti očuvanje političke stabilnosti.

To bi moglo rezultirati jačom ulogom sigurnosnih institucija u unutrašnjem upravljanju, uz „odlučniji odgovor na neslaganje“.

U kratkom roku, vjerovatno je sigurnosno orijentisaniji pristup, kaže Farzam.

Ali u budućnosti, Farzam predviđa uski prostor za pragmatizam.

Bliske veze Mojtabe s IRGC-om mogle bi mu pružiti politički utjecaj potreban za provođenje ograničenih promjena bez ugrožavanja stabilnosti vlade.

Umerenije ekonomske reforme, selektivno društveno opuštanje ili pažljivo kalibrirana politička otvaranja mogu pomoći u obnavljanju legitimiteta među mlađim Irancima, koji se sve više osjećaju otuđeno, navodi Farzam.

No, takav optimizam nije bez ograničenja.

„Strukturne osnove Islamske Republike – posebno centralna uloga sigurnosnih institucija – čine opsežne liberalne reforme malo vjerovatnim“, kaže on.

Realističniji scenario je „selektivna adaptacija“, što znači male prilagodbe politike namijenjene upravljanju društvenim pritiscima, uz očuvanje cjelokupnog sistema.

Caner zauzima agnostički stav prema Mojtabinoj ideološkoj orijentaciji.

„Trenutno je teško kategorizirati Mojtabu unutar tradicionalne reformističko-konzervativne binarnosti“, kaže on, navodeći potpuni nedostatak javnih izjava.

Dokumentirana bliskost Mojtabe s IRGC-om i tenzije s reformističkim tokovima upućuju na njegove tvrde instinkte.

Ipak, Caner upozorava na donošenje preuranjenih zaključaka.

„Politička funkcija često mijenja aktera,“ kaže, ističući da su mnogi istaknuti današnji reformisti nekada bili među najnepopustljivijim revolucionarima 1980-ih.

„Zahtjevi vlasti mogli bi i dalje odrediti njegov ideološki razvoj“, zaključuje Caner.

Izazovi izvan granica

Što se tiče vanjske politike, analitičari predviđaju snažnu kontinuitet, ukorijenjen u osnovnoj strateškoj logici administracije.

Farzam opisuje pristup Irana pod Mojtabom kao fundamentalno oblikovan istom strateškom logikom koja vodi zemlju decenijama: odvraćanje i otpor prema spoljnim pritiscima.

S obzirom na njegove veze s IRGC-om, najvjerovatniji ishod je kontinuitet, a ne nagla promjena, kaže on.

Teheran će nastojati zadržati oslanjanje na „asimetrične sposobnosti“ – balističke rakete, dronove i mreže proksija, od Libana do Jemena – kao instrumente utjecaja i odvraćanja.

Nedavni direktni sukobi s Izraelom vjerovatno će dodatno učvrstiti ovu poziciju: Iran će vjerovatno „udvostručiti“ napore na jačanju svog odvraćanja, dok istovremeno održava regionalne proksi mreže kao instrumente strateškog utjecaja, dodaje Farzam.

Međutim, ne isključuje diplomatsku fleksibilnost.

Iran ima dugu historiju taktičkog pragmatizma kada je u pitanju opstanak. Ako sankcije pojačaju pritisak ili se povećaju gubici na bojnom polju, Mojtaba bi mogao odobriti ograničeno angažovanje s zapadnim prijestolnicama, kaže Farzam.

Ali takvi potezi će biti „usmjereni isključivo na upravljanje krizama ili smanjenje ekonomskog pritiska“, a ne na signaliziranje temeljne promjene u ideološkom stavu Irana, dodaje on.

Ukupna perspektiva pod Mojtabom bit će „kontinuitet uz postepene prilagodbe“, umjesto bilo kakve velike promjene kursa.

Caner očekuje da bi Iran mogao doživjeti potencijalno intenziviranje vojnopolitičkog međusobnog utjecaja pod Mojtabom, s obzirom na njegove snažne veze s IRGC-om.

To se može prevesti u „agresivniji, nepokolebljiv stav na međunarodnoj sceni“, kaže on.