Od Medine do Meke: Hodočašće srca i pronalazak vlastitog bića

Esra YAGMUR

Prvi dani ramazana 2025. godine obilježili su moje prvo putovanje na umru.

Prije nego što je zora prigušila zvijezde, svježa istanbulska noć kao da nas je ispraćala dok smo započinjali putovanje prema svetim mjestima.

Osjećaj koji je pratio ovo putovanje bio je drugačiji od svega što sam ikada doživjela.

Uz poznatu brigu da ću nešto važno zaboraviti, postojalo je i tiho uzbuđenje, ono koje dolazi kada znaš da ćeš uskoro doživjeti nešto što dugo iščekuješ.

Naša mala grupa od šest prijatelja ukrcala se u avion pun putnika iz raznih zemalja, svi na putu prema Medini u Saudijskoj Arabiji.

Dok se avion postepeno spuštao prema aerodromu, pejzaži Arabije protezali su se ispod nas.

Izblijedjeli pašnjaci, prašnjave ravnice i pješčane dine prošarane trnovitim grmljem formirali su samu sliku pustinje koju su mnogi od nas prije samo zamišljali.

Kada smo stigli u Medinu, topli zrak koji nas je dočekao osjećao se upečatljivo drugačije od klime na koju smo navikli.

Nakon što smo ostavili prtljag u hotelu, krenuli smo prema Poslanikovoj džamiji s vodičem koji će nas pratiti tokom cijelog putovanja.

Ubrzo se pred nama pojavila zelena kupola džamije An-Nabawi, kao da tiho pozdravlja svoje posjetioce.

To je jedna od tri džamije koje se smatraju najsvetijim u islamu. Kao što je spomenuto u Kur'anu, ova džamija je "zasnovana na pobožnosti", koju je počastilo prisustvo Poslanika Muhammeda i bezbroj uspomena povezanih s njim.

Stajati tamo značilo je osjećati je kao dragulj među krajevima kojima je on nekada hodio.

 Poslanikovo utočište: Al-Balad al-Tayyiba

U svom poznatom opisu hodočasničkih putovanja, osmanski putopisac Evlija Čelebija piše o iscrpljujućim karavanskim rutama koje su se nekada protezale preko pustinja sedmicama.

Pa ipak, ono što ga je najviše impresioniralo nije bila teškoća putovanja, već trenutak kada su putnici konačno ugledali kupolu Poslanikove džamije.

„Kada se ukaže kupola Poslanikove džamije, vjernici u karavanu počinju plakati. Deve, iscrpljene od putovanja, iznenada ožive i zatutnje poput groma; konji zaržu, a mazge i magarci se oglašavaju kao da su u muzičkom modu Segah“, zapisao je.

Segah u turskoj klasičnoj muzici označava modalitet duboke duhovne kontemplacije, s osjećajem uzvišene odvojenosti od svijeta. S takvim osjećajem smo se približili Medini al-Munawwarah.

Ulice grada bile su ispunjene ljudima iz svih krajeva svijeta, odjevenim u izvanrednu raznolikost boja i odjeće.

Ipak, atmosfera je bila daleko od haotične. Naprotiv, činilo se da postoji neizrečeno razumijevanje da su svi okupljeni pod istim duhovnim pozivom, krećući se unutar zaštitničkog prisustva Poslanika Muhammeda.

Raznolikost koja se vidjela posvuda nije djelovala razdvajajuće; postajala je uočljiva tek oku koje ju je pokušavalo analizirati.

U Medini smo ostali tri noći. Prve večeri pridružili smo se dugom redu posjetitelja koji su čekali da uđu u sveti prostor gdje je ukopan poslanik Muhammed.

Na licima onih koji su stajali u redu moglo se pročitati iščekivanje susreta s jednim od najznačajnijih trenutaka u njihovim životima.

Takav trenutak teško je opisati riječima. Gomila se polako kretala prema mjestu Poslanikovog počivališta.

Dok smo čekali svoj red, klanjali smo u džamiji.

Prenosi se da je Poslanik rekao da je jedan namaz u Poslanikovoj džamiji vrijedan kao hiljadu namaza drugdje, osim onih u Mesdžidul-Haramu u Meki. Ta spoznaja činila je trenutak još posebnijim.

Konačno smo ušli.

Pred nama se nalazila Revda el-Mutahhara, „Vrt Dženneta“. Putnik iz 14. stoljeća, Ibn Battuta, zapisao je da je ovo mjesto „stoljećima mirisano, tako da se njegov miris neprestano diže u zrak“.

Uprkos gužvi oko nas, čovjek se nije mogao oteti dojmu da je svaki svjetovni posrednik između sebe i božanskog nestao. U tom trenutku, osjećalo se kao da svaka osoba stoji sama pred Bogom.

Život u Medini tekao je sporo i tiho, ali u vlastitom ritmu. Većinu dana provodili smo u džamiji, često spavajući vrlo malo. Ovo nije bilo samo mjesto obreda; bilo je i živa slika kur’anskog ajeta: „Svako ima pravac prema kojem se okreće“. (El-Bekara, 2:148)

Ljudi iz raznih kultura molili su se u skladu s tradicijama i duhovnim navikama koje su naslijedili.Neki su dugo ostajali na sedždi. Drugi su tihim glasom učili Kur’an. Neki su jednostavno sjedili u tišini, okrenuti prema mjestu Poslanikovog počinka. Drugi su ležali na zelenim tepisima, odmarajući tijelo dok su udisali smirujuću atmosferu džamije.

Ovdje je sve što čovjek radi izgledalo kao oblik ibadeta.

Na našoj posljednjoj večeri u Medini, srce mi je bilo podijeljeno. S jedne strane, osjećala sam uzbuđenje zbog skorog susreta s Kabom, konačnim ciljem našeg putovanja. S druge strane, tiha tuga zbog napuštanja ovog grada.

Posjeta Medini nije formalni uvjet umre. Ipak, kada se nađete tamo, shvatite vrijednost posjete gradu koji je pružio utočište Poslaniku kada je bio prisiljen napustiti Meku.

Nakon hidžre, sam Poslanik nazvao je grad „Tajba“, što doslovno znači „dobar i čist grad“.

Više od četrnaest stoljeća muslimani dolaze na ovo mjesto, nekada skup rasutih naselja zvanih Jesrib, koje je svjetlo Objave pretvorilo u Medinetun-Nebi, Grad Poslanika.

Stojeći tamo, shvatila sam da sam i sama dio te duge ljudske povorke.

Činilo se kao da je Poslanik jučer hodao svakim njegovim kutkom; njegovo prisustvo i bereket bili su gotovo opipljivi.

Riječi našeg vodiča i dalje mi odzvanjaju u mislima:

„Vidimo učinke Poslanikove dove za ovo mjesto. Najbolje voće i povrće iz cijelog svijeta i danas je ovdje.“

Ovaj izuzetni, blagoslovljeni grad, gdje se boje i zvukovi iz svih dijelova svijeta skladno susreću, stoljećima nosi istu radost u srcima ljudi – svakome na njegov način.

Riječi austrijskog mislioca Muhammeda Asada, koji je kasnije prihvatio islam i uzeo to ime, kao da potvrđuju da je Poslanik ostavio dio svog duha na ovim prostorima.

„U Medini vrijeme ne teče na krilatim konjima žurbe, već na bosim nogama pustinjskog mira.“

Središte našeg mijenjajućeg ja: Sveta Kaba

Uskoro je bilo vrijeme da napustimo Medinu. Krenuli smo iz hotela na petosatno putovanje do Meke.Krajolici na putu izazivali su divljenje: prostrane zelene doline, stada kamila koja pasu, a promjenjiva klima i atmosfera odražavali su duh zemlje.

Naša prva stanica bila je Džul-Hulejfa, miqat, jedno od označenih mjesta gdje hodočasnici ulaze u sveto stanje ihrama, koju su nekada posjećivali Poslanik i njegovi drugovi s istom svrhom.

Okružena bujnim palmama, ova džamija od kamena i blata služi i kao mjesto odmora hodočasnika i kao stanica za ulazak u ihram i pripremu za ibadet.

Ihram, posebna odjeća za ulazak u čin ovog ibadeta, simbolizira i poniznost i jednakost, duhovni proces u kojem nestaje svjetski status. Muškarci nose obične bijele nešivene platnene komade, žene skromnu odjeću, a svi stoje jednaki pred Stvoriteljem.

Ulazak u ovo stanje poziva hodočasnika da se potpuno okrene Bogu.

U tom trenutku izrekli smo svoju namjeru. Islam uči da ibadet dobiva smisao tek kada je povezan s iskrenom namjerom:

"Lebbejkellahumme lebejk. Lebbejke la šerike leke lebbejk. lnnel-hamde ven-ni'mete leke vel-mulk. La šerike leke."

Ove riječi odražavaju molitve poslanika Ibrahima dok je prvi put oblikovao svetu građevinu, gledajući u nebo dok je klesao kamenje: "Odazivam Ti se, Allahu, odazivam. Odazivam Ti se. Ti nemaš sudruga. Odazivam Ti se. Zaista, svaka hvala, sve blagodati i vlast pripadaju isključivo Tebi. Ti nemaš sudruga."

Ponavljajući talbiju, približili smo se Meki, svako ponavljanje pojačavalo je našu odanost i predanost. Zajedno smo snažno osjetili da svi blagoslovi i hvala pripadaju Njemu. Naša tijela, bogatstvo i duše bili su u potpunosti Njegovi, osjećaj duboke zahvalnosti i poniznosti kojem je bilo nemoguće odoljeti.

Zatim, konačno, Kaba.

U početku se otkrila samo djelimično, nazirana između stubova ispod Vrata kralja Fahda.

Emocija koju sam osjetila bila je drugačija od svega što sam očekivala. Prvi utisak koji je ostavila na moj um bio je onaj tamnog bisera koji izlazi iz svoje školjke.

Kaže se da će prva dova koju čovjek uputi kada vidi Kabu biti prihvaćena.

Pa ipak, kada je taj trenutak došao, bilo mi je nemoguće fokusirati se na bilo šta drugo osim na strukturu preda mnom.

Dok sam proučavala njenu jednostavnu geometriju i spokojno prisustvo, pomislila sam da su moje oči možda predugo čekale da svjedoče ovom prizoru. S mješavinom strahopoštovanja i poniznosti, tiho sam u sebi ponavljala: Lebbejk, evo me.

Da bismo obavili tavaf, sedam puta smo obišli Kabu, čuvajući je na lijevoj strani, blizu srca.

Ovaj ritual, koji se izvodi kroz opipljive predmete, sadrži duboka značenja koja vode dušu na njenom putu duhovnog rasta.

Možda, pomislila sam, naša sposobnost razumijevanja beskonačnih slojeva postojanja je ograničena i svako stvoreno biće stoji jedinstveno pred Bogom. Upravo kroz ove simbole i prakse, govoreći direktno našim čulima, Bog odlučuje komunicirati s nama.

Kaba stoji kao fiksna tačka usred naših identiteta koji se stalno mijenjaju. Svaki susret otkriva nove perspektive.

Stopama Hadžere

Nakon što smo završili naš posljednji obilazak, prešli smo na drugi bitan ritual Umre, sa'j, što doslovno znači "teži" ili "ubrzavati", između brda Safa i Merva.

Vjerujući u Božije obećanje, poslanik Ibrahim ostavio je svoju ženu i sina Ismaila u neplodnoj dolini, onoj koja će kasnije postati mjesto gdje će on i njegov sin postaviti temelje Kabe.

Hadžera, nadajući se da će utažiti sinovu žeđ i noseći brige koje svaka majka nosi, sedam puta je trčala između dva sušna brda Safa i Merva, odbijajući da se preda očaju.

Na kraju, voda je čudesno izbila pod nogama malog Ismaila, izvor Zamzem.

Vijekovima su muslimani ponovo proživljavali ovaj trenutak, prateći korake majčine potrage za vodom.

Ova faza nije bila samo fizička; za mene je bila duboko duhovna. Razmišljala sam o svrsi Božijeg plana: zašto smo prešli ova brda? Kako bi neumorni napori majke za svoje dijete trebali odjeknuti u meni?

Hadžera nije poduzela ovaj napor kao čin ibadeta. U to vrijeme, ova područja još nisu smatrana svetim. Ona je jednostavno djelovala iz povjerenja i upornosti, probijajući se kroz neplodnu pustinju gdje bi, vanjskom posmatraču, napor mogao izgledati uzaludan.

Njena postojanost bila je toliko duboka da je, samo njenim trudom, dolina postala posvećena. Vijekovima su milioni muslimana ponavljali svoje korake, dovršavajući ovaj ritual, duboko putovanje vjere, truda i predaje.

Umra je, na ovaj način, i duboko lični čin obožavanja i podsjetnik na raznolikost puteva koji ujedinjuju milione muslimana širom svijeta i vode ih ka Bogu.

Malo je iskustava koja mogu ujediniti ljude iz toliko nacija, boja kože i krajeva svijeta u takvom skladu.

Posmatrajući ljude svih uzrasta kako obilaze Kabu, vidjela sam azijske žene u grupama kako pažljivo uče Kur’an, starije muškarce kako se mole sami s rukama podignutim prema nebu, a druge kako tiho stoje u kontemplaciji.

Bogate i siromašne, što me podsjetilo da naša vrijednost pred Bogom ne zavisi od svjetovnih etiketa.

Kada je Ibrahim sagradio Kabu, molio se da vjernici dolaze ovdje da se klanjaju. Možda je najveća čast za svako ljudsko biće jednostavno biti ubrojan među Božije robove.

U ovom svetom prostoru, svjetovne ambicije, ego i mjere bogatstva gube svoj značaj.

Ipak, postaje jasno da svaka osoba koja je podnijela žrtve i izdržala teškoće da bi stigla do ovih zemalja posjeduje duboku vrijednost, bez obzira na izgled, i stoji kao živi dokaz molitve poslanika Ibrahima.