Tapiserija genocida u Gazi – vez postaje svjedočanstvo kolektivne tuge i otpornosti Palestinaca

„Ako moram umrijeti“, napisao je rahmetli pjesnik iz Gaze Refaat Alareer, „ti moraš živjeti da ispričaš moju priču.“

Kroz Palestinu i njenu rasutu dijasporu, Palestinke su prihvatile taj poziv.

Dok su bombe padale na Gazu, neka Palestinka je negdje provukla crvenu nit kroz bijelu tkaninu. Sa svakom izgubljenom dušom, svakom bombardovanom bolnicom i svakim porušenim domom, palestinska ruka je s pažnjom bilježila svaku tragediju.

Tapiserija genocida u Gazi postala je njihov kolektivni odgovor na Alareerov apel.

Stotinama kilometara udaljene, od Ramallaha do izbjegličkih kampova u Libanu, pa sve do Novog Zelanda, Palestinke vezu stotinu panela koji će zajedno tvoriti tapiseriju – ukrštenim vezom izrađeno svjedočanstvo koje odbija dopustiti svijetu da zaboravi šta se radi i kome.

Svaki panel tapiserije priča fragment protekle dvije godine dok je Izrael vodio genocidni rat protiv Palestinaca – dijete koje plače dok im se svijet oko njih ruši, dom koji je nekada nosio smijeh djece i majki sada leži u ruševinama, čovjek koji se zapalio i djed koji posljednji put grli „dušu moje duše“.

Kada bude sastavljena, tapiserija će postati kolektivni zapis gubitaka i izdržljivosti, te optužnica protiv tišine svijeta pred genocidom koji se prenosi uživo.

Kada se sastavi, tapiserija će postati kolektivni zapis gubitka i izdržljivosti te optužnica zaglušujućoj tišini svijeta suočenog s genocidom koji se prenosio uživo.

Ujedinjene tugom

Povezujući ruke Palestinki širom svijeta, tapiserija također suprotstavlja fragmentaciji koju nameću izraelska okupacija, raseljavanje i egzil.

„Niti su pomiješane sa suzama, bolom i nadom u povratak kući“, kaže Riham Khalil, koordinatorica terenskog rada u Libanu za grupu za vez iz izbjegličkog kampa Ein al-Helweh, za TRT World.

„Ova tapiserija je vizuelno svjedočanstvo postojanosti Palestinaca pred kontinuiranim ratom istrebljenja koji traje više od 80 godina.“

Tapiserija iz Gaze predstavlja izvanredno djelo kolektivne volje, koje je dizajnirao i koordinirao mali tim volontera iz Tapiserije historijske Palestine, podružnice Muzeja Palestine.

Međutim, njeno izvođenje ostvaruju palestinske izbjeglice čije su ruke jedino ispravno plaćene za rad koji održava njihove porodice i čuva sjećanje.

Jedan od ključnih članova ovog monumentalnog poduhvata je Ibrahim Muhtadi, predsjednik i dizajner Tapiserije historijske Palestine, sam preživjeli genocid u Gazi.

„Ovaj projekat je naša dužnost, ali je za mene jedno od najemotivnijih i najtežih iskustava“, kaže za TRT World.

„Proces dizajna je obično proces inspiracije, inovacije i želje da se stvore radostni elementi. Ovaj put, cijeli proces… bio je kao uranjanje u tugu i gubitak, ponovno proživljavanje bola i raseljavanja koje smo doživjeli, praćeno glađu i potpunim razaranjem svih aspekata života u Gazi.“

U srcu tapiserije leži “tatreez”, vijekovima stara palestinska tradicija veza, koju je UNESCO uvrstio na listu Nematerijalne kulturne baštine 2021. godine.

„Vez nas usporava. Ne možete preskočiti nijednu tačku. Traži pažnju, a to vrijeme je oblik poštovanja“, kaže jedna od glavnih vezilja iz Ramallaha, pokazujući kako tapiserija predstavlja i arhiv i spomenik, spor i promišljen čin sjećanja u svijetu koji brzo zaboravlja i okreće glavu.

Umijeće “tatreez” oduvijek je bilo tihi zapis jednog naroda, prenošen s majke na kćer kroz generacije.

Svako selo je nekada imalo vlastite uzorke, boje i stilove veza utisnute u haljine žena.

Kroj odjevnog predmeta, nijansa niti ili oblik motiva mogli su otkriti porijeklo žene, njen društveni status, pa čak i bračni status.

Ali nakon Nakbe 1948. godine, kada je stvaranje Izraela rasulo Palestince preko granica i izbjegličkih kampova, tatreez je postao nešto više od ukrasa.

Postao je oblik otpora, prenosiva domovina i način da se sjećanje sačuva.

Mnogi njegovi motivi sežu duboko u tlo palestinske prošlosti. Neki sežu čak četiri hiljade godina unazad do Kanaanaca, čiji odjeci danas žive u motivima poput kanaanske zvijezde.

U svakoj šavici leži oblik kontinuiteta, nit koja povezuje žene drevnog Kanaana sa ženama današnje Gaze, od haljina u Jaffi do izbjegličkih kampova u Libanu.

Umijeće tatreeza, nekada korišteno za ukrašavanje vjenčanica, slavljenje života i izražavanje nježnosti i boja, danas bilježi masovne grobnice, ruševine i glad.

Od Južne Afrike do Palestine

Tapiserija iz Gaze predstavlja najnovije poglavlje Tapiserije historijske Palestine, koju je 2011. u Oxfordu osnovala Jan Chalmers, britanska medicinska sestra koja je dvije godine živjela u Gazi 1960-ih kada je radila s UNRAW-om.

Međutim, njeno ranije angažovanje na Keiskamma Tapiseriji u Južnoj Africi – hronici dugoj 126 metara, koju su izradile žene iz Istočnog Kapa i sada su izložene u parlamentu Južne Afrike – inspirisalo ju je da pokrene Tapiseriju historijske Palestine.

„Kada je započeo projekat Palestinska historijska tapiserija, mislila sam da bi to mogao biti način da talentovane Palestinke iz izbjegličkih kampova, kako unutar, tako i izvan Palestine, ispričaju istinu o svojoj domovini“, kaže Chalmers.

„Osjećala sam da bi mogao privući mješavinu ljudi s raznovrsnim interesima – od veza, umjetnosti, boja, tekstila, ženskih projekata, historije do Palestine – i tako širiti priču o Palestini kroz šarene, inspirisane kreacije.“

Nova tapiserija iz Gaze nastavlja tu misiju, ali s neviđenom hitnošću. Ona se izrađuje ne retroaktivno, nego dok se katastrofa odvija.

Već je gotovo trećina od stotinu panela, svaki dimenzija 80 cm x 50 cm, izrađena uz javno sponzorstvo koje omogućava svima, bilo gdje, da sami svojim šavovima uđu u priču Gaze.

„Trenutni razorni i ubilački napadi na Gazu, kojih je bilo mnogo od 1948. godine, nadmašuju sve prethodne napade“, dodaje Chalmers.

Izrada panela posvećenih genocidu ilustrira ne samo palestinski “sumud” – postojanost – kod naroda u cjelini, već i odlučnost i upornost palestinskih žena vezilja.

Tokom izrade ranije tapiserije, vezilje iz Gaze činile su jezgru grupe i bile među najaktivnijim i najvještijim učesnicama. Njihovi paneli, često živopisni i složeni, nosili su toplinu obalnog života: ribarske čamce, palme, kupole starih džamija.

Možda najteža ironija Tapiserije genocida u Gazi je što su žene Gaze postale u velikoj mjeri predmet ovog novog poglavlja, ali ne i vezilje vlastitih priča.

Kako se opsada zaoštravala i bombardovanje počelo, komunikacija, transport i materijali postali su gotovo nemogući za koordinaciju.

Jedan stariji panel iz Gaze koji prikazuje Veliku Omari džamiju već je postao legenda unutar projekta. Panel je dovršila Mona Jouda, 31-godišnja izuzetna vezilja, usred bombardovanja tokom prvih mjeseci genocida.

Mona je tokom protekle dvije godine bila višestruko raseljavana, ali, čudesno, i Mona i panel su preživjeli.

Organizatori projekta sada pokušavaju ponovo uspostaviti vezu sa veziljama iz Gaze u krhkoj pauzi primirja, ne samo zato što su njihove vještine neprocjenjive i doprinosi od vitalnog značaja, već i zato što prihod od veza može biti jedan od rijetkih izvora prihoda preostalih ženama.

Kada bude dovršena, Tapiserija genocida u Gazi priključiće se većoj zbirci Tapiserije historijske Palestine u Muzeju Palestine, koji je ranije ove godine otvorio svoju prvu evropsku filijalu u škotskoj prijestolnici Edinburghu.

„Genocid u Gazi se šije u vječnost od strane palestinskih žena u izbjegličkim kampovima“, kaže osnivač Muzeja Palestine Faisal Saleh za TRT World.

„Ovaj projekat dolazi u kritičnom trenutku… Naša je misija osigurati da svijet suoči s realnošću koju je dozvolio da se odvija i da se pozovu na odgovornost oni koji su odgovorni.“

Tapiserija genocida u Gazi nije samo zapis uništenja.

Svaki panel govori o trenutku kada su žene izabrale stvaranje umjesto očaja, pokazujući da Palestinci, čak i u sjenci uništenja, i dalje pričaju svoju priču – ne samo kroz kameru ili pero, već i pomoću alata koji su im preneseni kroz generacije: igle i niti.