Arhitektura Bagdada kao most između prošlosti i sadašnjosti: Priče stoljećima starih kuća

Pekar Al-Almani prelazi prstima preko izlizanih ciglenih zidova 145 godina stare porodične kuće u Bagdadu, osjećajući brazde koje su uklesali vrijeme i historija.

„Svako jutro kada otvorim ova drvena vrata, ne započinjem samo posao“, kaže on, gledajući kako se para diže iz tradicionalnih iračkih čaša za čaj. „Održavam živim dio bagdadske duše.“

Sagrađena 1880. godine, kuća Al-Almanija u bagdadskom okrugu Al-Sarai svjedočila je usponima i padovima carstava, preživjela ratove i sankcije, a danas služi kao jedan od rijetkih gradskih kafića u zaštićenim starim kućama.

Priča porodice Al-Almani oslikava krhku ravnotežu s kojom se suočavaju stotine vlasnika historijskih kuća u glavnom gradu, gdje tradicionalna arhitektura propada pod neumoljivom urbanom ekspanzijom i komercijalnim pritiscima.

Njegova odluka da pretvori porodičnu kuću u kafić predstavlja jedan od mogućih puteva naprijed, iako ne bez kontroverzi među puristima koji smatraju da takve građevine trebaju ostati netaknuti spomenici prošlosti.

Brisanje arhitektonskog sjećanja

Širom Bagdada, tradicionalne kuće – neke stare blizu dva vijeka – nestaju dok se drevni grad pretvara u prenatrpani komercijalni prostor.

Preostale kuće pod zaštitom i dalje su koncentrirane u starijim četvrtima s obje strane Tigrisa – u distrik­tima Karkh i Rusafa, u četvrtima poput Al-Kifah, Al-Betaween, Al-Karrada, Al-Waziriya, Al-Adhamiya, Al-Saadoun, ulice Haifa i ulice Al-Rashid.

Mnogi od ovih domova nekada su pripadali istaknutim Iračanima koji su pomogli u oblikovanju političke i kulturne historije nacije: kuća vajara Jawada Selima, tvorca poznatog iračkog "Spomenika slobode"; i rezidencija proslavljenog pjesnika Mohammeda Mahdija al-Jawahirija, koji se smatra jednim od najvećih arapskih pjesnika modernog doba.

Osim svog kulturnog značaja, ove kuće predstavljaju izvanredne primjere arhitekture prilagođene klimi koju je moderna gradnja uglavnom napustila.

Sa svojim debelim zidovima, zasjenjenim avlijama, vjetrotornjevima i izdignutim prostorijama dizajniranim za prirodnu ventilaciju, građene su da izdrže ekstremne iračke vrućine mnogo prije pojave mehaničke klimatizacije.

Smjernice UNESCO-a navode da takvi tradicionalni bliskoistočni dizajni mogu smanjiti potrošnju energije i do 40 posto u odnosu na moderne zgrade – što postaje sve relevantnije kako temperature u regiji rastu.

Iyad Kadhim, generalni direktor iračkog Odjela za kulturnu baštinu, kaže da postoji otprilike 7.000 registrovanih kuća pod zaštitom širom zemlje, pri čemu Bagdad ima najveći udio, a slijede ga provincije Niniva i Basra.

„Odjel provodi sveobuhvatni plan zaštite i održavanja zgrada i područja kulturne baštine u Bagdadu i nekoliko provincija, u saradnji s Ministarstvom kulture, Upravom za starine i partnerskim agencijama“, objašnjava Kadhim.

Međutim, značajan dio ovih kuća već je izgubljen zbog urbanog širenja i komercijalnog razvoja, a mnoge su potpuno nestale.

Među značajnim preživjelim je kuća u kojoj je britanska spisateljica misterija Agatha Christie boravila tokom arheoloških misija 1930-ih. Smještena na obali rijeke Tigris u Karrada Mariamu, kuća je u privatnom vlasništvu, ali je nadgleda Odjel za baštinu.

Christie je tamo živjela sa svojim suprugom tokom arheoloških ekspedicija u sjevernom i južnom Iraku, gdje je napisala neka od svojih djela, uključujući i poznatu dramu Mišolovka, koja je premijerno izvedena u Londonu 1952. godine.

Još jedna značajna građevina je kuća Mahmouda Subhija al-Daftarija, koja se nalazi u Al-Shawaki, s pogledom na Tigris.

Al-Daftari je bio istaknuti političar i administrator koji je obavljao visoke funkcije tokom osmanskog i kraljevskog perioda, a 1930. godine postao je gradonačelnik Bagdada. Kuća je u vlasništvu njegove porodice od ranih 1930-ih, ali trpi zbog zapuštenosti i propadanja.

Kuća Al-Watar, koju je 1917. godine sagradio Dawood al-Watar, i dalje je jedna od najistaknutijih kuća kulturne baštine, zadržavajući svoje izvorne karakteristike. Smještena u Al-Shawaki na Tigrisu, u Karkhu, i dalje je pod brigom potomaka prvobitne porodice.

Kuća Al-Naqeeb, u kojoj je 1921. godine živio Abdul Rahman al-Naqeeb, prvi irački premijer u moderno doba, sada služi kao sjedište Pozorišnog foruma. Smještena u području Al-Sinak na Tigrisu, u Rusafi, predstavlja jednu od kuća kulturne baštine u javnom vlasništvu.

Čuvari baštine

Uz ograničenu zvaničnu podršku, istraživači, zaljubljenici u naslijeđe i organizacije civilnog društva postali su najglasniji čuvari arhitektonskog pamćenja Bagdada.

Dhikra Sarsam, predsjednica Organizacije za zaštitu baštine Babilonska kula – kojoj je prethodno oduzeta kuća koja je bila pod zaštitom u ulici Abu Nawas – kaže da je osnovni problem „nedostatak dovoljnog državnog budžeta za kompenzaciju ili rehabilitaciju privatnih objekata, uprkos iračkom zakonu koji obavezuje državu da podrži vlasnike takvih kuća“.

Ona je ukazala na primjere u drugim dijelovima regije, posebno u Egiptu, gdje su kuće pod zaštitom uspješno pretvorene u biblioteke, kulturne ustanove, restorane i javne institucije, a da pri tome nije narušen njihova identitet.

Neki vlasnici poput Al-Almanija uložili su značajne napore da sačuvaju naslijeđe svojih predaka, istovremeno pronalazeći održivu upotrebu za ove stare građevine.

„U potpunosti podržavam oživljavanje autentičnih bagdadskih kuća i njihovo pretvaranje u turističke destinacije“, kaže Al-Almani, „ali to bi trebalo biti učinjeno prema uslovima koje je postavio vlasnik, prije bilo kakvih državnih direktiva, uz potpuno očuvanje arhitektonskog i estetskog karaktera zgrade.“

Drugi ne misle tako. Fouad al-Watar, čija je porodica izgradila dobro očuvanu kuću Al-Watar, protivi se komercijalnoj ponovnoj upotrebi. „Ove kuće su stvorene da budu znamenitosti kulturne baštine i treba ih posjećivati ​​i poštovati u tom kontekstu, a ne iskorištavati u komercijalne svrhe“, rekao je za TRT World.

Adi Al-Jandeel, glasnogovornik Općine Bagdad, kaže da grad trenutno rehabilitira kuće pjesnika Mohammeda Mahdija al-Jawahirija i učenjaka šejha Ahmeda al-Waelija, pretvarajući ih u kulturne muzeje.

Ali finansijski teret je ogroman. „Mnoge historijske kuće zahtijevaju velika sredstva da bi se očuvao njihov izvorni identitet i arhitektonski stil“, kaže on. „To je naš najveći izazov.“

Kako Bagdad postaje sve gušći i topliji, njegove historijske kuće suočavaju se sa sve većim prijetnjama: od urušavanja krovova, komercijalnog zadiranja i nedosljednog provođenja zaštite baštine.

Trka za očuvanje ovih kulturnih i klimatski prilagođenih struktura postaje svake godine sve hitnija.

U svom kafiću pod zaštitom kulturnog naslijeđa, Al-Almani poslužuje posljednje goste večeri. Njihovi razgovori odjekuju prostorijama koje su svjedočile više od stoljeća bagdadske o historiji Bagdada.

Njegov kompromis – očuvanje prošlosti uz prilagođavanje sadašnjim potrebama – možda neće zadovoljiti sve, ali odražava širu borbu: odlučnost jedne porodice da održi živim dio Bagdada u gradu u kojem je toliko toga već izgubljeno.