Za one koji su odrasli na obalama rijeke Une, tradicija izrade unske lađe nije samo zanat, to je naslijeđe koje traje stoljećima.

Ona služi za ribolov, za prijevoz drva i sijena, ali i za odmor i uživanje u miru rijeke. Nekad se koristila i za jednostavnu, a dragocjenu posjetu komšijama s druge strane Une – kada mostova nije bilo, lađa je bila jedini most.

Izrada jedne lađe nije nimalo jednostavna. Potrebno je najmanje sedam dana predanog rada, iskustva i znanja prenesenog generacijama. Za izradu jedne lađe koriste se različiti oblici drveta.

Okvir se pravi od tvrdog drveta – hrasta, oraha, jasena ili brijesta, dok se vanjski dio oblaže mekšim drvetom poput jele, smrče ili bora.

Na kraju se lađa štiti limenim dijelovima i premazima, da bi što duže odolijevala vodi i vremenu.

Bihaćke i bosanskokrupske lađe nisu iste – razlikuju se u veličini i namjeni.

Bihaćke su kraće, oko četiri metra, prilagođene divljem toku Une prepunom slapova i brzaka. S druge strane, u Bosanskoj Krupi, gdje Una mirnije teče, lađe su duže – i do šest metara.

Lađa, ako se pravilno usidri i zaštiti od sunca i kiše, može trajati i do deset godina.

No, ako je izložena vremenskim nepogodama, brzo propada.

Održavanje je stoga ključno, i još jedan dokaz koliko je svaka lađa više od drvenog plovila – ona je živa, traži brigu.

Jedan od najvećih i najdugovječnijih događaja posvećenih ovoj tradiciji jeste manifestacija „Unski lađari“ koja se od 1976. godine održava u Bosanskoj Krupi.

Počelo je skromno, takmičenjem među mještanima, da bi s vremenom naraslo u regionalni događaj koji okuplja lađare iz svih krajeva bivše Jugoslavije.

U vremenu kada sve prolazi brzo, unska lađa podsjeća stanovništvo na sporiji ritam – onaj u kojem su ljudi bliži, a rijeka više od vode: ona je veza, uspomena, zavičaj.

Tamo gdje voda spaja obale i ljude, lađa je bila i ostala most, kako duhovno, tako i kulturno.