Jesu li velike tehnološke kompanije odgovorne za ovisnost djece o društvenim mrežama?

Novi val sudskih postupaka koji se vode pred sudovima u SAD-u dovodi u pitanje dugogodišnji pravni štit koji je štitio velike kompanije društvenih mreža od odgovornosti.

Umjesto da se fokusiraju na štetni sadržaj koji generiraju korisnici, ove tužbe ciljaju sam dizajn platformi.

Tužitelji, uključujući pojedinačne porodice i državne tužioce, tvrde da su kompanije poput Mete i Googlea namjerno osmislile funkcije poput beskonačnog skrolanja, algoritamskih preporuka, automatske reprodukcije i push notifikacija kako bi maksimalno povećale angažman, znajući da su djeca posebno podložna kompulzivnoj upotrebi.

U Kaliforniji, pažljivo praćeno suđenje tvrdi da su arhitektura Instagrama i YouTubea doprinijele ozbiljnim problemima mentalnog zdravlja kod maloljetne osobe. U Novom Meksiku, državni zvaničnici optužuju Metu da je pogrešno predstavljala sigurnost svojih platformi u vezi s rizicima od eksploatacije djece.

Ono što ovaj val čini posebnim jeste pravna strategija. Umjesto da traže od sudova da reguliraju govor, tužitelji se pozivaju na odgovornost za proizvod, nemar i zaštitu potrošača.

Oni tvrde da platforme nisu pasivni posrednici, već pažljivo dizajnirani sistemi za privlačenje pažnje te da, kada takvi sistemi predvidivo nanesu štetu maloljetnicima, kompanije treba smatrati odgovornima, slično kao proizvođače u drugim industrijama.

Ishodi ovih postupaka mogli bi preoblikovati način na koji američko pravo tretira digitalne platforme, sužavajući praktični domet Odjeljka 230 i uspostavljajući nova očekivanja u pogledu odgovornosti za dizajn, zaštite mladih i korporativne transparentnosti.

Više od decenije kompanije društvenih mreža predstavljale su sebe kao neutralne platforme – otvorene prostore u kojima se korisnici povezuju, stvaraju i dijele sadržaj.

Takvo tumačenje sada je pod direktnim pravnim izazovom u američkim sudnicama, gdje novi val tužbi traži od sudija i porota da ove kompanije posmatraju ne kao pasivne domaćine, već kao proizvođače proizvoda namjerno osmišljenih da potiču zavisnost.

U pitanju nije samo finansijska odgovornost. Ova suđenja mogla bi redefinirati način na koji pravo razumije digitalne platforme i da li se kompanije koje dizajniraju sisteme za maksimiziranje pažnje djece mogu smatrati odgovornima kada ti sistemi uzrokuju štetu.

U Los Angelesu, pomno praćen slučaj koji je pokrenula mlada žena, u izvještajima identificirana kao Kaley GM, navodi da su Metin Instagram i Googleov YouTube dizajnirani da zadrže maloljetnike na platformi putem funkcija poput beskonačnog skrolanja, algoritamskih preporuka i brzih povratnih reakcija.

Argument tužiteljice nadilazi samo prisustvo štetnog sadržaja na platformi. Prema navodima, sama arhitektura izgrađena je tako da održava angažman na način koji predvidivo utiče na mentalno zdravlje djece.

TikTok i Snap postigli su nagodbu prije početka suđenja, dok su Meta i Google ostali da pred porotom brane svoje dizajnerske odluke.

Kompanije odbacuju tvrdnje da su njihovi proizvodi „zavisnički“ u kliničkom smislu te ističu da na mentalno zdravlje adolescenata utiče složen splet društvenih i ličnih faktora. Također navode da nude sigurnosne alate i roditeljske kontrole.

Inženjering zavisnosti

Pravna strategija koja se pojavljuje u ovim slučajevima ukazuje na odmak od dugogodišnje sjene Odjeljka 230, američkog zakona koji je štitio platforme od odgovornosti za sadržaj koji generiraju korisnici.

Umjesto da tvrde kako bi platforme trebale biti odgovorne za ono što korisnici objavljuju, tužitelji se fokusiraju na to kako su platforme izgrađene. Ta razlika je ključna.

Pravo o odgovornosti za proizvod odavno prepoznaje da proizvođači moraju uzeti u obzir predvidive rizike, posebno kada su u pitanju ranjive grupe korisnika. Proizvođač automobila ne može izbjeći odgovornost za grešku u dizajnu tvrdeći da vozači ponekad donose loše odluke.

Kompanija koja proizvodi igračke ne može zanemariti opasnost od gušenja uz obrazloženje da bi roditelji trebali pažljivije nadzirati djecu. Pitanje je da li sam dizajn stvara nerazuman rizik i da li su postojale sigurnije alternative.

Primjena tog okvira na društvene mreže mijenja samu prirodu rasprave.

Platforme ne samo da pohranjuju sadržaj. One ga rangiraju, preporučuju i isporučuju putem interfejsa osmišljenih da smanje prepreke i maksimalno produže vrijeme provedeno na njima. Beskonačno skrolanje uklanja prirodne tačke zaustavljanja.

Algoritamski feedovi uče šta izaziva emotivnu reakciju i nude još više takvog sadržaja. Notifikacije su podešene tako da ponovo angažuju korisnike u trenucima ranjivosti. Ove funkcije nisu sporedne – one su sam proizvod.

Prethodna saznanja kompanija o šteti

Tužitelji u slučaju u Kaliforniji tvrde da su kompanije znale da su mladi korisnici posebno podložni takvim sistemima nagrađivanja. U medijskim izvještajima pominju se interna istraživanja o ponašanju tinejdžera i obrascima angažmana.

Ako su kompanije raspolagale dokazima da određene dizajnerske odluke pojačavaju kompulzivnu upotrebu kod maloljetnika, pravno pitanje postaje jasnije: jesu li preduzeti razumni koraci kako bi se ublažila predvidiva šteta?

Meta i Google uzvraćaju da naučna saznanja o „zavisnosti“ nisu konačna te da korelacija ne znači i uzročnost.

Tvrde da depresija, anksioznost i samopovređivanje među tinejdžerima prethode društvenim mrežama te da proizlaze iz više faktora, uključujući porodicu, školu i šire društvene pritiske.

Takva odbrana na prvi pogled djeluje uvjerljivo. Međutim, odgovornost za proizvod ne zahtijeva postojanje jednog jedinog uzroka. Dovoljno je da postoji značajan doprinos riziku.

Sudovi redovno raspodjeljuju odgovornost kada se više faktora spoji i dovede do štete.

Ako dizajn značajno povećava vjerovatnoću povrede, to može biti dovoljno. Pravno pitanje nije da li društvene mreže same objašnjavaju krizu mentalnog zdravlja, već da li dizajnerske odluke kompanija predvidivo pojačavaju štetu za maloljetnike.

Sličan slučaj u Novom Meksiku dodatno pooštrava fokus na odgovornost. Tamo državni zvaničnici optužuju Metu da je pogrešno predstavljala sigurnost svojih platformi u vezi s rizicima od seksualne eksploatacije djece.

Tvrdnja nije samo da na internetu postoje akteri sa zlonamjernim namjerama, već da je kompanija precjenjivala učinkovitost svojih zaštitnih mehanizama i zadržavala informacije o poznatim opasnostima.

Dilema regulacije i inovacija

Zajedno, ovi slučajevi ukazuju na širu promjenu u načinu na koji se razumije digitalna šteta.

Godinama su velike tehnološke kompanije tvrdile da je internet previše dinamičan i složen da bi se regulirao tradicionalnim doktrinama odgovornosti. Sudovi su upozoravani da bi pozivanje platformi na odgovornost moglo ugušiti inovacije i narušiti slobodu izražavanja.

Međutim, ove tužbe nemaju za cilj kontrolu govora. One postavljaju pitanje da li sama arhitektura angažmana može biti manjkava.

Tu rasprava prestaje biti samo tehnička i postaje strukturna. Poslovni model velikih platformi društvenih mreža zasniva se na maksimiziranju pažnje.

Više vremena provedenog na platformi znači više podataka, više prikaza oglasa i veće prihode. U tom kontekstu, dizajnerske funkcije koje produbljuju angažman nisu slučajne nuspojave – one su centralni dio strategija korporativnog rasta.

Ako angažman donosi profit, a maloljetnici čine značajan dio korisničke baze, podsticaji za privlačenje i zadržavanje njihove pažnje postaju izuzetno snažni. Upravo zato postoji pravo o odgovornosti za proizvod: da uspostavi ravnotežu kada tržišni interesi dolaze u sukob sa sigurnošću.

Industrija insistira da je uvela zaštitne mjere, uključujući podsjetnike o vremenu provedenom pred ekranom, alate za moderiranje sadržaja i posebne postavke za tinejdžere.

Kritičari, međutim, tvrde da su te mjere često dodatne opcije nadograđene na sisteme koji su i dalje optimizirani za potpunu uronjenost korisnika.

Ako je osnovna arhitektura usmjerena na beskonačnu potrošnju sadržaja, mogu li opcionalne sigurnosne postavke zaista neutralizirati takvu logiku dizajna?

Odgovor će vjerovatno zavisiti od toga kako porote budu tumačile interne dokumente i svjedočenja rukovodilaca. U ranijim slučajevima korporativne odgovornosti visokog profila – od duhanske industrije do automobilskih nedostataka – interna komunikacija imala je presudnu ulogu u oblikovanju javne percepcije.

Ako dokazi pokažu da je postojala svijest o riziku bez proporcionalnih mjera ublažavanja, reputacijske posljedice mogle bi nadmašiti okvire jedne presude.

Međunarodni val

Bila bi greška posmatrati ova suđenja isključivo kroz američku prizmu. Pitanja koja otvaraju imaju globalni odjek.

Širom Evrope regulatori već pooštravaju pravila u vezi s online sigurnošću i transparentnošću algoritama. U Velikoj Britaniji, Zakon o online sigurnosti nameće platformama dužnost brige radi zaštite djece od štetnog sadržaja.

U Evropskoj uniji, Zakon o digitalnim uslugama uvodi nove obaveze u pogledu procjene i ublažavanja rizika.

Od decembra 2025. godine osobama mlađim od 16 godina zabranjeno je korištenje društvenih mreža, a provođenje ove mjere povjereno je samim platformama. Slične mjere razmatraju se i u Turkiye.

Američki slučajevi razlikuju se po formi, ali ne i po suštini. Oni odražavaju rastuće nezadovoljstvo digitalnom ekonomijom koja pažnju tretira kao resurs za eksploataciju – čak i kada taj resurs pripada djeci.

Ako tužitelji uspiju, posljedice bi mogle preoblikovati standarde dizajna. Platforme bi se mogle suočiti s pritiskom da za maloljetnike podrazumijevano uvedu određene prepreke u korištenju, ograniče intenzitet algoritama, smanje obrasce kasnonoćnih notifikacija i pruže jasnija upozorenja o rizicima.

Sudovi bi mogli poslati poruku da kompanije koje posjeduju detaljna saznanja o ponašanju korisnika snose i odgovarajuću odgovornost.

Ako kompanije prevagnu u ovim postupcima, vjerovatno će presudu predstaviti kao potvrdu da sudovi nisu adekvatno mjesto za rješavanje složenih društvenih pitanja. Rasprava bi se tada ponovo vratila zakonodavnim tijelima i regulatorima.

U svakom slučaju, čini se da era neupitnog imuniteta platformi polako blijedi.

Ova suđenja u suštini dovode u pitanje temeljni narativ digitalnog doba – da su tehnološke kompanije tek posrednici, a da korisnici sami snose punu odgovornost za svoje izbore.

Tužitelji nude drugačiju priču. Oni tvrde da bihevioralni inženjering u velikim razmjerama nije neutralan, posebno kada je usmjeren na umove u razvoju.

Djeca nisu samo „manji odrasli“ koji se snalaze na tržištu ideja.

Neuroznanost pokazuje da su adolescenti posebno osjetljivi na društvenu validaciju i mehanizme nagrađivanja. Dizajnirati sisteme koji iskorištavaju te osjetljivosti, a pritom tvrditi da su neutralni, postaje sve teže odbranjivo stanovište.

Šira pouka nije da društvene mreže treba ukinuti. Digitalne platforme omogućile su povezivanje, kreativnost i političku mobilizaciju širom svijeta. No, inovacija ne oslobađa kompanije uobičajenih obaveza koje važe za druge industrije.

Ako je proizvod osmišljen na način koji predvidivo ugrožava njegove najmlađe korisnike, društvo je oduvijek insistiralo da proizvođač za to snosi odgovornost.

Sudske bitke koje se vode u Kaliforniji i Novom Meksiku stoga nisu apstraktni sporovi o pravnoj doktrini. One predstavljaju novo poglavlje u dugoj borbi da se korporativna moć uskladi s javnim interesom.

Za velike tehnološke kompanije poruka je da je dizajn vašeg proizvoda vaša odgovornost.

Za zakonodavce i regulatore širom svijeta poruka je možda još jasnija – doba digitalnog izuzetka, u kojem su platforme stajale izvan tradicionalnih okvira odgovornosti, približava se kraju.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.