Islamabad u stanju napetosti dok se približavaju razgovori SAD‑a i Irana nakon krhkog primirja

Dok se američki i iranski delegati pripremaju za razgovore u Islamabadu tokom vikenda, stručnjaci smatraju da je malo vjerovatno da će doći do značajnog pomaka.

Sastanak, koji bi trebao biti održan u subotu, slijedi nakon dvosedmičnog primirja koje je Pakistan posredovao između Irana i Sjedinjenih Američkih Država ranije ove sedmice.

Međutim, krhko primirje, koje je stupilo na snagu u utorak navečer, već je pod pritiskom dok Izrael izvodi razorna bombardovanja u Libanu, koji, prema Pakistanu i Iranu, nije trebao biti meta napada u okviru sporazuma. Sjedinjene Američke Države tvrde da nisu pristale na takav zahtjev.

Shamshad Ahmed Khan, bivši pakistanski ministar vanjskih poslova s dugogodišnjim diplomatskim iskustvom, upozorava da osnovni uslovi za smislen razgovor još nisu čvrsto uspostavljeni.

„Prerano je predviđati ishod… primirje nije potrajalo ni jedan dan“, rekao je za TRT World, ukazujući na nastavak izraelskog nasilja u Libanu. „To mora prestati ako razgovori u Islamabadu trebaju započeti s jasnom svrhom.“

„Konačni ishod će zavisiti od toga koliko iskreno Amerikanci umire stvarne strahove Irana“, dodao je.

Primirje je označilo rijetko diplomatsko otvaranje nakon vojne eskalacije koja je uzdrmala Bliski istok i globalna energetska tržišta.

Međutim, uz nastavak nasilja u regiji i duboko nepovjerenje između Washingtona i Teherana, ovi razgovori se oblikuju kao test da li diplomatija uopće može zaživjeti.

Očekuje se da će razgovore s američke strane predvoditi potpredsjednik SAD-a JD Vance, zajedno s izaslanikom Steveom Witkoffom i višim savjetnikom Jaredom Kushnerom.

Očekuje se da će Iran poslati delegaciju na visokom nivou koja bi mogla uključivati ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija i predsjednika parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa, iako Teheran još nije zvanično potvrdio sastav delegacije.

Duboko nepovjerenje nadvija se nad razgovorima zbog neriješenih razlika oko pristupa Hormuškom moreuzu, ublažavanja sankcija, iranskog nuklearnog programa i šire regionalne deeskalacije, uključujući Liban, koja i dalje ostaje sporna.

Analitičari naglašavaju da je ovo daleko od formalnog mirovnog sporazuma, jer obje strane tek ispituju prve konture povjerenja.

Šta se realno može očekivati u Islamabadu?

Održavanje procesa je ključno, slažu se stručnjaci.

Mohammad Eslami, iranski politički naučnik i geopolitički analitičar pri Evropskom univerzitetskom institutu, ističe strukturna ograničenja razgovora.

„Jedini realan ishod koji mogu zamisliti za ovu rundu pregovora jeste onaj koji se uklapa u Povelju UN‑a. Iran neće odustati od obogaćivanja uranija, niti će SAD dopustiti da Iran dođe do bombe”, rekao je za TRT World, ukazujući na nastavak izraelskog nasilja u Libanu. „To se mora zaustaviti ako razgovori u Islamabadu žele početi s jasnom svrhom.”

„Konačni rezultat će zavisiti od toga koliko iskreno Amerikanci uspiju umiriti stvarne strahove Irana”, dodao je.

Primirje je označilo rijetko diplomatsko otvaranje nakon vojne eskalacije koja je potresla Bliski istok i globalna energetska tržišta.

Ali uz nastavak nasilja u regiji i duboko nepovjerenje između Washingtona i Teherana, razgovori se oblikuju kao test da li se diplomacija uopće može učvrstiti.

Iz Washingtona se očekuje da će razgovore predvoditi potpredsjednik SAD‑a JD Vance, uz izaslanika Stevea Witkoffa i višeg savjetnika Jareda Kushnera.

Iran bi trebao poslati visoku delegaciju u kojoj bi mogli biti ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi i predsjednik parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf, iako Teheran još nije službeno potvrdio sastav.

Pakistanski posrednici nastojat će osigurati da krhko primirje opstane dok se dvije strane dogovaraju oko određenih uslova kako bi pregovori prešli u narednu fazu.

Ambasador Mansoor Ahmed, iskusni pakistanski diplomata, kaže da je neposredni prioritet jednostavno održati krhko primirje i nastaviti pregovore.

„Primirje je krhko zbog složenih okolnosti… najrealniji i najznačajniji ishod bio bi nastavak procesa uz napredak po različitim pitanjima”, rekao je za TRT World.

Dodao je da bi to moglo zahtijevati i produženje trenutnog primirja ako se postigne rani napredak.

Ahmed kaže da će se prvi znakovi napretka vidjeti tokom vikenda ako delegacije započnu konstruktivne razgovore o trajnom primirju, okviru za ponovno otvaranje Hormuškog moreuza i pronalaženju zajedničkog stava o obogaćivanju uranija i sankcijama – pitanjima koja su među najspornijima.

Naglašava da je teško predvidjeti vremenski okvir, ali da bi rani zamah u ovim oblastima bio značajan.

Također je istakao važnost uključivanja relevantnih aktera – uključujući Kinu, Rusiju, Turkiye, Saudijsku Arabiju, Egipat, UN i EU – kako bi se spriječilo da „kvaritelji procesa” poremete pregovore.

„Još uvijek postoje mnoge prepreke, a najteža je uloga onih koji žele sabotirati, kao što smo vidjeli u brutalnim izraelskim napadima na Liban jučer”, rekao je.

Iskusna pakistanska diplomatkinja Naela Chohan upozorila je da se u ovoj fazi ne treba očekivati sveobuhvatan sporazum. „Najvjerovatniji ishod neće biti veliki dogovor,” rekla je za TRT World, naglasivši da će se napredak vjerovatno fokusirati na „stabilizaciju postojećeg okvira primirja” i produženje ograničenih dogovora.

Dodala je da bi čak i „postepeni sporazumi” ili „međusobno prihvatljiva mapa puta za nastavak pregovora” bili značajni s obzirom na postojeće nepovjerenje.

Kako bi napredak mogao izgledati

Umjesto sveobuhvatnih sporazuma, analitičari ukazuju na postepene dobitke kao najrealniji ishod razgovora u Islamabadu.

Dr Sadia Rafique, docentica političkih nauka specijalizirana za Bliski istok i Zaljev, rekla je za TRT World da će se početni pomaci vjerovatno pojaviti u ekonomskim i diplomatskim domenima.

Ukazala je na moguće ograničene reforme, uslovnu vanjsku podršku i male političke prilagodbe, uz smanjenje tenzija kroz kontinuirani dijalog.

Rani znakovi napretka, navodi ona, mogli bi uključivati „ekonomske sporazume, male političke promjene… i promjenu domaćih i međunarodnih narativa koji podržavaju proces.”

Za globalne posmatrače, signali na koje treba obratiti pažnju bit će praktični, a ne retorički, poput potpisanih sporazuma, promjena u sankcijama, implementacije politika i povećanog diplomatskog angažmana.

Chohan je rekla da bi rani napredak, ako ga bude, vjerovatno bio tehnički, a ne politički, ukazujući na „poštivanje primirja, mehanizme verifikacije i pravila angažmana” kao najrealnije početne tačke.

Napomenula je da bi ekonomske mjere mogle ostati ograničene na „fleksibilnost sankcija u zamjenu za korake deeskalacije”, dok bi nuklearne rasprave, ako budu obnovljene, vjerovatno ostale u formatu „izgradnje povjerenja”.

Linije razdvajanja ostaju

Ipak, čak su i ta skromna očekivanja zasjenjena neizvjesnošću.

Bivši pakistanski ambasador Asif Durrani kaže da je prerano predviđati konkretne ishode razgovora u Islamabadu.

„Glavna stvar je da je rat zaustavljen, i to je prvi korak ka miru”, rekao je za TRT World.

Dodao je da su napori Pakistana, uz podršku Turkiye i Kine, stvorili okvir za dijalog, ali da će konačni napredak zavisiti od toga kako Washington i Teheran procijene svoje dobitke i gubitke te dođu do pregovaračkog rješenja.

„Nadajmo se najboljem”, rekao je.

Eslami iz Evropskog univerzitetskog instituta, u međuvremenu, upozorio je da različiti interesi SAD‑a i Izraela predstavljaju „najopasniji” rizik, jer Tel Aviv može ponovo započeti rat „u bilo kojem trenutku”, a Iran bi bio prisiljen da odgovori.

„Općenito, nisam optimističan u pogledu mira”, rekao je, naglašavajući da ovo nije faza u kojoj zaraćene strane mogu proglasiti trajni kraj rata.

Chohan je dodala da bi posmatrači trebali obratiti pažnju na „dosljednost u porukama” između obje strane kao ključni rani indikator, zajedno s bilo kakvim „smanjenjem nasilja na trećim frontovima”, posebno u Libanu ili na pomorskim putevima u Zaljevu.

Iza primirja

Za Khana, bivšeg pakistanskog ministra vanjskih poslova, odgovor ide daleko iznad privremenog zaustavljanja borbi.

„Samo primirje nije konačni cilj. Istinski, trajni mir je ono što će značiti uspjeh”, kaže on, naglašavajući da to zahtijeva rješavanje ključnih sigurnosnih briga Irana i preispitivanje šireg regionalnog sigurnosnog okvira.

Predlaže da se velike muslimanske zemlje poput Irana, Pakistana, Turkiye, Saudijske Arabije, UAE, Katara, Egipta, Iraka, Indonezije i Malezije udruže „pod sporazumom nalik NATO‑u kako bi postale snažan, ujedinjen muslimanski entitet koji bi garantovao sigurnost regije bez američkih baza”.

Podijelio je svoju viziju za muslimanski svijet „koji sada mora povratiti izgubljenu snagu i moć”.

Iako je pakistanska diplomatija dobila pohvale od pojedinih svjetskih lidera i izazvala oprezni optimizam na terenu, i dalje postoje duboki strukturni izazovi, uključujući dugotrajno nepovjerenje između Teherana i Washingtona, različite strateške ciljeve i unutrašnje političke pritiske na obje strane.

Zato, dok Islamabad pokušava usmjeriti krhke razgovore, granice diplomatije ostaju jasno vidljive. Eslami je to izrazio direktno: „Potrebno je da jedna određena strana bude poražena do neosporne mjere kako bi rat mogao stati.”