Najnovije kadrovske promjene u vrhu vojnog rukovodstva Ukrajine ne treba posmatrati samo kao smjenu zvaničnika. Nakon ostavke ministra odbrane Mihaila Fedorova 22. jula, ostavku je najavio i glavnokomandujući Oružanih snaga Ukrajine Aleksandar Sirski. Ovi događaji ponovo su u prvi plan stavili dugogodišnja strateška neslaganja o tome kakva bi trebala biti ukrajinska vojna doktrina.
Fedorov, koji je na dužnost ministra odbrane imenovan u januaru 2026. godine, polazio je od stava da buduća vojna efikasnost Ukrajine treba biti zasnovana na tehnološkoj nadmoći. Odmah po stupanju na dužnost odredio je tri ključna prioriteta: reformu vojske, modernizaciju sistema upravljanja odbranom i transformaciju Oružanih snaga Ukrajine u visokotehnološku vojsku.
Smatrao je da je za ostvarenje tih ciljeva neophodno provesti i ozbiljne promjene u vrhu vojne komande.
Za razliku od njega, general Aleksandar Sirski, koji je od 2024. godine obavljao dužnost glavnokomandujućeg, zastupao je tradicionalniji pristup zasnovan na zadržavanju linije fronta i primjeni klasičnih principa izvođenja združenih vojnih operacija.
Glavno razmimoilaženje odnosilo se na raspodjelu ograničenih vojnih resursa Ukrajine između dva različita koncepta ratovanja. Volodimir Zelenski je dugo nastojao uskladiti oba pristupa, ali se pokazalo da takvu ravnotežu nije moguće održati.
Strategija primjene bespilotnih letjelica i visokopreciznih dalekometnih udara na energetsku infrastrukturu i vojne objekte Rusije, koju je zagovarao Fedorov, značajno je podigla moral ukrajinskog društva.
Napadi na rusku pozadinu pretvorili su Fedorova u jedan od simbola ukrajinskih uspjeha. Upravo zbog toga njegova smjena izazvala je reakcije javnosti i zahtjeve da se vrati u najviše rukovodstvo zemlje.
Ukrajinska vojska se danas praktično nalazi pred izborom između dvije vojne doktrine. Prva se zasniva na klasičnom modelu ratovanja, s prioritetom na zadržavanju linije fronta i djelovanju kopnenih snaga.
Druga se oslanja na bespilotne sisteme, vještačku inteligenciju i visokoprecizne dalekometne udare na ključne objekte duboko na teritoriji Rusije.
Sirski doktrina nije uspjela preokrenuti tok rata u korist Ukrajine, ali je uspjela spriječiti slom fronta i značajno usporiti napredovanje ruskih snaga. Njena glavna prednost bilo je očuvanje stabilne linije odbrane. Osim toga, Sirski je bio jedan od rijetkih savremenih vojnih zapovjednika koji je istovremeno morao upravljati velikim konvencionalnim ratom i prilagođavati vojsku brzoj tehnološkoj transformaciji bojnog polja. To iskustvo omogućilo mu je razvoj jedinstvenih operativnih sposobnosti.
Istovremeno, Sirski strategija nije bila ograničena isključivo na odbranu. On se dosljedno zalagao za formiranje novih brigada i izvođenje velikih ofanzivnih operacija kada se za to steknu potrebni uslovi.
Međutim, nedostatak ljudstva i naoružanja značajno je ograničio mogućnosti realizacije ovih planova. Kao rezultat toga, ukrajinska vojska uspjela je stabilizirati front, ali nije ostvarila strateške rezultate koji bi mogli izvršiti odlučujući vojni i politički pritisak na Rusiju.
Fedorovljev pristup zasnivao se na drugačijoj logici. Njegovi pokušaji da ojača civilni nadzor nad odbrambenom industrijom i tehnološke kompanije pretvori u jedan od ključnih elemenata ratne ekonomije naišli su na otpor tradicionalnog vojnog rukovodstva.
Ipak, upravo je razvoj tehnologije bespilotnih letjelica u posljednjih godinu dana postao jedan od glavnih faktora koji su usporili tempo ruskog napredovanja. Sve to ukazuje na postepeno pomjeranje težišta rata – sa linije fronta na sposobnosti izvođenja visokopreciznih udara duboko u pozadini neprijatelja.
Ukrajina je pokazala sposobnost narušavanja ruskog sistema snabdijevanja izvođenjem udara na logističke čvorove, skladišta municije i energetsku infrastrukturu. Uprkos znatno manjoj količini korištene municije u poređenju s ruskim raketnim udarima, pravilan odabir ciljeva omogućio je postizanje značajnog vojnog efekta. Istovremeno, ukrajinska vojska ponovo je dobila mogućnost izvođenja ograničenih ofanzivnih operacija na nivou korpusa.
Fedorovljev koncept zasnivao se na tri osnovna principa. Prvo, sistematski povećavati ekonomske troškove Rusije putem udara na kritičnu infrastrukturu. Drugo, narušavati snabdijevanje ruskih snaga na okupiranim teritorijama. Treće, nanositi ruskoj vojsci gubitke koje neće biti moguće nadoknaditi stalnim angažovanjem novih vojnika po ugovoru.
Glavni cilj ove strategije nije bio toliko ostvarivanje odlučujuće nadmoći direktno na bojnom polju, koliko postepeno iscrpljivanje sposobnosti Rusije da nastavi rat. Na taj način predmet pritiska nisu bile samo oružane snage, već i ruska ekonomija, društvo i politički sistem.
Međutim, i ovaj koncept ima svoja ograničenja. Bespilotne letjelice postale su jedan od najefikasnijih instrumenata savremenog ratovanja, ali same po sebi ne mogu osigurati pobjedu. Udari na rusku teritoriju za sada nisu doveli do suštinske promjene situacije na liniji fronta.
Štaviše, nakon svakog većeg ukrajinskog napada Rusija odgovara masovnim raketnim i napadima bespilotnim letjelicama na ukrajinske gradove, što dodatno povećava cijenu rata za Kijev.
Istovremeno, ruska vojska aktivno razvija sredstva elektronskog ratovanja, protivzračnu odbranu i sisteme za suprotstavljanje bespilotnim letjelicama, prilagođavajući se novim uslovima ratovanja. Sve to pokazuje da savremeni sukob ne određuje samo uvođenje novih tehnologija, već i brzina razvoja sredstava za suprotstavljanje tim tehnologijama.
Najnovije kadrovske odluke ukazuju na to da je ukrajinsko rukovodstvo zaključilo da dosadašnji načini vođenja rata više ne omogućavaju ostvarivanje odlučujućih rezultata. Imenovanje Fedorova na novu državnu funkciju pokazuje nastojanje Kijeva da ojača ulogu tehnološke komponente rata. Na taj način težište se postepeno pomjera sa borbe isključivo na liniji fronta prema djelovanju na ekonomsku, tehnološku i psihološku otpornost Rusije.
Stoga navedene kadrovske promjene ne treba posmatrati samo kao smjenu rukovodstva, već kao institucionalni odraz strateške transformacije ukrajinske vojne doktrine. U tom smislu posebno je značajno imenovanje Mihaila Drapatog za novog glavnokomandujućeg Oružanih snaga Ukrajine.
Drapati se smatra predstavnikom nove generacije ukrajinskih zapovjednika koji se zalažu za širu primjenu bespilotnih sistema, digitalnih tehnologija i savremenih metoda upravljanja trupama. Njegova javna podrška Mihailu Fedorovu tokom nedavnog sukoba oko vojne reforme ukazuje na njegovu bliskost s reformskim krilom ukrajinskog vojnog rukovodstva.
Istovremeno, imenovanje Drapatog ne znači potpuno odricanje od iskustva koje je predstavljao Aleksandar Sirski. Naprotiv, izjava Volodimira Zelenskog da Sirski ostaje „nezamjenjiv komandant“ i da će nastaviti službu pokazuje nastojanje Kijeva da sačuva stečeno operativno iskustvo, istovremeno jačajući tehnološku komponentu rata.
Drugim riječima, Ukrajina pokušava ne zamijeniti jednu vojnu doktrinu drugom, već oblikovati novi model ratovanja koji objedinjuje klasičnu vojnu vještinu s mogućnostima savremenih tehnologija.
Takav izbor u velikoj mjeri proizlazi iz objektivnih ograničenja. Ukrajina se već suočava s ozbiljnim problemima u pogledu mobilizacijskih kapaciteta i nije u mogućnosti voditi dugotrajan rat iscrpljivanja po ruskom modelu, zasnovanom na brojčanoj nadmoći.
Zbog toga Kijev nastoji nadoknaditi nedostatak ljudskih resursa tehnološkom prednošću, povećanjem efikasnosti bespilotnih sistema i izvođenjem visokopreciznih udara na ključne objekte neprijatelja.
Imenovanje Drapatog pokazuje da ovaj koncept postepeno dobija institucionalni oblik i postaje temelj nove ukrajinske vojne doktrine.
Stoga će u bliskoj budućnosti ishod rata zavisiti ne samo od situacije na liniji fronta, već i od toga koliko će uspješno Ukrajina moći spojiti tradicionalno vojno iskustvo s tehnologijama nove generacije i to pretvoriti u jedinstvenu vojnu doktrinu. Upravo sposobnost uspostavljanja takve ravnoteže može postati jedan od ključnih faktora koji će odrediti daljnji tok sukoba.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
