Dugotrajni i iscrpljujući sukobi jasno su pokazali jedno: stara arhitektura kupljene zaštite se urušava. Ono što je zamijeni definisat će novi svjetski poredak.

Decenijama se sigurnost tretirala kao roba – nešto što se moglo nabaviti, fakturisati i isporučiti na vrijeme.

Zaljevski model je ovu logiku učinio eksplicitnom: plati dovoljno Washingtonu, ugosti dovoljno baza i prijetnja će ostati na podnošljivoj udaljenosti. Cijena je rasla, ali logika je opstajala. Sve dok nije prestala važiti.

Ono što su konfrontacija Irana s Izraelom i SAD-om, rat Rusije protiv Ukrajine i genocid u Gazi zajedno razotkrili nije samo neuspjeh ove ili one alijanse.

Razotkrili su strukturni bankrot koncepta sigurnosti kao kupovine. U svakom od ovih sukoba presudna varijabla nije bila koliko je novca neka država potrošila na odbrambene ugovore – već je li izgradila nešto što može trajati.

Održivost, a ne potrošnja, postala je vrhunska vojna valuta našeg vremena.

Nova gramatika rata

Ruski rat protiv Ukrajine, pokrenut u februaru 2022, trebao je trajati nekoliko dana. Sada se protegao na više od četiri godine. Ukrajina se održala ne samo zbog vlastite odlučnosti, već zato što je izgradila – i bila podržana u – istinski održivom ratnom naporu.

Rusija je ušla u rat s drugim najvećim odbrambenim budžetom na svijetu – i ipak nije uspjela pokoriti naciju koju je potcijenila.

Razlog je bio jednostavan: s druge strane nije stajala samo Ukrajina, već mreža zapadnih partnera koji su koordinirano i dugoročno pružali oružje, obavještajne podatke, finansiranje i pritisak sankcijama.

Ukrajina iz ovog rata ne izlazi neokrznuta – daleko od toga. Ali uspjela je odbiti invaziju koja je bila zamišljena da završi za nekoliko sedmica, povratila značajnu teritoriju i temeljno izmijenila stratešku poziciju Rusije.

Još važnije, pokazala je nešto što sljedeća generacija vojnih planera neće zaboraviti: da država s posvećenim saveznicima, otpornim stanovništvom i prilagodljivom proizvodnom bazom može nadživjeti mnogo bogatijeg protivnika koji se bori sam.

Ako Ukrajina pokazuje šta održiva odbrana može postići, Gaza pokazuje koliko košta odsustvo strateške odgovornosti – ne za slabiju, već za jaču stranu.

Izrael je pokrenuo genocidni rat protiv Gaze s ogromnom vojnom nadmoći, američkim diplomatskim pokrićem i početnom evropskom šutnjom.

Ušao je u njega gotovo potpuno zanemarujući međunarodno humanitarno pravo, norme zaštite civila i osnovni moralni okvir koji vojnoj akciji daje legitimitet u očima svijeta. Osamnaest mjeseci kasnije, bilans izgleda sasvim drugačije.

Na terenu, Izrael je ostvario taktičke ciljeve: značajnu ponovnu okupaciju teritorije u Gazi, kontinuirani pritisak na okupiranu Zapadnu obalu i degradaciju komandne infrastrukture palestinske grupe otpora Hamas.

Po mjerilima konvencionalne vojne ofanzive, to su mjerljivi dobici. Ali rat se više ne mjeri samo u kvadratnim kilometrima.

Pukotine u evropskoj podršci postale su nemoguće ignorisati. Irska, Španija, Norveška i Belgija otišle su daleko izvan simboličnih gestova ka konkretnim diplomatskim i pravnim akcijama.

Čak i unutar zemalja koje su održavale bliže veze s Izraelom – Velika Britanija, Njemačka i Italija – sve češće se javljaju zvanični glasovi koji pozivaju na prekid vatre, embargo na oružje i humanitarni pristup.

Međunarodni sud pravde je uključen. Međunarodni krivični sud izdao je naloge za hapšenje izraelskog rukovodstva.

Kompanije koje posluju u skladu s ESG okvirima tiho preispituju svoju izloženost.

A možda najznačajnije za dugoročni period: na univerzitetskim kampusima od Londona do Los Angelesa, propalestinsko raspoloženje stalno raste, čak i dok su neke vlade pokušale ograničiti ili kriminalizirati takvo izražavanje.

Pokušaj suzbijanja debate u mnogim slučajevima ju je samo produbio. U zemljama Globalnog juga, reputacijska šteta po diplomatski položaj Izraela je ozbiljna – i nijedna vojna pobjeda je ne može jednostavno poništiti.

Izrael možda kontroliše više teritorije nego u oktobru 2023. Ali sada živi u suštinski drugačijem svijetu – onom u kojem se njegova strateška izolacija produbljuje iz mjeseca u mjesec.

To je paradoks pobjede kratkog horizonta u eri dugog pamćenja i odgovornosti.

Država može dobiti bitku, a sistematski izgubiti uslove koji čine buduću sigurnost mogućom: međunarodni legitimitet, ekonomsku integraciju, dubinu savezništava i moralni autoritet koji grubu silu pretvara u meku moć.

U Gazi je svijet u realnom vremenu gledao kako vojna supersila pokazuje da vatrena moć i održivost nisu sinonimi.

Humanitarna katastrofa postala je, paradoksalno, najznačajnija strateška slabost Izraela – slabost koju nijedan sistem Iron Dome ne može presresti.

Arhitektura trajne sigurnosti

Ono što povezuje ove slučajeve – i što šira transformacija Zaljeva jasno pokazuje – jeste strukturna promjena u samom značenju sigurnosti.

Stara formula bila je jednostavna: novac kupuje vojnu moć, vojna moć proizvodi sigurnost. Zaljevske države su decenijama testirale tu formulu, a rezultati su bili poučni.

Saudijska Arabija je platila stotine miliona da ugosti američke snage na svom tlu – snage koje su trebale odvraćati vanjske prijetnje, ali su postale izvor političkih tenzija i, na kraju, same meta.

Američke vojne baze širom Zaljeva više puta su se našle na listi iranskih deklarisanih ciljeva. Prisutnost koja je trebala pružati zaštitu zapravo je postala dio pejzaža prijetnji.

Sigurnosni paket koji je kupljen nije uključivao ono što je pisalo na fakturi.

Istinska sigurnost danas zahtijeva nešto drugo: industrijsku dubinu koja može funkcionisati pod sankcijama i prekidima u snabdijevanju; prehrambene i energetske sisteme koji nisu taoci geopolitičkih prilika; tehnološki suverenitet u dronovima, kibernetičkoj sferi i komunikacijama koje se ne mogu ugasiti odlukom strane vlade.

I zahtijeva društvenu koheziju koja čini stanovništvo otpornim, a ne lomljivim pod pritiskom.

Ništa od ovoga se ne može kupiti od stranog izvođača. Mora se graditi – godinama i decenijama – kroz promišljene politike i stvarnu političku volju. Zato se logika takmičenja velikih sila promijenila.

Više se ne radi samo o tome ko troši najviše. Radi se o tome ko je izgradio nešto što traje.

Međutim, postoji i druga lekcija koja ide paralelno s argumentom održivosti – i može biti jednako značajna.

U svijetu u kojem nijedna struktura saveza nije dovoljna da pokrije puni spektar prijetnji s kojima se država suočava, strateška fleksibilnost postala je vještina preživljavanja.

Zaljevske države su to shvatile ranije nego većina. Saudijska Arabija, UAE i Katar su proteklu deceniju proveli produbljujući veze s Kinom i Rusijom, dok su istovremeno održavali svoje sigurnosne aranžmane sa SAD-om.

Saudijsko-pakistanski strateški odnos – izgrađen oko zajedničkih interesa odvraćanja i međusobne finansijske zavisnosti – postao je jedno od značajnijih partnerstava u regiji, potpuno izvan tradicionalnog zapadnog savezništva.

Više ne vjeruju u klauzulu ekskluzivnosti. I nisu sami u tome.

Logika je jednostavna: ekonomska sigurnost zahtijeva jedan set partnera. Tehnološki razvoj zahtijeva drugi. Vojno odvraćanje može zahtijevati treći. Klimatska i prehrambena sigurnost zahtijevaju multilateralne okvire koji presijecaju sve navedeno.

Država koja insistira na jednom savezu da pokrije sve ove domene naći će se nedovoljno opslužena u većini njih.

Turkiye i multivektorski model

Pakistan pruža nuklearno odvraćanje. Turkiye donosi tehnološku i operativnu dubinu – posebno u sistemima dronova. Saudijska Arabija doprinosi finansijskim rezervama i logističkom dosegu.

Saudijsko-pakistansko partnerstvo, produbljeno kroz zajedničke sigurnosne interese i ekonomske veze, odražava širi trend: države više ne biraju samo strane. One biraju funkcije – i grade različite saveze za različite potrebe.

Ovo nije oportunizam. To je racionalan odgovor na svijet u kojem je unipolarni poredak – koji je uveliko pojednostavio odluke o savezništvu – definitivno okončan.

Pitanje više nije “u kojem si bloku?” Pitanje je “koje partnerstvo ti daje ono što ti treba, za koji izazov, u kojem vremenskom okviru?”

To nas, neminovno, dovodi do Turkiye – ne kao naknadne misli, već možda kao najjasnijeg primjera nove geopolitike multivektorskog angažmana.

Turkiye je istovremeno članica NATO-a koja je oblikovala odluke saveza o pitanjima od švedskog pristupanja do izvoza dronova; zemlja u formalnim pregovorima o pristupanju EU koja je produbila ekonomske i diplomatske veze s Moskvom; ekonomija G20 uključena u razgovore povezane s BRICS-om; država koja učestvuje na samitima Schangajske organizacije za saradnju kao dijaloški partner; i zemlja koja se učinila neophodnom u kalkulacijama gotovo svake velike sile u krizama od Libije do Sirije i Crnog mora.

To nije kontradikcija. To je strategija – namjerno njegovanje onoga što bi se moglo nazvati maksimalnom nezamjenjivošću.

Turska je shvatila, prije većine svojih parnjaka, da u fragmentiranom svjetskom poretku država koja može razgovarati sa svima ima trajniji uticaj od države koja je najviše vezana za jedan blok.

Ankara se pozicionirala ne kao nestabilna država koju treba pridobiti, već kao trajni čvor kroz koji konkurentske sile moraju usmjeravati svoje najosjetljivije pregovore.

Dogovor o žitu postignut u Istanbulu 2022. nije bio slučaj geografije. Bio je rezultat decenija namjernog građenja odnosa i s Moskvom i s Kijevom – odnosa koje Washington nije mogao replicirati, a Bruxelles je bio previše institucionalno krut da pokuša.

Turkiye je služila kao nezamjenjivi posrednik upravo zato što je odbila biti ekskluzivno vezana.

Ista logika važi za ulogu Turkiye u pregovorima Hamasa i Izraela, u kavkaskoj diplomatiji i u složenom upravljanju dinamikom sirijske granice.

U svakom slučaju, korisnost Ankare za međunarodni sistem proizlazi iz njenog odbijanja da žrtvuje fleksibilnost radi udobnosti ideološke dosljednosti.

Svijet koji se ovdje opisuje – u kojem se sigurnost gradi, a ne kupuje; u kojem kratke pobjede nose duge troškove; i u kojem fleksibilni multivektorski angažman nadmašuje lojalnost ekskluzivnom savezu – nije ugodan svijet za države navikle na jednostavnost unipolarnog doba.

Ali to je svijet koji postoji.

Zaljevske države rekonfigurišu svoju sigurnosnu arhitekturu da ga odraze. Ukrajina se bori za pravo da u njemu opstane. Izrael otkriva, uz ogroman ljudski trošak, šta znači ignorisati ga.

A Turkiye je možda najjasniji primjer da srednja sila, na putu da postane supersila, ne samo da može preživjeti ovu tranziciju, već je i oblikovati.

Lekcija od Kijeva do Gaze, od Rijada do Ankare, konačno se konvergira na istoj tački: najmoćnija stvar koju država može izgraditi nije oružana platforma, finansijska rezerva ili čak vojni savez.

To je pozicija u svijetu koju nijedan protivnik ne može sebi priuštiti da eliminiše – i koju nijedan partner ne može sebi priuštiti da napusti.

To je ono što održiva sigurnost izgleda. I to je jedina vrijedna sigurnost.