Kako se globalna avioindustrija suočava s posljedicama rasta cijena energije nakon američko-izraelskog rata protiv Irana, ministar saobraćaja i infrastrukture Turkiye Abdulkadir Uraloglu uvjerio je javnost 22. aprila da se Turkiye „ne suočava s nestašicom mlaznog goriva“.

Zapravo, Turkiye je postala neto izvoznik mlaznog goriva, rafiniranog naftnog proizvoda koji koriste komercijalne aviokompanije, kazao je.

Cijena mlaznog goriva udvostručila se širom svijeta usljed povremenih blokada Hormuškog moreuza, uskog plovnog puta kroz koji prolazi približno petina globalne trgovine naftom.

Samodovoljnost Turkiye u mlaznom gorivu stavlja ovu zemlju u oštar kontrast s krizom koja pogađa veći dio Evrope i šire.

Velike aviokompanije, poput njemačke Lufthanse, skandinavskog prijevoznika SAS i nizozemskog KLM-a, otkazale su hiljade letova kako bi se nosile s nestašicama mlaznog goriva.

Istovremeno, Međunarodna agencija za energiju upozorila je na moguće nestašice mlaznog goriva širom Evrope u narednim sedmicama, budući da je regija izgubila logistički pristup izvorima s Bliskog istoka koji su zadovoljavali 75 posto potreba evropskog aviosektora.

Velika Britanija i Njemačka najveći su svjetski uvoznici mlaznog goriva. Rat je naveo njihove aviokompanije da povećaju cijene karata uoči vrhunca ljetne sezone.

Međutim, Turkiye je u velikoj mjeri ostala netaknuta tekućim nestašicama mlaznog goriva.

Zapravo, prema mišljenju stručnjaka, zemlja se pozicionirala kao regionalni oslonac za aviosaobraćaj, zahvaljujući dvodecenijskim promišljenim političkim odlukama.

Strateška ulaganja Ankare u razvoj rafinerijskih kapaciteta, diverzifikaciju snabdijevanja i infrastrukturu pretvorila su zemlju u samodovoljnu silu i neto izvoznika mlaznog goriva, navode oni.

Baris Alpaslan, profesor ekonomija na Univerzitet društvenih nauka u Ankari, izjavio je za TRT World da je uspješno upravljanje Ankare inače ozbiljnom globalnom nestašicom mlaznog goriva rezultat njenog višeslojnog pristupa i dugogodišnje pripreme za takve ranjivosti.

„Tokom protekle dvije decenije, Turkiye je provodila kombinaciju izgradnje kapaciteta, diverzifikacije i strateškog planiranja, što se pokazalo ključnim tokom nedavnih globalnih poremećaja u snabdijevanju gorivom“, kaže on.

Ključni potezi Turkiye uključivali su modernizaciju i proširenje rafinerijskih kapaciteta kako bi se sirova nafta prerađivala u proizvode veće vrijednosti, poput mlaznog goriva, u velikim količinama, čime je smanjena ovisnost o uvozu rafiniranih proizvoda po visokim cijenama.

Ankara je također diverzificirala izvore uvoza sirove nafte kako bi izbjegla pretjeranu ovisnost o jednom dobavljaču, dodaje on.

Izgrađene su i strateške rezerve nafte, koje osiguravaju tampon u visini približno 90 dana neto uvoza, uz jačanje logističke infrastrukture poput cjevovoda, luka i terminala, kako bi se osiguralo neprekidno snabdijevanje i distribucija.

Dugoročni ugovori dodatno su osigurali snabdijevanje sirovom naftom u periodima visoke volatilnosti, navodi on.

Ove politike nisu samo zadovoljile domaće potrebe Turkiye, već su joj omogućile da postane neto izvoznik ključnog goriva koje predstavlja „krvotok“ međunarodnog putovanja.

Alpaslan ističe da integrirani sistem zemlje sada obuhvata cijeli lanac vrijednosti „od uvoza sirove nafte do finalnog rafiniranog proizvoda“, pretvarajući potencijalne slabosti u strateške prednosti.

„Mnoge zemlje suočile su se s nestašicama mlaznog goriva ne zato što nije bilo sirove nafte, već zato što nisu imale dovoljno rafinerijskih kapaciteta da je pretvore u upotrebljivo avionsko gorivo“, kaže on.

Model Turkiye smanjuje izloženost globalnim uskim grlima, osigurava kontinuitet i stvara višak za izvoz, pokazujući da je lokalna prerada „strateška prednost“, koja je Ankaru transformirala iz ranjivog uvoznika u „otpornog, pa čak i podržavajućeg aktera“ na globalnom energetskom tržištu.

Oaza za opskrbu gorivom

Yasar Sari, direktor Centar Haydar Aliyev za evroazijske studije pri Univerzitet Ibn Haldun, rekao je za TRT World da energetska infrastruktura Turkiye pokazuje kako domaći rafinerijski kapacitet može razdvojiti sigurnost snabdijevanja gorivom od dostupnosti sirove nafte.

Iako Turkiye uvozi više od 90 posto svoje sirove nafte, njen rafinerijski kapacitet od preko 815.000 barela dnevno omogućava preradu različitih vrsta sirove nafte – uključujući rusku izvoznu mješavinu Urals, dostupnu po sniženim cijenama zbog rata u Ukrajini – u proizvode visoke vrijednosti poput mlaznog goriva i dizela, kaže on.

TUPRAS, najveća turska rafinerijska kompanija, sama zadovoljava oko tri četvrtine potražnje za mlaznim gorivom u Turkiye. „Ovaj ‘model zasnovan na intenzivnoj preradi’ omogućava Turkiye da daje prioritet svom domaćem aviosektoru, čak i kada su globalna tržišta derivata pod pritiskom“, ističe on.

Čini se da su dugogodišnje plansko djelovanje i ulaganja urodili plodom za Turkiye tokom najnovijeg rasta globalnih cijena energije.

Dok se evropska čvorišta suočavaju s nestašicama goriva i otkazivanjem letova, Istanbulski aerodrom – najpovezanije zračno čvorište na svijetu – funkcioniše nesmetano poput „bunkera“.

Sarı opisuje Turkiye kao „oazu za dopunu goriva“, gdje međunarodni avioprijevoznici, suočeni s nestašicama na matičnim aerodromima, sve češće prave „tehnička slijetanja“.

„Ova strategija im pomaže da izbjegnu presušene pumpe u Evropi i Aziji, čineći Turkiye ključnom karikom u održavanju globalne zračne povezanosti tokom najveće prijetnje energetskoj sigurnosti u historiji“, zaključuje on.

Gledajući unaprijed, oba stručnjaka predviđaju da će pozicija Turkiye dodatno ojačati njenu ulogu regionalnog energetskog i zračnog čvorišta.

Alpaslan smatra da će kontrast u odnosu na nestašice drugdje povećati utjecaj Ankare: aviokompanije bi mogle preusmjeravati letove preko sigurnih turskih aerodroma s dovoljnim zalihama goriva, čime bi se povećala konkurentnost turskih prijevoznika poput Turkish Airlines i Pegasus Airlines, te pojačao promet u čvorištima poput Istanbul.

„Pozicija Turkiye dodatno učvršćuje njenu ambiciju da postane integrirano energetsko i logističko čvorište, gdje sigurnost snabdijevanja gorivom direktno podržava rast aviosaobraćaja“, kaže on.

Na duži rok, to može donijeti veću geopolitičku i komercijalnu moć kao ključna tačka koja povezuje lance snabdijevanja energijom s globalnim zračnim transportom, dodaje.

Sari očekuje još veće dobitke, ističući da je tekuća globalna energetska kriza pokazala pouzdanost rafinerija, cjevovoda i LNG terminala u Turkiye – što će vjerovatno privući dugoročna ulaganja u tranzitnu i logističku infrastrukturu.

Prekretnica je i sporazum između TUPRAS i Turkish Airlines o proizvodnji održivog avionskog goriva (SAF) do 2026. godine, čime se zemlja pozicionira u sam vrh „zelenog“ zrakoplovstva i stiče konkurentsku prednost kako se pooštravaju klimatska pravila EU.

„Preradom sirove nafte iz različitih izvora i pružanjem ključne infrastrukture za dopunu goriva, Turkiye se razvija iz puke tranzitne zemlje u čvorište koje stvara dodatnu vrijednost“, kaže Sari.

Zemlja više nije samo most, već sada funkcioniše kao „ključna fabrika“ koja održava globalnu trgovinu u pokretu kada dođe do poremećaja alternativnih ruta.

„Kriza goriva 2026. godine transformirala je rafinerijske kapacitete Turkiye iz domaćeg industrijskog resursa u strateški regionalni štit, osiguravajući da, dok je veliki dio svjetskog zračnog saobraćaja bio prizemljen, turski koridor ostane otvoren“, zaključuje Sari.