Sukob poznat kao Foklandski rat, koji se odvijao četiri godine ranije, ostavio je dubok trag i dodatno zaoštrio odnose između dviju nacija.
Za Argentince je trijumf nad Engleskom imao snažan okus osvete, a način na koji je ostvaren učinio ga je još dramatičnijim.
Sudbina je htjela da se ovog 22. juna na istom mjestu isprepletu dvije priče: na stadionu Azteca, koji se sada zove stadion Banorte. Dok je Meksiko ponovo domaćin Svjetskog prvenstva, navršava se tačno 40 godina od popodneva koje je zauvijek ušlo u historiju nogometa i prevazišlo granice sporta: priče o Diegu Armandu Maradoni i njegovom „golu rukom“.
Na današnji dan 1986. godine Maradona je postigao jedan od najpoznatijih golova svih vremena, koji je značio mnogo više od običnog pogotka. Bila je to utakmica četvrtfinala Svjetskog prvenstva između Argentine i Engleske. Maradona je krenuo na loptu zajedno s engleskim golmanom i zatresao mrežu, a sudija je procijenio da je gol postignut glavom. Dok su Argentinci slavili, Englezi su protestovali tvrdeći da je igrao rukom. Međutim, gol je već bio priznat i upisan u historiju.
Godinama kasnije, sam Maradona opisao je tu akciju rečenicom koja je postala legendarna: rekao je da je gol postigao „malo Maradoninom glavom, a malo Božijom rukom“.
No, zašto taj trenutak i četiri decenije kasnije izaziva toliko emocija? Zašto stadion Azteca za Argentince predstavlja nešto mnogo više od nogometa?
Zato što je ta utakmica nosila emocionalnu težinu koja je daleko prevazilazila puki plasman u polufinale.
Samo četiri godine ranije Argentina i Velika Britanija vodile su rat, koji za mnoge Argentince i danas predstavlja otvorenu ranu, a tada je bio još svježiji. U ratu je poginulo 649 argentinskih i 255 britanskih vojnika.
Kada je argentinska reprezentacija stigla na Svjetsko prvenstvo 1986. godine, demokratija je već bila obnovljena u zemlji, ali bol zbog rata i dalje je bila prisutna. Lica poginulih u Foklandskom ratu, od kojih su mnogi bili vrlo mladi, još su bila duboko urezana u kolektivno sjećanje Argentinaca.
Zbog toga je za mnoge taj gol nadilazio raspravu o tome je li bio regularan ili ne. Doživljen je kao trenutak olakšanja i simbolične satisfakcije protiv Engleske.
Kao da to nije bilo dovoljno, samo četiri minute kasnije uslijedio je i čuveni „gol stoljeća“, Maradonino remek-djelo kojim je zapečatio pobjedu Argentine rezultatom 2:1.
Danas stadion Banorte izgleda drugačije. Obnovljen je i moderniziran, ali i dalje ima neku posebnost koju je teško objasniti - možda ono „nešto neizrecivo“ o čemu je govorio Piazzolla. Za one koji su odrasli uz te priče, hodati ovim stadionom mnogo je više od posjete nogometnom terenu: to je boravak na mjestu gdje je ispisana historija koja je nadmašila sport.
Dakle, 40 godina nakon te utakmice, tog popodneva katarze, dok je isti stadion ponovo domaćin Svjetskog prvenstva, sjećanje na Maradonu se vraća. Jer za mnoge Argentince, gol "Božijom rukom" je spojio nogomet, historiju i emocije u jednom trenutku i učinio tadašnji stadion Azteka mjestom koje je neodvojivo od kolektivnog pamćenja.
