Objava Hamasa u petak, kojom je najavio da će osloboditi sve izraelske zarobljenike, žive ili mrtve, u skladu s Trumpovim prijedlogom za Gazu koji se sastoji od 20 tačaka, predstavlja jednu od najznačajnijih izjava u posljednjih nekoliko mjeseci.

Ipak, to nije potpuno prihvatanje – riječ je o uslovnom “da”, prožetom političkim proračunom i strateškom neodređenošću.

Hoće li ovaj trenutak postati most prema suverenitetu ili zamka koja vodi ka kontrolisanom upravljanju, ovisit će o redoslijedu, provođenju i legitimnosti onoga što slijedi.

Plan od 20 tačaka, koji su zajedno osmislili Washington i Tel Aviv, predviđa niz koraka: trenutno primirje, sveobuhvatnu razmjenu talaca i zatvorenika, postepeno povlačenje izraelskih snaga, razoružanje Hamasa i formiranje prelaznog upravnog tijela palestinskih tehničara, uz podršku regionalnih i međunarodnih aktera.

Plan je predstavljen kao nacrt po principu “sigurnost na prvom mjestu”, dok se pitanje državnosti ostavlja za kasnije.

Hamas je u svom odgovoru prihvatio pojedine elemente – prije svega formulu razmjene i spremnost da upravljanje Gazom prenese na nezavisno palestinsko tijelo – ali je jasno poručio da cijeli plan ostaje predmet pregovora.

Pokret je svoju poziciju utemeljio i na međunarodnom pravu te nacionalnom konsenzusu – formulacija koja svjesno naglašava političku samostalnost, a ne znak predaje.

Trump, željan da proglasi diplomatsku pobjedu, odmah se oglasio na TruthSocialu, nazivajući izjavu Hamasa „pozitivnim i važnim korakom“.

Još upečatljivije, objavio je i službeno pismo Hamasa u cijelosti – prvi put da je jedan američki predsjednik javno objavio doslovnu korespondenciju tog pokreta, što predstavlja neviđeno kršenje diplomatske prakse i pretvara pregovore u javni teatar.

Potom je zatražio od Izraela da odmah zaustavi bombardovanje, upozorivši obje strane da dogovor mora biti finaliziran do nedjelje uveče po vašingtonskom vremenu, inače će se suočiti, kako je rekao, „s vojnim posljedicama kakve nikada nisu viđene“.

Međutim, samo nekoliko sati nakon te objave, izraelski zračni napadi su nastavljeni, a prema izvještajima, ubijeno je nekoliko ljudi u Gazi – sumorno podsjećanje da stvarnost na terenu rijetko prati ritam diplomatskih koreografija.

Oblici primirja

Sama izjava Hamasa otkriva i krhkost i priliku. Prihvatanjem postepene razmjene zarobljenika, uz insistiranje na pregovorima o upravljanju i razoružanju, pokret otpora pokušava pokazati spremnost na kompromis, ali bez odricanja od svojih pregovaračkih aduta.

Ti aduti leže u redoslijedu poteza. Primirje koje zahtijeva palestinsko razoružanje kao prvi korak, dok izraelske snage ostaju prisutne ili zadržavaju pravo ponovnog ulaska, po svojoj prirodi učvršćuje neravnotežu moći.

Ako povlačenje i demilitarizacija ne budu sprovedeni paralelno i nezavisno potvrđeni, plan rizikuje da reprodukuje upravo onaj sistem kontrole koji navodno želi ukinuti. Isto važi i za takozvane „sigurnosne zone“ ili „koridore“, koji bi, ako ostanu trajni, faktički promijenili granice Gaze – makar ne i formalno.

Ideja da se upravljanje Gazom preda „tehnokratskom“ palestinskom tijelu može zvučati pragmatično, ali nosi duboke političke rizike.

Bez jasnog vremenskog okvira za održavanje izbora – predsjedničkih i parlamentarnih, uključujući one u Istočnom Jerusalemu – tehnokratska uprava lako bi mogla postati oblik starateljstva bez stvarnog političkog predstavljanja.

Obnova zahtijeva upravljanje; suverenitet zahtijeva pristanak. Ako se dogovor svede na stabilizaciju ruševina, a zamrzne demokratiju, Gaza će ostati pod tišom, spolja upravljanom okupacijom.

Test za Palestince je brutalno jednostavan: hoće li ovo primirje donijeti olakšanje koje je i stvarno i trajno? Mjerila su već jasna.

Raseljenim porodicama mora biti omogućeno da se vrate svojim domovima, uključujući i sjever Gaze, bez uspostavljanja novih „zabranjenih zona“. Izraelsko povlačenje mora biti vremenski precizirano i javno objavljeno, a ne prepušteno proizvoljnim tumačenjima.

Humanitarna pomoć mora stizati u velikim razmjerima, uključujući gorivo i građevinski materijal, a ne da se isporučuje postepeno pod izgovorom „dvostruke namjene“. Razmjena talaca i zatvorenika mora biti među prvim koracima, a ne beskrajno odgađana.

Izbori se moraju zakazati u jasno definisanom roku kako bi Gaza i okupirana Zapadna obala ponovo bile ujedinjene pod jednim političkim mandatom.

Također, mora postojati kredibilno i nezavisno tijelo zaduženo za nadzor sprovođenja dogovora i sankcionisanje kršenja. Bez toga, primirje će samo zamijeniti eksplozije paralizom.

Politička računica

Politička računica je jednako složena. Civili mogu „pobijediti“ samo ako bombardovanje prestane i pomoć stigne za nekoliko dana, a ne sedmica.

Vlada Izraela „pobjeđuje“ ako se Hamas razoruža na papiru, dok Tel Aviv zadrži stratešku slobodu kretanja i kontrolu tampon-zona.

Hamas „pobjeđuje“ ako politički i vojno opstane dovoljno dugo da utiče na poslijeratni dogovor; „gubi“ ako se odrekne oružja bez garancija o suverenitetu i izborima.

Posrednici „pobjeđuju“ samo ako se sprovođenje vidi na terenu — ako se taoci oslobađaju, konvoji kreću, a trupe povlače. U suprotnom, sve će se svesti na još jednu vježbu kriznog menadžmenta prikrivenu kao diplomatija.

Regionalna dinamika

Uz Katar i Egipat, Turkiye se sada i formalno pridružila pregovaračkom procesu. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan pohvalio je odgovor Hamasa kao „konstruktivan i važan korak ka postizanju trajnog mira“, pozvavši Izrael da odmah zaustavi napade i otvori humanitarne koridore prema Gazi.

Njegova intervencija odražava šire raspoloženje u regiji – podršku deeskalaciji, ali uz uslov reciprociteta i stvarne isporuke pomoći. Također, to je poruka da čak i među savezničkim državama Washingtona postoji očekivanje da Izrael – a ne samo Hamas – mora biti podvrgnut istim standardima poštovanja dogovora.

Ipak, vremena je malo, a povjerenje još tanje. Trumpov ultimatum sabija proces pregovora koji zahtijeva pažljivo usklađivanje pitanja razoružanja, povlačenja i upravljanja.

U međuvremenu, izraelska vlada tvrdi da je spremna sprovesti prvu fazu – konkretno razmjenu talaca – ali se suzdržava od podrške potpunom primirju. Sve strane pokušavaju stvoriti utisak napretka, a da pritom ne ustupe stvarni teren.

Za Palestince, ništa od toga nema stvarnu težinu ako ishod ne povrati političku samostalnost. Olakšanje bez suvereniteta nije mir. Obnova bez političkog predstavljanja nije oporavak.

Primirje može zaustaviti bombe, ali samo čvrsta struktura može prekinuti ciklus. Ako ovaj dogovor dovede do povratka raseljenih Palestinaca, održavanja izbora i istinskog jedinstva pod odgovornom palestinskom vladom, mogao bi postati prekretnica ka političkom obnovljenju.

Ali ako uvede tehničku upravu bez rokova, učvrsti tampon-zone i Gazu pretvori u upravljanu enklavu, to će značiti samo početak još jedne kontrolisane pat-pozicije.

Presudu neće donijeti saopćenja za medije ni objave na TruthSocialu. Donijeće je ono što se bude dešavalo na terenu – hoće li se porodice vratiti svojim domovima, hoće li konvoji pomoći zaista stizati, hoće li glasačke kutije zamijeniti kontrolne punktove.

Primirja se ne procjenjuju po potpisima koji ih pokreću, već po životima koji se njima spašavaju. Ovo može biti most ka izlazu – ili hodnik nazad u zatvoreni krug.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.