Dvostruki standardi Zapada omogućuju Izraelu da učvrsti okupaciju Zapadne obale

Godinama su zapadne vlade insistirale da neće dozvoliti aneksiju okupirane Zapadne obale. Retorika je bila dosljedna: aneksija bi prekršila međunarodno pravo, potkopala rješenje o dvije države i destabilizirala regiju.

Međutim, takvo uokviravanje sve više zamagljuje ono što se zapravo dešava na terenu. Aneksija više nije hipotetički budući korak niti nadolazeća politička kriza.

To je proces koji je već uveliko u toku, napredujući kroz pravne, administrativne i vojne mjere koje su stalno mijenjale stvarnost palestinskog života, dok zapadne prijestolnice nastavljaju iznositi prigovore koji uglavnom ostaju bez posljedica.

Izraelski sigurnosni kabinet je 9. februara odobrio sveobuhvatne mjere koje značajno proširuju civilni i administrativni domet Izraela širom Zapadne obale – od olakšavanja sticanja palestinske zemlje za Jevreje Izraelce do proširenja izraelskih ovlasti u oblasti planiranja i provođenja zakona na područjima koja su ranije bila pod jurisdikcijom Palestinske uprave.

Visoki izraelski ministri sami su ove promjene opisali kao uspostavljanje „de facto suvereniteta“, što je formulacija koja ostavlja malo prostora za sumnju u pogledu namjere i ishoda.

Ove odluke nisu predstavljene kao privremene sigurnosne mjere niti kao hitni odgovori, već kao strukturne promjene koje učvršćuju dugoročnu kontrolu nad teritorijom koja je međunarodno priznata kao okupirana.

Dugoročna strategija

Međutim, ovi koraci nisu nastali izolirano. Oni odražavaju širu putanju koja se odvija decenijama, u kojoj su širenje naselja, pravna integracija i trajno vojno učvršćivanje postepeno mijenjali status Zapadne obale.

Umjesto jedne dramatične objave aneksije, izraelska politika favorizirala je postepene mjere koje kumulativno proizvode isti efekat, uz istovremeno minimiziranje diplomatskih posljedica.

Zemljište se preuzima, vlast se centralizuje, a jurisdikcija se proširuje - ne kroz proklamaciju, već kroz administrativnu normalizaciju.

Reakcije Zapada slijedile su poznati obrazac. Vlade su izražavale zabrinutost, ponavljale protivljenje aneksiji i upozoravale na jednostrane poteze koji potkopavaju izglede za mir.

Velika Britanija je pozvala Izrael da poništi odluku, naglašavajući da promjene statusa Zapadne obale krše međunarodno pravo.

U Washingtonu su zvaničnici ponovili dugogodišnje protivljenje aneksiji i pozvali na suzdržanost, ali bez jasne osude konkretnih mjera ili najave promjene politike.

Kao i ranije, verbalno protivljenje nije bilo praćeno materijalnim pritiskom.

Ova nepovezanost postala je ključna za napredak aneksije. Zapadno protivljenje se suzilo na protivljenje formalnoj deklaraciji o aneksiji, dok je toleriralo - a u nekim slučajevima i prećutno omogućavalo - politike koje u praksi predstavljaju aneksiju.

Tretirajući aneksiju kao pojedinačni događaj, a ne kao kumulativni proces, zapadna diplomatija je omogućila izraelskim vlastima da učvrste kontrolu bez izazivanja značajnih posljedica.

Protivljenje bez provedbe zakona ne djeluje kao odvraćanje; ono djeluje kao prilagođavanje.

Mehanika de facto aneksije sada je dobro uspostavljena. Širenje naselja se nastavlja širom Zapadne obale, praćeno retroaktivnom legalizacijom ispostava koje su se ranije smatrale ilegalnim čak i prema izraelskom zakonu.

Izraelsko civilno pravo sve se više primjenjuje na doseljenike koji žive izvan Zelene linije, dok Palestinci ostaju pod vojnom upravom.

Infrastruktura, transportne mreže i sigurnosni aranžmani osmišljeni su tako da integrišu naselja u sam Izrael, dok istovremeno fragmentiraju palestinske zajednice u nepovezane enklave.

Ovlaštenja za planiranje i upravljanje zemljištem progresivno se prenose na izraelske institucije, čime slabi Palestinska uprava bez njenog formalnog raspuštanja.

Dvosmisleni zakoni

Prema međunarodnom pravu, status Zapadne obale nije nejasan. Riječ je o okupiranoj teritoriji, a okupacionoj sili zabranjeno je premještati vlastito civilno stanovništvo na tu teritoriju ili trajno mijenjati njen pravni i politički status.

Rezolucije Ujedinjenih nacija su više puta potvrdile nezakonitost izraelskih naselja i obavezu očuvanja prava palestinskog naroda na samoopredjeljenje.

Ipak, upornost ovih kršenja, koja su uglavnom dočekana retoričkom osudom, a ne provođenjem, stalno je slabila autoritet tih normi.

Za Palestince, posljedice nisu apstraktne. Svako proširenje izraelske administrativne vlasti dodatno narušava teritorijalnu cjelovitost i institucionalne kapacitete potrebne za smislenu samoupravu.

Retorika o budućoj palestinskoj državi i dalje se ističe u diplomatskim izjavama, ali na terenu se materijalni uslovi za takav ishod sistematski uklanjaju.

Odluke se donose bez odgovornosti, zemlja se apsorbuje bez pristanka, a politički horizonti se sužavaju birokratskim sredstvima, a ne otvorenom konfrontacijom.

Implikacije se protežu izvan izraelsko-palestinskog konteksta.

Kada zapadne vlade selektivno pozivaju na međunarodno pravo – rigorozno ga primjenjujući u nekim područjima, dok tolerišu njegovu eroziju u drugima – kredibilitet međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima se smanjuje.

Protivljenje koje ostaje simbolično signalizira da su crvene linije predmet pregovora, pod uslovom da se kršenja nastavljaju postepeno i bez spektakla.

Ova dinamika ne utječe samo na Palestinu; ona oblikuje način na koji se međunarodne norme doživljavaju i testiraju na drugim mjestima.

Aneksija, dakle, nije napredovala zato što je Izrael prkosio zapadnom protivljenju. Napredovala je jer to protivljenje nikada nije bilo upareno s političkom voljom da se nametnu troškovi.

Ograničavajući svoj odgovor na izjave i upozorenja, zapadne prijestolnice su sačuvale privid principijelnog otpora, dok su istovremeno dozvoljavale da se stvarnost na terenu učvrsti.

Rezultat je sve veći jaz između diplomatskog jezika i žive stvarnosti – jaz koji je sve teže pomiriti.

Razumijevanje aneksije kao procesa u sadašnjem vremenu, a ne kao buduće kontingentnosti, nije semantička vježba.

Ona je neophodna za svaku iskrenu procjenu odgovornosti i posljedica.

Pitanje sada nije hoće li doći do aneksije, već jesu li međunarodni akteri spremni priznati da se ona već odvija - i odlučiti hoće li njihovo protivljenje oblikovati ishode ili samo izraziti nelagodu jer ti ishodi postaju nepovratni.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.