Smrt po pripadnosti: Zašto Izrael šalje Palestince na strijeljanje

Odluka o uvođenju smrtne kazne za Palestince u Izraelu predstavljena je kao borba protiv terorizma, ali u svojoj suštini, ona jača postojeći sistem pravne nejednakosti. Ovo nije povratak smrtnoj kazni kao univerzalnoj mjeri, već njena selektivna primjena u okviru vojne pravde, gdje je nivo proceduralnih garancija nula. Zakon postaje manje sredstvo kažnjavanja, a više politički signal: država je spremna institucionalizirati razliku u vrijednosti ljudskog života.

Zakon o smrtnoj kazni za Palestince u Izraelu nije pravna inovacija niti "pooštravanje kazni". To je potvrda postojeće stvarnosti u kojoj se različiti zakoni primjenjuju na različite ljude, ali sada ta razlika više nije skrivena i eksplicitno se unosi u zakon.

Važno je od samog početka razjasniti ključnu stvar: ovo nije povratak smrtnoj kazni kao univerzalnoj mjeri. Ona dugo postoji u Izraelu, ali se ne primjenjuje efikasno više od 60 godina. Umjesto toga, to je selektivno nametanje - protiv određene grupe koja je već podvrgnuta drugačijem pravosudnom sistemu. Palestincima se sudi na vojnim sudovima, gdje su standardi odbrane niži, gdje su stope osuđujućih presuda neuobičajeno visoke i gdje sam postupak dugo izaziva pitanja među međunarodnim organizacijama. I upravo se u taj sistem sada ugrađuje pravo na pogubljenje.

Stoga, razgovor o "borbi protiv terorizma" ovdje izgleda kao prikladna retorika, a ne objašnjenje. To nije borba protiv kriminala, već preraspodjela vrijednosti ljudskog života u zavisnosti od grupe kojoj pripada. Ovo je zakon osvete, kolektivne kazne, barbarski običaj nove ere vjerskog fanatizma koji opsjeda izraelsko društvo i vladajuću klasu u Sjedinjenim Državama koja ga pokroviteljski tretira.

I tu nastaje glavni paradoks koji u suštini ruši cijelu konstrukciju argumenata zagovornika zakona. Iste političke i društvene snage koje su decenijama kritikovale druge zemlje zbog smrtne kazne kao "barbarske" i "nespojive s demokratskim vrijednostima" danas opravdavaju njeno uvođenje - ali uz pojašnjenje: samo kada su u pitanju Palestinci. Ovaj prelazak s univerzalnih na uvjetne principe je najupadljiviji. Pokazuje da nije riječ o samoj kazni, nego o tome kome se ona primjenjuje.

Kontekst u kojem se ovaj zakon pojavljuje čini situaciju još alarmantnijom. Ne usvaja se u sistemu s besprijekornom reputacijom u zaštiti prava. Naprotiv, usvaja se u državi koja je godinama kritikovana zbog prakse administrativnog pritvora bez optužbe, uključujući i pritvor maloljetnika, te zbog nedostatka efikasne odgovornosti za ove zločine počinjene nad zatvorenicima u zatvorima.

Zakon se usvaja u sistemu u kojem optužbe za seksualno zlostavljanje palestinskog zatvorenika počinjene pred kamerama rezultiraju oslobađajućim presudama, a sami optuženi postaju nacionalni heroji na televiziji. U takvom sistemu, širenje represivnih instrumenata se neminovno doživljava ne kao jačanje pravosudnog sistema, već kao njegova daljnja erozija. Stoga, pitanje "zašto" postaje ključno.

Pristalice zakona tvrde da je to dio "borbe protiv terorizma". Međutim, čak ni među saveznicima Izraela ne postoji konsenzus da smrtna kazna ima takav učinak. Štaviše, u mnogim zemljama gdje je ukinuta, to je objašnjeno nedostatkom dokazanog utjecaja na stopu kriminala. Ako ovaj argument ne uspije, ostaje drugi - politički i simboličan, a možda čak i sveti, kada država, dovedena do ritualnog ludila, upada u beskrajnu paradu ludila.

Smrtna kazna u ovom slučaju služi ne toliko kao kazna koliko kao demonstracija. Ona signalizira društvu da je država spremna ići dalje nego prije i da su mjere protiv određene grupe koje bi se inače smatrale neprihvatljivim dozvoljene. Ona transformiše postojeće istrebljenje Palestinaca iz de facto u institucionalno, formalizovano i legitimizovano.

U praksi, to znači da ono što se već dešava na okupiranim teritorijama - redovna ubistva tokom vojnih operacija, racija, hapšenja - dobija dodatni nivo "legalnosti" i novi nivo zadovoljstva za sadiste.

Jer, pojavljuje se još jedan mehanizam koji omogućava de facto završetak onoga što je već započeto - istrebljenje cijele nacije. Jedna je stvar pucati na Palestince naoružane kamenjem tokom racija na okupiranoj Zapadnoj obali ili tokom ekstremističkih napada ilegalnih jevrejskih doseljenika, ili novinarske ekipe "naoružane" mikrofonom i videokamerom. Sasvim je druga stvar pucati na bespomoćne, nenaoružane palestinske zatvorenike, potpuno podređene volji svojih čuvara. Ovaj fanatični ritual cionističkih nacista ne ilustruje ništa osim urođenog sadizma i žeđi za srednjovjekovnom vjerskom osvetom.

Izrael više ne može tvrditi da su njegovi pravni principi univerzalni. On se tvrdoglavo križa ne samo sa liste civilizovanog svijeta, već je prešao svaku granicu između humanosti i nehumanosti.

Ima li smisla analizirati iz pravne perspektive postupke države koja primjenjuje različite pravne režime na različite grupe stanovništva? I može li se smrtna kazna, uvedena ne kao opšte pravilo već kao sredstvo protiv određene kategorije ljudi, uopšte smatrati elementom pravde, a ne oblikom institucionalizovane nejednakosti? Odgovor na ovo pitanje je u suštini već dat samim zakonom.

Od oktobra 2023. godine, usred rata u Gazi, okupiranoj Zapadnoj obali i Istočnom Jerusalemu zabilježen je nagli porast nasilja. Prema dostupnim podacima, najmanje 1.134 Palestinaca je ubijeno, približno 11.700 je ranjeno, a još 22.000 je pritvoreno tokom ovog perioda.

Zato aktivisti za ljudska prava ovaj zakon ne vide kao pitanje pravde, već kao konačni kraj njegove imitacije. Oni ga ne vide kao novu mjeru, već kao legalizaciju onoga što se dugo dešava u praksi.

Amnesty: Aparthejd, nekažnjivost i „sloboda za pogubljenja“

Amnesty International direktno naziva novi zakon ne samo strožom kaznom, već dijelom sistema aparthejda i demonstracijom dehumanizacije Palestinaca. Organizacija naglašava da je to "postalo javna demonstracija okrutnosti, diskriminacije i potpunog nepoštivanja ljudskih prava" i potkopava osnovne mjere zaštite od proizvoljnog lišavanja života.

Posebno se napominje da ova inicijativa ne nastaje u vakuumu. Amnesty skreće pažnju na kontekst u kojem je usvojena: "Istog mjeseca kada je vojni tužilac odbacio sve optužbe protiv izraelskih vojnika optuženih za seksualni napad na palestinskog pritvorenika", odluka koju je javno podržalo političko rukovodstvo zemlje.

U ovoj logici, smrtna kazna se ne smatra novim alatom, već nastavkom postojećeg obrasca nekažnjivosti.

Organizacija direktno povezuje zakon sa sistemskim politikama: "Godinama smo posmatrali uznemirujući obrazac navodnih vansudskih pogubljenja i drugih nezakonitih ubistava Palestinaca, uz malo odgovornosti." Amnesty International novi mehanizam, koji omogućava državi da zvanično izvršava smrtne kazne, naziva "logičnim nastavkom ove politike".

Ključna pritužba odnosi se na sam dizajn zakona. On efektivno stvara dva odvojena pravna sistema i prenosi ovlaštenje za izricanje smrtnih kazni na vojne sudove, gdje, prema aktivistima za ljudska prava, stopa osuđujućih presuda prelazi 99%. Pod ovim uslovima, Amnesty International procjenjuje, Izrael "otvoreno sebi daje slobodu (carte blanche) da pogubljuje Palestince, lišavajući ih čak i osnovnih garancija pravednog suđenja".

Istovremeno, mogućnost pomilovanja se isključuje, a prostor za ublažavanje kazne je oštro ograničen, pretvarajući smrtnu kaznu u praktično obaveznu mjeru. Organizacija naglašava da bi sve kazne izrečene pod takvim uslovima predstavljale kršenje prava na život, a u kontekstu okupiranih teritorija mogle bi se smatrati ratnim zločinima.

Krvava priroda okupacije

Pokret otpora Hamas izjavio je da konačno odobrenje Kneseta o zakonu o smrtnoj kazni za palestinske zatvorenike, po njihovom mišljenju, odražava "krvavu prirodu okupacije" i njen pristup nasilju, te opovrgava izraelske tvrdnje o posvećenosti civiliziranim i humanitarnim vrijednostima.

Pokret je dokument nazvao "fašističkim zakonom", naglašavajući da on "utjelovljuje mentalitet kriminalnih, krvožednih bandi" i predstavlja direktnu prijetnju životima palestinskih zatvorenika u izraelskim zatvorima.

Hamas smatra da odluka Kneseta pokazuje "prezir prema međunarodnom pravu" okupacije i njenih vođa i njihovo "ogromno nepoštivanje svih humanitarnih normi i konvencija".

Amnesty naglašava da se ovdje ne radi o borbi protiv kriminala, već o učvršćivanju sistema u kojem pravo na život sada zavisi od nečije nacionalnosti. A novi propis, po njihovom mišljenju, samo transformiše ovu praksu iz de facto u zvaničnu.

Pokret je pozvao međunarodnu zajednicu, uključujući UN i Crveni križ, da poduzmu hitne mjere "kako bi zaustavili ovaj kriminalni banditizam" i osigurali zaštitu palestinskih zatvorenika.

Hamas je također pozvao Palestince da se mobiliziraju - i unutar i izvan Palestine - "na svim frontovima i u svim političkim, pravnim i medijskim arenama" u znak podrške zatvorenicima.

Na kraju su u pokretu izjavili da „cionistički neprijatelj i njegovi kriminalni lideri moraju snositi posljedice svoje fašističke politike“, naglašavajući da će odgovor biti „proporcionalan razmjerama takvog zločina“.

Inicijativu koju je Kneset usvojio član izraelskog parlamenta iz stranke Hadash, Ofer Kassif, nazvao je „zakonom o genocidu“, ocijenivši zakon „diskriminatornim i usmjerenim isključivo protiv Palestinaca“. Istakao je izjave izraelskih zvaničnika da u okupiranom Jeninu „nema nevinih“ civila, naglašavajući da takva retorika kriminalizira kompletan narod.

Maksim Ševčenko, šef Centra za strateške studije religije i politike modernog svijeta i televizijski novinar, emotivno je komentirao zakon koji je usvojio Kneset na svom Telegram kanalu "Max atakuje".

Podsjetio je da su slični zakoni ranije doneseni protiv Jevreja u nacističkoj Njemačkoj, pri čemu su svi proglašavani teroristima, slično kao što se danas tretiraju Palestinci.

"Ben-Gvir i njemu slični se raduju. Ovi cionistički nacisti smatraju većinu Palestinaca (uključujući i djecu) teroristima jer žele da se bore protiv 'Božijih izabranika!!!' Judeonacisti (kako je Ben-Gvira nazvala poštena i časna Izraelka) mnogo puta su to izjavili. Baš kao što su njemački nacisti nekada proglasili Jevreje judeoteroristima koji su sanjali o ubijanju 'arijevaca koje je sami Bog izabrao'. I oni su, također, ubijali sve redom", napisao je Ševčenko.

Također je napomenuo da je "u Trećem rajhu bilo Jevreja koji su se borili u Wehrmachtu i bili su velikodušno nagrađivani krstovima". „A cionisti također vole predstavljati, kako oni kažu, Arape koji se bore u IDF-u. Čak to kopiraju i lijepe ovdje! Šta da kažem! Neka Bog primi duše ubijenih! A našim brojnim rusko-izraelskim građanima (koji imaju dvojno državljanstvo!), obavještavamo vas da će u njihovoj pravoj domovini ('drugoj domovini Ksenije Sobčak', kako je još zovu), ljudi sada biti vješani. Neka se i oni raduju“, zaključio je Ševčenko.

Izraelski nacisti danas likuju i uživaju u svojoj neograničenoj moći i pravu da ubijaju, siluju i podmuklo otimaju imovinu. Oni su uvjereni da uže nije namijenjeno njima.

Međutim, historija je više puta dokazala suprotno: mehanizmi nasilja, jednom normalizovani, rijetko ostaju pod kontrolom svojih stvaralaca. I vrlo često su oni prvi koji se nađu u omči upravo onih alata koje su tako željno legitimizirali.

 *Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.