Sukobi između Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Irana ponovo su izbili 7. jula. Predsjednik SAD-a Donald Trump tokom samita NATO-a u Turkiye izjavio je: „Dogovor s Iranom je za mene završen. Više ne želim da se s njima dogovaram“, nakon čega je naredio američkoj vojsci da izvede napade.

Američke oružane snage saopćile su da su tokom dvije noći pogodile oko 170 vojnih ciljeva, od kojih su neki bili u blizini Hormuškog moreuza, dok je Iran uzvratio tvrdnjom da je gađao američke baze u Kuvajtu, Bahreinu i Kataru.

Obnavljanje američkih napada na Iran i iranske odmazde pružili su važne naznake nove sigurnosne dinamike na Bliskom istoku. Ovakav razvoj događaja ukazuje na jednu činjenicu: danas ključno pitanje nije da li je rat završen, već da li Bliski istok ulazi u dugotrajan period sukoba.

Višeslojna geopolitička borba

Procjene u javnosti da je „rat završen“ ili da će „primirje biti trajno“ ne djeluju naročito realistične. Rivalitet između Irana i Izraela nije samo vojni sukob dviju država. Taj odnos obuhvata nuklearni program, borbu za regionalni utjecaj, obavještajne sukobe, kibernetičke operacije, energetsku sigurnost i globalno nadmetanje velikih sila. Krizu s tako dubokim uzrocima teško je očekivati da će se brzo riješiti.

Napadi na Iran tokom ceremonija ispraćaja Hameneija još jednom su to potvrdili. Operacije izvedene u tako simboličnom trenutku nisu usmjerene samo na vojne ciljeve već i na ostvarivanje psihološke nadmoći i jačanje odvraćanja. To dodatno povećava pritisak za odmazdu u Iranu, dok s izraelske strane pokazuje da će preventivni sigurnosni pristup ostati na snazi.

Sigurnosni pristup koji je Izrael usvojio nakon 7. oktobra zasniva se na stalnom pritisku, umjesto na pasivnom čekanju prijetnje. Tel Aviv svaki predah Irana smatra prilikom za njegovu ponovnu konsolidaciju. Stoga ne treba očekivati da će Izrael u kratkom roku u potpunosti obustaviti vojni pritisak.

Slično tome, Iran će nastojati sačuvati ne samo vlastitu sigurnost već i sposobnost odvraćanja te svoj regionalni utjecaj. U takvim okolnostima trajno pomirenje između dvije strane djeluje malo vjerovatno.

Trumpova želja da okonča sukob može se razumjeti kao strateški cilj. SAD ne želi godinama ulagati resurse u novi i skupi rat na Bliskom istoku. Među prioritetima Washingtona su strateško nadmetanje s Kinom, smanjenje ekonomskih troškova i pravednija raspodjela globalnih obaveza. Ipak, sama ta želja nije dovoljna.

Sigurnosne zabrinutosti Izraela, iranska nastojanja da očuva sposobnost odvraćanja te različiti interesi regionalnih aktera otežavaju brzo okončanje sukoba.

Osim toga, posljedice ovog rata nisu ograničene samo na Iran i Izrael. Svako zaoštravanje situacije oko Hormuškog moreuza direktno utiče na sigurnost energetskih isporuka, cijene nafte, pomorsku trgovinu i globalnu ekonomiju. Hormuški moreuz, kao jedna od najvažnijih svjetskih tranzitnih tačaka za transport energenata, u slučaju ozbiljne krize mogao bi izazvati ekonomske posljedice koje bi se osjetile od Evrope do Azije. Zbog toga napetosti između Irana i Izraela više nisu samo regionalno, već i globalno sigurnosno pitanje.

Pravilno razumijevanje nove sigurnosne faze važno je i za Turkiye. Ankara je, kao važna članica NATO-a, ujedno i regionalna sila koja graniči s Iranom, Irakom, Sirijom, Kavkazom i istočnim Mediteranom. Stoga ovi događaji direktno utiču na energetsku sigurnost Turkiye, trgovačke koridore, odbrambeno planiranje i vanjsku politiku.

U narednom periodu ključno pitanje za države ne bi trebalo biti: „Je li rat završen?“, već: „Kako se pripremiti za ovu novu, dugotrajnu sigurnosnu stvarnost?“ Ratovi više nisu kratkotrajni sukobi na frontu. Uz vojne operacije nastavljaju se obavještajne aktivnosti, kibernetički napadi, ekonomske sankcije, energetsko nadmetanje, informacijski rat i sukobi preko posredničkih aktera koji mogu trajati godinama.

Zaključno, pred Bliskim istokom nije kratkotrajna kriza, već nova sigurnosna faza čije će se posljedice osjećati godinama. Zato nije dovoljno pratiti samo primirja ili dnevna vojna dešavanja. Države, institucije i društva već danas moraju biti spremni za vojne, ekonomske, energetske i kibernetičke sigurnosne rizike koje će donijeti dugotrajna geopolitička konkurencija. Pravo državničko promišljanje nije pokušaj predviđanja kada će rat završiti, već izgradnja strateških kapaciteta za upravljanje dugoročnom neizvjesnošću.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.