Nikada nisam bila velika ljubiteljica fudbala niti me taj sport posebno zanimao. Ali jasno se sjećam kada je Španija osvojila Svjetsko prvenstvo 2010. Živjeli smo u Herreri Oriji u Madridu i tu pobjedu smo doživjeli kao našu vlastitu. Iniestin gol, Casillasove odbrane, još uvijek se sjećam igrača po imenu – i danas ih se sjećam… Nakon toga u mom sjećanju postoji svojevrsna praznina kada je riječ o fudbalu. Sve dok nije stiglo Svjetsko prvenstvo u Kataru 2022.

Prošlo je mnogo godina, a ja sam tada bila u Indiji, okružena ljudima različitih nacionalnosti na jednom međunarodnom programu, gdje je bilo mladih čak i iz Curacaa.

Dogodilo se nešto do tada nezamislivo. Ona dječija šala za koju si vjerovao da se nikada neće ostvariti. Pitanje kojeg se svako dijete marokanskih migranata u nekom trenutku pribojavalo. Pitanje koje nije bilo nimalo bezazleno i koje te vodilo ka dubokom preispitivanju vlastitog identiteta, konačno je stiglo.

„Dobro, dobro, Španjolka marokanskog porijekla, ali ako bi igrali Španija protiv Maroka, za koga bi navijala?“

Pitanje se tu nije završilo… „Ali kada bi Španija i Maroko bili u ratu, koga bi branila?“

Kao da je fudbal isto što i rat. Kao da jedan dio mene mora nestati kako bi drugi mogao biti smatran autentičnim.

A onda se to hipotetičko pitanje, koje je djelovalo gotovo nemoguće, zaista ostvarilo na Svjetskom prvenstvu u Kataru 2022. godine.

Šestog decembra, na Dan ustava Španije, Maroko je u osmini finala protiv Španije stigao do penala i slavio rezultatom 3:0. Sjećam se da sam osjećala „stid“ dok sam slavila golove Maroka, kao Španjolka marokanskog porijekla, dok je pored mene sjedio jedan Španac. Ali vidjeti ljude iz afričkih, arapskih, muslimanskih zemalja i ljude iz Globalnog juga kako slave Maroko probudilo je u meni nešto jedinstveno i gotovo neopisivo.

Uvijek ću govoriti da mi je fudbal slomio srce, jer se onaj osjećaj identiteta za koji sam vjerovala da sam ga imala od djetinjstva promijenio. Izmijenio se. Probudio se jedan unutrašnji glas koji je dugo bio utišan. Osjetila sam ponovnu povezanost sa zemljom svog porijekla, u kojoj nikada nisam živjela, ali koja je oduvijek bila dio mene.

Pitanje izbora

Ovo Svjetsko prvenstvo 2026. godine pokrenulo je brojne kontroverze, rasprave i promišljanja, a među njima je ponovo u meni probudilo pitanje identiteta i načina na koji ga razumijem.

Kada se pojavila kontroverza u vezi sa šest igrača iz marokanske dijaspore, djece marokanskih migranata rođene u Španiji, koji su odlučili igrati za Maroko, razumjela sam njihov izbor i slavila ga. A kada je Lamine Yamal, Marokanac i Ekvatorijalnogvinejac, sin migranata, odlučio igrati za Španiju, također sam razumjela njegov izbor i slavila ga.

Iskreno, koliko bih voljela da sam kao dijete imala figuru poput Laminea Yamala. Nekoga u kome bih se mogla prepoznati kao članica društva kojem sam oduvijek pripadala, u kojem sam odrasla, školovala se, radila, gradila odnose i kojem sam doprinosila.

Imati nekoga ko dolazi iz porodice koja je govorila drugačijim jezikom, molila se drugačije, jela drugačiju hranu, a ipak je bila dio društva i predstavljala mnoštvo društvenih stvarnosti. Nekoga ko pokazuje da nas ima mnogo takvih.

Kao kćerka marokanskih migranata rođena i odrasla u Španiji, uvijek sam osjećala da sam oblikovana na „hibridan“ način. Nikada se nisam poistovjećivala s izrazom „ni odavde ni odande“. Uvijek mi se činilo iskrenijim reći: i odavde i odande.

Jer, zašto bih morala navijati samo za jedan tim? Ko je odredio da moramo imati samo jednu zastavu, jedan jezik, jednu kulturu i samo jedan način razumijevanja svijeta? Zašto ne bismo prepoznali bogatstvo u tome da odrastamo, govorimo, mislimo, smijemo se i igramo na različitim jezicima?

Fudbal otkriva da su se društva širom svijeta promijenila i globalizirala. Ona su danas pluralna, oblikovana dijasporama i mnogo složenija od svojih granica.

Predstavljati zemlju svog porijekla znači na neki način ponovo se povezati s naslijeđem, porodičnom historijom, svojim precima i dijelom sebe koji je preživio udaljenost. Predstavljati Španiju znači potvrditi mjesto koje ti također pripada i kojem ti pripadaš kao građanin – svoj kvart, svoje ljude, prijatelje, svoju „izabranu“ porodicu i cijeli svoj život. To je čak i čin potvrđivanja vlastitog mjesta u društvu.

Izbor nije odbacivanje. Obje odluke su legitimne i potrebne.

Može li Lamine Yamal pogriješiti?

Postoji nešto duboko nepravedno u načinu na koji se sudi osobama poput Laminea Yamala. Kada oduševljava na terenu ili postigne gol, postaje ponos jedne zemlje, simbol nove generacije i primjer raznolike Španije. Ali dovoljan je jedan pogrešan potez, jedan poraz, da se pojave komentari koji imaju malo veze s fudbalom.

Kritike tada više nisu usmjerene samo prema igraču, već počinju prozivati njegovo porijeklo, prezime ili vjeru, kao da se njegovo pripadanje Španiji i dalje mora dokazivati. Čini se da neki prihvataju ljude iz migrantskih porodica samo onda kada se istaknu. Kao da stalno moramo dokazivati da zaslužujemo biti dio mjesta u kojem smo odrasli.

Možda se upravo zato prepoznajem u pritisku koji se stavlja na Laminea. I ja sam odrastala s osjećajem da ne smijem praviti greške.

Sjećam se da mi je jedan školski drug, nakon što je vrijeđao druge učenike migrantskog porijekla, rekao: „Ti si drugačija.“ Drugom prilikom mi je kazao: „Ti jesi Španjolka jer dobro učiš.“ Nije preispitivao vlastiti rasizam; samo mi je dodijelio privilegiju izuzetka. Moja pripadnost kao da je zavisila od mog ponašanja, ocjena i ispunjavanja očekivanja koja se nisu postavljala pred druge.

Kada gledam Laminea, pomislim na svu onu djecu koja su, poput njega ili mene, prerano naučila da je za neke ljude pravo na pripadnost i dalje uslovno: slave te kada se istakneš, ali ga dovode u pitanje čim pogriješiš.

Odraz u fudbalu

Fudbal nije samo fudbal. On odražava stvarnost današnjih globaliziranih društava, koja se ne mogu razumjeti kroz „jedan jedinstveni identitet“ niti kroz samo jedan način postojanja i pripadanja.

Koliko bi igrača imala francuska reprezentacija da nije bilo djece i unuka migranata? Isto važi i za američku reprezentaciju, pa čak i za argentinsku. I svi oni pripadaju. Svi su dio tog društva, biraju ga, predstavljaju ga na terenu i zajedno ga slave.

Ne postoji svijet kulturne „čistoće“, identičnih identiteta niti jedne jedine kulturne reprezentacije, jer su same države multikulturalne.

U samoj Španiji jezici su raznoliki, historije različitih dijelova Pirinejskog poluotoka se razlikuju, a istovremeno su u stalnom procesu kretanja, prenosa i razmjene – ne samo kulture, već i vrijednosti, ponašanja i izraza koji danas čine dio tog prostora kao nešto vlastito. I da, pripadamo i ovdje i tamo. Slavimo golove i odavde i odande.

Osjećam da nam treba više figura poput Laminea Yamala ili Nica Williamsa koje predstavljaju Španiju. Oni su neophodni. Jer oni odražavaju Španiju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mi smo ono što smo naslijedili, ono što smo proživjeli i ono što još uvijek zajedno gradimo.

Španija koju želim slaviti nakon finala Svjetskog prvenstva je Španija u kojoj sam odrasla: raznolika, višenacionalna, multikulturalna i pluralna. Španija koja predstavlja sve svoje građane. Španija socijalne pravde. Španija koja s ponosom podiže zastavu Palestine. Španija u kojoj ima mjesta za sve nas, u koju svi pripadamo.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.