Bilo da se nalazite u prometnoj uličici u Istanbulu ili u blizini nekog ljetovališta u Antaliji, vjerovatno ćete naići na prodavnicu Tekel. Te prodavnice uz cestu, uglavnom s plavo obojenim fasadama, ostaci su nekadašnjeg Državnog monopola duhana (Tekel). Tu se kupuju cigarete.

Tekel je osnovan sredinom 1920-ih, kada je mlada turska država preuzela unosan posao s duhanom od stranih kompanija koje su preuzele tržište u posljednjim godinama Osmanskog Carstva.

Turkiye je već tada bila proizvođač duhana. Čak i lik deve koji je postao sinonim za brend Camel ima korijene u Turkiye. RJR, američki gigant koji je proizvodio Camel, koristio je mješavinu turskog duhana u svojim cigaretama. Zato je neko iz marketinškog odjela kompanije smatrao prikladnim da kao logo utisne devu – iako Turkiye nije poznata po ovim grbavim sisarima.

Bio je to ključan trenutak za tursku industriju cigareta.

Ali upravo u to vrijeme, u Tazlaru, malom selu u okrugu Sinanpasa u zapadnoj turskoj pokrajini Afyonkarahisar, odvijala se drugačija revolucija.

Predvođeni seoskim starješinom Ahmetom Agom, mještani su se zakleli da neće pušiti i tako postavili primjer budućim generacijama.

Ta odluka trajno je pretvorila selo Tazlar u utočište bez duhanskog dima, gotovo cijelo stoljeće prije nego što je donesena savremena legislativa o javnom zdravlju.

Prošlo je gotovo stotinu godina, a selo s približno 2.000 stanovnika i dalje je poznato kao mjesto u kojem je prizor pušača gotovo nepoznat.

Priča o Tazlaru danas je još relevantnija jer turska vlada ulaže velike napore u smanjenje pušenja. Ankara razmatra zakon kojim bi se osobama rođenim nakon januara 2015. godine doživotno zabranilo pušenje.

Poznato je da se predsjednik Recep Tayyip Erdogan snažno protivi pušenju. Navodno je italijanskoj premijerki Giorgiji Meloni rekao da prestane pušiti, što je ona učinila početkom ove godine.

Brojne studije pokazuju da se Turci ubrajaju među najveće potrošače cigareta. Ali to u Tazlaru nije problem.

Kako je sve počelo

Historija je uglavnom zaboravila Ahmeta Agu, a stanovnici Tazlara danas se mogu prisjetiti samo onoga što su im pričali njihovi roditelji. No, prema priči koja se prenosi, Aga je bio vođen željom da zaštiti i fizičko zdravlje i ograničena finansijska sredstva svojih mještana. Godine 1928, kada su se mještani kolektivno zakleli da će se odreći duhana, Aga je iskoristio činjenicu da je samo nekolicina stanovnika pušila i uspio ih uvjeriti da prestanu.

„Odrasli smo bez ljudi koji su pušili oko nas“, kaže 66-godišnji Mehmet Aydogmus, seoski imam i računovođa. „U izvjesnom smislu, nepušenje nije bila odluka koju smo donijeli kasnije u životu. Ono je direktno postalo dio našeg života i naše kulture.“

Ta razlika ključna je za razumijevanje iskustva Tazlara.

Umjesto da se oslanja isključivo na individualne odluke, čini se da je selo razvilo kolektivnu kulturu u kojoj pušenje nikada nije postalo normalna pojava.

Aydogmus kaže da to načelo djeci nije predstavljano kao pravilo nametnuto odozgo. Umjesto toga, usvajali su ga posmatrajući svoje roditelje, djedove i nane te komšije.

„Kada sam bio dijete, nije nam bilo uobičajeno vidjeti nekoga da puši u selu“, prisjeća se Aydogmus.

Tazlar je selo kuća od crvene cigle, okruženo poljima žutog paradajza i šećerne repe. Mještani ovdje slijede ustaljenu rutinu. Ustaju rano i odlaze na spavanje nakon zalaska sunca. Ovdje se svi međusobno poznaju.

Protivljenje mještana pušenju dijelom je ukorijenjeno u brizi za zdravlje, ali Aydogmus kaže da se ova tradicija ne može objasniti samo zdravstvenim razlozima.

„Naši stariji stalno su nam govorili o šteti koju pušenje nanosi ljudskom zdravlju“, kaže on. „Ali nisu se zaustavljali samo na tome da kažu da je štetno po zdravlje.“

Govorili su i o posljedicama štetnih navika na porodice, zajednicu i snagu volje pojedinca.

„Postepeno smo to učili“, kaže on. „Čak i kada smo bili djeca i nismo u potpunosti razumjeli šta to znači, iz stava naših starijih znali smo da je to važno pitanje za nas.“

Pristup sela objedinjavao je porodičnu odgovornost, vjerske vrijednosti i solidarnost zajednice, kaže Aydogmus.

Porodice su brinule o svojoj djeci. Stariji su upozoravali mlađe generacije. Komšije su se međusobno poznavale. A ponašanje se nije smatralo samo pitanjem pojedinca već i nečim što može utjecati na širu porodicu i zajednicu.

Ako dijete počne razvijati naviku koju porodica smatra štetnom, rođaci i komšije ne ostaju nužno pasivni.

„Ako mlada osoba negdje napravi grešku, ljudi ne kažu: 'To se mene ne tiče'“, kaže Aydogmus. „Ljudi se u selu međusobno poznaju. Svi znaju čije je neko dijete i čiji je unuk.“

Ali kako očuvati kulturu ako nema mladih koji će nastaviti vašim stopama?

Raspršuju se poput dima

Murat Karasogut (29), koji je odrastao u Tazlaru, svaki put doživi svojevrsni kulturni šok kada putuje u druge dijelove zemlje.

„Kada vidimo nekoga da puši napolju, ponekad pomislimo: 'Kod nas u selu toga nema.'“

U Tazlaru je, kaže, nepušenje postalo očekivana norma. Mladi nisu nužno morali iznova slušati da se trebaju kloniti pušenja jer cigarete već nisu bile dio svakodnevne kulture sela.

„Nepušenje je nešto što je u našem selu uobičajeno, pa ga mladi lakše prihvataju“, kaže on.

Smatra da ta razlika ostaje značajna čak i kada se mladi drugdje sve češće susreću s cigaretama.

Ali sve više mladih iz Tazlara seli u gradove, što izaziva zabrinutost da bi čvrsto protivljenje pušenju s vremenom moglo oslabiti.

Više od dvije trećine mladih iz sela sada živi u gradovima poput Istanbula i Burse, privučeni boljim mogućnostima za obrazovanje i zapošljavanje.

Za Aydogmusa i Karasoguta budućnost tradicije Tazlara u konačnici zavisi od toga hoće li je mlađe generacije odlučiti nastaviti.

Karasogut smatra da mladi imaju posebnu odgovornost.

„Ne želimo ostati u prošlosti“, kaže Aydogmus. „Ali ne želimo ni izgubiti svoju prošlost.“