Jedan od najvažnijih pokazatelja snažne demokratije je da unutrašnje funkcionisanje političkih stranaka bude u skladu sa demokratskim principima i da postoje pravne posljedice kada to nije slučaj.
U modernim demokratijama političke stranke su javne organizacije koje posluju pod ustavnim garancijama i nadzorom, služeći kao posrednici u ostvarivanju suvereniteta u ime naroda.
Zbog te uloge, stranke imaju demokratsku odgovornost: dužne su poštovati ne samo sopstvena unutrašnja pravila već i ustav, zakon i javni poredak.
Odluka 36. Građanske komore Regionalnog apelacionog suda u Ankari kojom je 38. Redovni izborni kongres Republikanske narodne partije (CHP), održan 4–5. novembra 2023, kao i Istanbulski pokrajinski kongres od 8. oktobra 2023. — koji je poslužio kao osnov za taj kongres — proglašeni apsolutno ništavim, dospjela je u središte političke agende u Turkiye.
Međutim, javne reakcije na odluku u velikoj mjeri zanemaruju pravnu osnovu ove historijske presude.
Dok su neki krugovi namjerno predstavili odluku kao sudsko miješanje u politiku, drugi su pokušali da je diskredituju etiketiranjem kao političko inženjerstvo.
U stvarnosti, ova sudska odluka je konkretan primjer funkcionisanja vladavine prava upravo onako kako se očekuje.
Politička autonomija i pravne granice
U demokratskoj teoriji opšte je priznato da političke stranke imaju slobodu da organizuju svoje unutrašnje poslove.
Članci 68. i 69. Ustava Republike Turkiye i Zakon o političkim strankama prepoznaju stranke kao nezamjenjiv dio demokratskog života i pružaju im pravne zaštite. Međutim, ta autonomija nikada se ne može tumačiti kao pravni štit koji daje imunitet.
U hijerarhiji normi vladavine prava, statut stranke i odluke donijete na osnovu tog statuta zauzimaju najniže rangove. Ustavne obavezne odredbe i obavezne odredbe zakona uvijek imaju prednost.
Posljedično, ni najviši organ stranke ne može donositi mjere koje su u suprotnosti sa ustavnim normama ili obaveznim odredbama zakona.
U Turkiye, kao što se očekuje u pravnoj državi, član 69. Turskog ustava i članci 4. i 93. Zakona o političkim strankama izričito zahtijevaju da unutrašnje poslovanje, izbori organa i odluke političkih stranaka budu u skladu s "principima demokratije".
U ovom kontekstu, pojam "principi demokratije" obuhvata iskaz volje koji je pravedan, jednak, transparentan i oslobođen svake nezakonite prisile ili uticaja.
Član 27. Turskog zakonika o obavezama, koji se direktno primjenjuje na postupke političkih stranaka, propisuje da su pravni poslovi koji su u suprotnosti s obaveznim odredbama zakona, javnim poretkom ili općom moralnošću "apsolutno ništavi".
Zaključak je jasan: sudska intervencija nije vanjski napad na politiku; to je aktiviranje ustavnog mehanizma provjere i ravnoteže kako bi se sprostila pravila igre.
Najkonkretnija i najodlučnija pravna osnova za sudsku presudu o "apsolutnoj ništavosti" jeste strukturni i sistemski nedostatak slobodne volje delegata utvrđen tokom kongresnog procesa.
Prema doktrini privatnog prava, valjanost pravne transakcije ovisi o slobodnoj i stvarnoj saglasnosti strana. Prisutnost bilo kojeg od elemenata greške, prevare ili prinude čini pravni posao ospornim.
Međutim, kada je u pitanju organizovana strukturna korupcija koja predstavlja krivično djelo, težina nedostatka prelazi prag "ospornosti" i postaje apsolutna ništavost.
Sud je pravno utvrdio, na osnovu konkretnih dokaza, materijalnih nalaza i svjedočenja iz krivičnih i parničnih postupaka, da je volja delegata na 38. Redovnom kongresu CHP-a bila direktno poništena putem "finansijskih transakcija".
Shodno tome, sudski je utvrđeno da su delegatima i njihovim srodnicima dodijeljene pogodnosti u obliku strane valute, gotovine, vrijednih tehnoloških proizvoda (mobilni telefoni, tableti itd.) i obećanja o nekretninama.
Nadalje, to je dokumentovano da su resursi lokalne uprave i stranke u tom trenutku — prvenstveno oni Istanbulske gradske uprave i njenih ogranaka — raspodijeljeni delegatima u obliku zapošljavanja i obećanja radnih mjesta.
Ovu situaciju nije moguće svesti na "procesnu grešku" ili "formalan nedostatak" u pravnoj terminologiji.
Suočavamo se s organizovanom, strukturnom korupcijom koja istovremeno krši Zakon o političkim strankama, Turski krivični zakon i Izborni zakon, te predstavlja krivično djelo po krivičnom pravu.
Kupovina glasova u zamjenu za materijalnu korist direktno potkopava samu suštinu prava glasa i prava biti biran.
U scenariju u kojem akteri s finansijskom moći ili kontrolom nad javnim resursima mogu koristiti ta sredstva za kupovinu volje delegata, nije moguće govoriti o demokratskim izborima ili kongresu koji zaslužuje pravnu zaštitu.
Sudstvo je odbilo da volju oblikovanu mito i podmićivanjem obavije "ogrtačem valjanosti" tako što je pravno prepoznalo ovu organizovanu korupciju. Time je zaštitilo i javni poredak i integritet demokratskog procesa.
Sudska kontrola: Institucionalni kontinuitet
U Turkiye, kad god se unutrašnji sporovi u okviru političke stranke dovode pred sudove, kritike o sudskoj aktivizaciji ili sudijalizaciji politike obično izbijaju, bez obzira na sadržaj odluke.
Međutim, objektivno sagledavanje turske političke istorije pokazuje da je sudska intervencija u ozbiljnim pravnim povredama unutar unutrašnjeg rada političkih stranaka bila institucionalna konstanta.
U tom kontekstu, dva istorijska presedana su značajna. Prvi je kriza u Stranci sreće (Saadet Partisi) iz 2010. godine, kada je Ankaranski 10. opštinski sud za prvo stupanje utvrdio da su tokom kongresnog procesa prekršeni statut stranke i prava delegata te privremeno prenio vođstvo stranke na tročlano konstituirajuće vijeće.
Drugi je kriza oko vanrednog kongresa MHP-a iz 2016. godine, kada je Ankaranski 3. opštinski sud za prvo stupanje poništio odluke donijete na sazvanom kongresu zbog procesnih nepravilnosti i zloupotrebe ovlaštenja.
U oba slučaja sud je intervenisao kao neizbježna pravna posljedica nepoštovanja statuta stranke i Zakona o političkim strankama.
U pravnoj državi, nezavisno sudstvo je jedina institucionalna zaštita i prava manjine protiv tiranije većine i volje delegata protiv oligarhije centrale.
Međutim, ono što razlikuje trenutnu odluku o CHP-u od prethodnih slučajeva jeste priroda nedostatka.
Dok su krize u Stranci sreće i MHP-u proizašle uglavnom iz tehničko-pravnih sporova — poput tumačenja statuta stranke, broja potrebnih potpisa i ovlaštenja za sazivanje kongresa — sud je u odluci o kongresu CHP-a uočio ozbiljna krivična djela, poput organizovanog podmićivanja i korupcije, koja se direktno tiču "političke etike, krivičnog prava i javnog poretka" kao razloga apsolutne ništavosti.
U tom smislu, odluka prelazi običnu procesnu intervenciju; ona predstavlja strukturnu pravnu intervenciju s ciljem sprječavanja da politički akteri koriste finansijsku moć za narušavanje javnog poretka.
Pojam javnog poretka jedan je od najopsežnijih, ali i najzaštitnijih pravnih principa. Obuhvata minimum normi neophodnih za sigurnost i mir društva te za neometano funkcionisanje demokratskih mehanizama.
U demokratijama su političke stranke ključni elementi javnog poretka, služeći kao institucije koje nastoje da vrše javnu vlast na nacionalnom ili lokalnom nivou.
Ako se vrh stranke oblikuje strane valute nošene u koferima, skupocjenim poklonima i raspodjelom gradskih funkcija po liniji nepotizma, pitanje kako će takva struktura uspostaviti javni poredak kad preuzme državne instance postaje ozbiljan javni problem.
Odluka suda da privremeno razriješi organe kongresa i privremeno povrati njihov prethodni pravni status kroz presudu o "ništavosti" prirodna je posljedica pravnog principa "restitutio in integrum" (povratak u prvobitno stanje).
Od valjanih posljedica ne može se izvesti ništa iz pravnog čina koji zapravo nije ni nastao.
Posljedično, odluke donesene nakon kongresa također se poništavaju u lancu. Ovaj radikalni pravni "počist" nužna je mjera za ponovno uspostavljanje političke arene na legitimnim, pravnim osnovama.
Legitimitet biračkog mjesta
Stavovi poput "Biračka kutija odlučuje sve" ili "Samo birači mogu držati političare odgovornim" na prvi pogled mogu zvučati privlačno, ali oni su u suprotnosti s osnovnim principima ustavne države zasnovane na vladavini prava.
Biračka kutija stiče legitimitet samo kada djeluje unutar okvira obaveznih odredbi zakona, fer konkurencije i principa transparentnosti.
Kongresni proces oblikovan podmićivanjem, organizovanom korupcijom i finansijskim interesima nije proizvod demokratske volje već oligarhijskog prenosa moći.
Stoga ova odluka nije sudska intervencija zasnovana na političkom afinitetu ili ideološkom opredjeljenju, već institucionalna manifestacija obaveznih normi pozitivnog prava i univerzalnih demokratskih principa.
Vladavina prava podrazumijeva da nijednoj instituciji ili pojedincu ne treba davati izvanpravnu zonu povlastica. Politika nije sfera suvereniteta koja stoji iznad zakona i moralnih načela.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
