Olivo Barbieri kaže da fotografiše gotovo 50 godina. Nevoljko otkriva koje fotoaparate i objektive preferira, držeći svoje metode obavijene velom misterije: „Koristio sam sve mogućnosti koje je tehnologija s vremenom stavljala na raspolaganje, od analognih fotoaparata formata 8x10 inča do digitalnih fotoaparata sa 150 megapiksela.“

Njegova galerija u New Yorku sugerira da je za svoje stvaralaštvo možda kao polazište koristio analogni fotoaparat velikog formata.

Pogled italijanskog fotografa na drevnu prošlost Turkiye dio je izložbe u Borusan Contemporary.

Izložba, koja će biti otvorena do sredine augusta naredne godine, obuhvata i djela nastala tokom njegove izuzetne karijere.

Njegove fotografije Turkiye, koje je Borusan Contemporary naručio u okviru projekta Geometrija vremena i prostora, prikazuju devet arheoloških lokaliteta u Turkiye, uključujući Efez, Afrodisiju, Hijerapolis i Laodikeju.

Barbieri, rođen 1954. godine u Carpiu u Italiji, danas živi u Modeni. U međunarodnim umjetničkim krugovima poznat je po tome što preispituje način na koji posmatramo fotografije.

Fotografisao je širom svijeta, od Kine do SAD-a, od Alpa do Caprija, od New Yorka do Istanbula te od Nijagarinih vodopada do Viktorijinih vodopada, uvijek pronalazeći nešto novo što posmatrači mogu primijetiti, čak i kada mislimo da već poznajemo ono što je prikazano na fotografiji.

Njegova izložba Geometrija vremena i prostora jedna je od dvije izložbe koje su trenutno postavljene u Borusan Contemporaryju, smještenom u Perili Kosku, odnosno Ukletom dvorcu, koji tokom radne sedmice služi kao sjedište kompanije Borusan Holding, a vikendom kao umjetnički prostor.

Umjesto da budu izložene u sterilnoj galeriji s golim bijelim zidovima, Barbierijeve fotografije raspoređene su po kancelarijskim prostorima s pogledom na Bosfor.

Borusan Contemporary istovremeno priređuje i izložbu Ukleti. Jedna ulaznica omogućava posjetu objema izložbama.

Izložba obuhvata i fotografiju Istanbula snimljenu iz helikoptera 2011. godine, koja je dio Barbierijeve serije site specific_.

„Istanbul je drevni grad bogat historijskim ostacima. To je mjesto koje povezuje Istok i Zapad – ili Zapad i Istok – i potencijalna tačka ravnoteže u dijalogu s Rimom, New Yorkom i Šangajem“, kaže on.

„Slika stvarnosti“

Kustos Fırat Arapoglu kaže da Barbierijeve fotografije „počinju prepoznatljivim motivima – gradom, arheološkim lokalitetom, planinom, vodopadom – ali se vrlo brzo pretvaraju u pitanja o percepciji“.

Prema riječima Arapoglua, Barbieri povezuje geografski udaljene lokacije iz različitih serija koje je napravio „kroz jedno pitanje: Kako se svijet mijenja načinom na koji ga posmatramo?“

Barbieri kaže da sve seže do kraja 1990-ih, kada su ga „nervirale“ tvrdnje da je fotografija prikaz stvarnosti, „što gotovo nikada nije bilo tačno“.

Zato je odlučio dokazati suprotno.

„Koristeći tehniku selektivnog fokusa, osmislio sam proces koji mi je omogućio da naznačim početnu tačku za čitanje fotografije, slično kao kod stranice teksta“, kaže on.

„Tek tada sam shvatio da se slika stvarnosti pretvara u maketu, odnosno umanjeni model.“

Njegova tehnika, usavršavana godinama, rezultirala je „novim načinom tumačenja vidljivog svijeta“. Barbieri kaže da je kasnije počeo koristiti helikoptere „kako bi vidio šta će se dogoditi kada posmatra iz lebdeće perspektive“.

Na pitanje šta bi rekao posjetiocu koji se prvi put susreće s Barbierijevim radovima, Arapoğlu kaže: „Prvo bih mu rekao da se ne usredotoči samo na ono što je Barbieri fotografisao, već na način na koji nas navodi da to posmatramo. Ta razlika je ključna.“

Arapoğlu smatra da bi opisivanje Barbierijevog poigravanja „fokusom, mjerilom, perspektivom i bojom, posebno kroz strategije selektivnog fokusa povezane s njegovim projektom site specific_“, jednostavno kao „efekta minijature“, bilo pogrešno.

Govoreći o drevnim lokalitetima u Turkiye koje je Barbieri dobio zadatak fotografisati, kaže: „Ono što nam daje nije ‘bolji pogled’ na antičko doba. Daje nam neuobičajen pogled na nešto što nam je pretjerano poznato.“

Na pitanje mijenja li ili koriguje fotografije prije nego što ih odštampa na ogromnom inkjet štampaču, Barbieri kaže: „Nikada namjerno ne mijenjam oblik objekta ili motiva koji prikazujem. Ove intervencije služe samo kao alati za subliminalno naglašavanje potencijalno skrivenih značenja unutar fotografije.“

Dodaje: „Vrlo često ne uradim ništa.“

Ima li Barbieri u glavi predstavu konačne fotografije dok fotografiše ili ga početni rezultat usmjerava?

Fotograf kaže: „Uvijek imam idealnu fotografiju na umu koju želim napraviti, ali ona rijetko bude prava. Tokom fotografisanja i procesa odabira gotovo uvijek otkrijem nešto neočekivano što nadmašuje moju prvobitnu namjeru.

„To je najzanimljiviji aspekt ovog rada.“

Izložba Oliva Barbierija Geometrija vremena i prostora, tako nazvana jer su „prikazani lokaliteti izgrađeni prema preciznim matematičkim zakonima“, može se posjetiti u Borusan Contemporaryju subotom i nedjeljom od 10 do 19 sati.

Barbieri dodaje da se ti zakoni „u obliku umjetničkih djela pojavljuju kao tehnološke slike, algoritmi iz prošlosti“ te predstavljaju „neophodnu završnicu projekta site specific_“ koji je započeo 2003. godine.