Kako „moralna povreda“ dovodi do sloma mentalnog zdravlja unutar izraelske vojske

Dvadeset šest mjeseci od početka izraelskog genocida u Gazi, unutar izraelske vojske odvija se tiši, ali dubok slom. Sve više Izraelaca počinje shvatati da se unutar vojske nešto lomi: potpuni kolaps mentalnog zdravlja.

Prema podacima Ministarstva odbrane, više od 85.000 vojnika potražilo je psihološku pomoć od oktobra 2023. godine, što je najveći broj ikada zabilježen u historiji zemlje.

Podaci o samoubistvima dostigli su najviši nivo u posljednjih 13 godina. Između januara 2024. i jula 2025. najmanje 279 vojnika pokušalo je izvršiti samoubistvo, a desetine su izgubile život.

Od početka genocida u oktobru 2023. godine, izraelski vojnici ubili su više od 70.300 Palestinaca, većinom žena i djece, te ranili više od 171.000 ljudi, prema podacima zdravstvenih vlasti u Gazi.

Samo prošle sedmice, rezervni oficir iz brigade Givati počinio je samoubistvo nakon, kako je navedeno, „teške psihološke krize“. Drugi vojnik, star 21 godinu, rekao je zastupnicima da ga je učešće u genocidu u Gazi dovelo do ivice izdržljivosti te da je sada „živi leš“.

Kako bi objasnili zašto su ovakva svjedočenja sve učestalija, psiholozi se sve više okreću pojmu „moralne povrede“, koja označava štetu nastalu kada osoba osjeti da je prešla granicu koju više ne može poništiti.

„Moralna povreda odnosi se na patnju izazvanu izlaganjem moralno i etički upitnim djelima – u ovom slučaju, genocidu“, navodi psihologinja Asude Beyza Savas.

„Istraživanja o vojnoj službi pokazala su da stresni događaji, poput izloženosti borbama, imaju značajnu ulogu u razvoju suicidalnih misli kod pripadnika vojske“, kaže Savas za TRT World.

„Kada detaljnije posmatramo osjećaj krivice, vidimo da izlaganje potencijalno moralno pogubnim događajima, posebno onima u kojima osoba sama učestvuje u prijestupu, dovodi do dugotrajnih emocionalnih posljedica“, dodaje ona.

To, kako kaže, rezultira povlačenjem iz društva, a izolacija je poznat faktor rizika za samoubistvo.

Tokom nedavne sjednice izraelskog parlamenta (Knesseta), vojnici su na sto istresli gomile psihijatrijskih lijekova, uključujući opioide, poručivši: „Mi smo mentalno bolesni, a naši prijatelji se ubijaju.“

Ni reakcije na internetu nisu bile blage. „Ubijanje nevinih ostavlja posljedice na ljudski um“, napisao je jedan korisnik mreže X. Drugi je dodao: „Da, bombardovanje beba loše je po zdravlje.“

Mnogi izraelski vojnici ušli su u Gazu uvjereni u svoju ulogu, ali se neki vraćaju nesposobni da žive s onim što su vidjeli ili učinili. Kako je rekla supruga jednog od vojnika koji je počinio samoubistvo: „Bio je mrtav mnogo prije nego što je umro. Njegova duša je umrla u Gazi.“

Um se lomi pod teretom onoga što je učinio

Prema mišljenju stručnjaka, „moralna povreda“ koja dovodi do porasta samoubistava među izraelskim snagama donekle se razlikuje od simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) zasnovanih na strahu.

Stručnjaci ovaj fenomen opisuju kao krivicu koja se javlja u trenutku kada vojnik shvati da je učestvovao u djelima, omogućio ih ili im svjedočio, a koja su u suprotnosti s vrijednostima za koje je vjerovao da ih je ranije imao.

Umjesto samih flešbekova ili pojačane budnosti, moralna povreda se ispoljava kroz dubok stid, krivicu i gađenje prema samome sebi. Za mnoge vojnike, Gaza je upravo to predstavljala.

Kada pojedinci osjete da su prešli vlastite moralne granice, često dolazi do dubokog kognitivnog sukoba između percepcije sebe kao „dobrih“ ljudi i spoznaje o vlastitom učešću ili saučesništvu u nanošenju štete, navodi dr. Ayse Sena Sezgin, profesorica na Odsjeku za psihologiju Univerziteta Marmara.

„Kod moralne povrede aktiviraju se određeni kognitivni i emocionalni mehanizmi, uključujući kognitivnu disonancu, moralnu izolaciju, poremećaje sna, anksioznost, ovisnosti, suicidalne misli, gubitak smisla i egzistencijalni potres“, kaže Sezgin za TRT World.

„Nakon direktnog učešća u nasilju, pojedinci se mogu naći rastrgani između prebacivanja odgovornosti na one koji su izdavali naređenja i preuzimanja lične odgovornosti. Ta dilema donosi snažan osjećaj krivice, uz stid i kajanje, što dodatno otežava traženje pomoći“, objašnjava ona.

Savas ističe da je ovaj slom predvidiva psihološka posljedica učešća u zločinima. Učestvujući u genocidu i ubijanju civila, pojašnjava ona, vojnici se suočavaju i s direktnom traumom i s posrednom traumom svjedočenja patnji drugih.

„Trauma utiče na njihovo trenutno psihološko stanje i pokazalo se da predviđa dugotrajno povišene nivoe stresa, kasnije simptome PTSP-a te narušenu sliku o sebi, oblikovanu krivicom i moralnom povredom.“

Ovaj obrazac odražava i priznanja samih vojnika na terenu. Mnogi opisuju trenutke koji su im slomili osjećaj vlastitog identiteta. Jedan vojnik ispričao je kako je ušao u razrušenu kuću i ugledao tijela dvoje djece:

„Tamo nije bilo terorista… Znao sam da je sve na meni, da sam ja to učinio. Htio sam povratiti“, prenose njegove riječi.

Stručnjaci navode da je ubijanje, posebno civila, jedan od najjačih pokazatelja rizika od samoubistva među vojnicima. A kada je ta šteta masovna, dugotrajna i dio genocida, „moralna povreda“ postaje još teža.

Situaciju dodatno pogoršava to što mnogi vojnici tvrde da se od njih traži da poriču ono čemu su svjedočili. Pojedine cionističke grupe i dalje guraju narative poput „Pallywooda“, sugerirajući da su Palestinci inscenirali vlastitu patnju kako bi izazvali saosjećanje.

Za vojnike, to poricanje stvara još dublji rascjep, jer se vraćaju svjesni onoga što su učinili, a zatječu društvo koje insistira da se ništa od toga nije dogodilo. Kako stid nema gdje da izađe, on se povlači prema unutra.

„U nedavnoj longitudinalnoj studiji o nedavno demobiliziranim izraelskim veteranima, koja je ispitivala traumu povezanu s krivicom i samopraštanjem, utvrđeno je da izloženost potencijalno moralno pogubnim događajima – posebno kada je čin počinio sam vojnik – predviđa krivicu povezanu s traumom i, posljedično, rizik od samoubistva tokom prve godine nakon otpusta iz službe“, kaže Savas.

„Krivica i stid povezani s ovim prestupničkim djelima stvaraju kognitivnu disonancu – stanje nelagode kada osoba ima suprotstavljena uvjerenja ili kada su njeni postupci u suprotnosti s vlastitim vrijednostima. Ovdje je riječ o djelu koje je osoba počinila, nemogućnosti da ga pomiri sa sobom i osjećaju krivice zbog toga.“

„Ta kognitivna disonanca dovodi do moralne povrede i moralne boli, koje su prepoznate kao prediktori i faktori rizika za samoubistvo“, zaključuje ona.

Ni naredna generacija se neće oporaviti

Kako se kriza mentalnog zdravlja produbljuje, izraelska vojska i dalje nastoji projicirati sliku kontrole. Zvaničnici ukazuju na nove klinike, stotine oficira za mentalno zdravlje, programe prevencije samoubistava i linije za podršku.

Međutim, ništa od toga ne mijenja osnovnu stvarnost: psihološki slom unutar vojnih redova ne može se jednostavno potisnuti sve dok se vojnici ponovo šalju da provode isto nasilje.

Zastupnik krajnje ljevice u Knesetu, Ofer Cassif, ovaj je fenomen nazvao „epidemijom samoubistava“ koja će, kako kaže, biti neminovna završetkom rata.

Gledajući dugoročno, psihologinja Sezgin navodi da će ovaj proces vjerovatno preoblikovati društvene narative, porodične strukture, pa čak i obrazovanje i politiku, kroz dugotrajnu krivicu, stid i nerazriješenu traumu.

„Bez osiguranja da odgovorni budu adekvatno pozvani na odgovornost, neće biti moguće obnoviti društveni mir i povjerenje, niti povratiti psihološku dobrobit na individualnom nivou“, objašnjava Sezgin.

Psihologinja Savas također ističe da, za razliku od fizičkih rana, moralna povreda ne blijedi s vremenom.

„Sekundarni traumatski stres može nastati i slušanjem tuđih neposrednih traumatskih iskustava. Ova moralna dezintegracija pogađa veterane, ali i njihove najbliže kroz posrednu traumu“, pojašnjava Savas.

Istraživanja o PTSP-u i međugeneracijskoj traumi, dodaje ona, pokazuju da djeca osoba s PTSP-om često ispoljavaju povišen nivo stresa i traumatskih simptoma. „To ukazuje na to da se trauma može prenositi ili barem imati dugoročne, ozbiljne negativne posljedice.“

Zbog toga se posljedice šire daleko izvan samih vojnika. Izrael ide ka generaciji oblikovanoj ljudima koji su se kući vratili fizički netaknuti, ali emocionalno ispražnjeni onim što su učinili.

„U ovakvim okolnostima, cijelo društvo može doživjeti porast akutnih trauma, kao i raširene velike depresije, anksioznih poremećaja, zloupotrebe supstanci, poremećaja spavanja i rizika od samoubistva, što može dovesti i do povećanja stope kriminala“, tvrdi Sezgin.

Ona dodaje da se psihološki teret odražava i na društveno funkcioniranje, uključujući pad radne produktivnosti, porodične sukobe i povećan rizik od nezaposlenosti.

„Kada je psihološko stanje roditelja narušeno, povećava se rizik od zanemarivanja, emocionalnih problema i razvojnih poteškoća kod djece, što dovodi do međugeneracijskog prijenosa tereta – dakle, posljedice pogađaju i porodice i djecu“, objašnjava Sezgin.

Ono što se odvija unutar izraelske vojske predstavlja psihološku cijenu rata izgrađenog na masovnoj patnji civila. Za hiljade vojnika, slom je već počeo i pratit će ih dugo nakon što rat završi.