ANALIZA: Francuska još nije platila za zločine počinjene u Africi

ANALIZA: Francuska još nije platila za zločine počinjene u Africi

Nema konsenzusa o tome kako kazniti počinioce zločina protiv čovječnosti u Africi.
U intelektualnim krugovima postoji konsenzus da je Francuska počinila zločine protiv čovječnosti kao dio svoje kolonijalističke politike.     Foto: AA

Sada je poznata činjenica da se kolonijalizam koji je Zapad usvojio, posebno u Francuskoj, kao "nevinu ideologiju pomaganja socijalno, ekonomski i politički nerazvijenim nacijama da se prilagode civilizovanom svijetu", više ne tretira na ovaj način među afričkim zemljama u kojima se to grubo praktikovalo.

Kolonijalizam je našao pristalice za potrebe civilizacije i razvoja humanističke etike, čak i u zemljama koje su eksploatisane prije jednog stoljeća. Danas se, pak, smatra zločinom protiv čovječnosti, posebno zbog onih koje je počinila Francuska.

U intelektualnim krugovima postoji konsenzus da je Francuska počinila zločine protiv čovječnosti kao dio svoje kolonijalističke politike. Također je činjenica da su čak i političari došli do tačke u kojoj to ne mogu poreći. Zapravo, ovi zločini, od kojih su mnogi evidentirani u arhivama i otkriveni jedan po jedan, dokazuju frazu: "Istina se ne može sakriti".

Zločini u Africi u nedavnoj prošlosti


Vidimo da su ti zločini nastavljeni i u modernom dobu. Naprimjer, masakr u Thiaroyeu jedan je od najbolnijih kojem su Afrikanci bili izloženi. Kao što je poznato, značajan broj vojnika iz mnogih afričkih zemalja dao je živote pod francuskom uniformom kada je Francuska bila pod njemačkom okupacijom tokom Drugog svjetskog rata. Senegalci su se tada suočili s nezaboravnim postupanjem.

U incidentu u novembru 1944. godine, senegalski vojnici, koji su se nakon učešća u snajperskom bataljonu vratili u domovinu, tražili su lična prava i plaćanje. U zamjenu za ovaj nevini zahtjev, francuska žandarmerija je otvorila vatru na senegalske vojnike, pobivši, prema senegalskim historičarima, njih stotine.

U ovom trenutku važno je istaći da je Senegalcima oduzeto dostojanstvo.
Navodno su neki senegalski vojnici, koje su njemački vojnici neko vrijeme zarobili, ubijeni pod sumnjom za izdaju. Naravno, čak i u tom slučaju, trebalo im je makar suditi. Međutim, Francuska nije pokazala čak ni toleranciju prema zahtjevima vojnika da im bude isplaćeno.

Još jedan užasan incident dogodio se 1967. godine, kada je regija Biafra zatražila nezavisnost od Nigerije. U osnovi, početak događaja datira iz 1960. godine.
Želja nigerijske savezne vlade da se približi anglosaksonskim zemljama, SAD-u i Velikoj Britaniji, naišla je na reakciju Francuske, i kao rezultat toga, De Gaulleova vlada je pokrenula građanski rat tajnim slanjem oružja u regiju Biafra. Drugim riječima, Nigerijci su kažnjeni. Kao rezultat toga, hiljade Afrikanaca je ponovo osuđeno na smrt zbog sukoba kolonijalističkih ambicija.

Francusko podržavanje etničke grupe Hutu pod bivšim predsjednikom Francoisom Mitterandom, koje je dovelo do masakra više od 800.000 pripadnika Tutsija u Ruandi, još je u sjećanju i ostaje pitanje o kojem raspravljaju kolonijalisti i branitelji ljudskih prava u francuskoj politici. Čak i polovično, izgleda da je Pariz prihvatio da je izazvao genocid u Ruandi.

Francuska ruka i dalje nad Afrikom


Prilično je teško zamisliti da će se patnje afričkog kontinenta uskoro završiti, s obzirom na to da o ovom pitanju ne postoji konsenzus, ni u Francuskoj ni među braniteljima ljudskih prava, o tome kako dekriminalizovati nehumane postupke počinjene u Africi ili kako kazniti počinioce.

Ne zna se na kojem se antropološkom i sociološkom istraživanju zasniva iznesena definicija "nisko kvalifikovane osobe", koja je također u suprotnosti s Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, koja je obuhvaćena u krajnje desničarskim medijima. Naprimjer, tokom operacija Barkhane koje je pokrenula evropska država, i javnost i političari nisu pokazali potrebnu reakciju na činjenicu da su djeca silovana u Maliju, već je štampa pokušala da zataška incident. Štaviše, naučno objašnjenje okrutnosti koju su malijska djeca pretrpjela u diskusijama koje se razmatraju ušlo je u historiju kao potpuna sramota. Napori tzv. intelektualaca da silovanje dovedu u vezu s činjenicom da su francuski vojnici bili udaljeni od svoje domovine nisu promakli pažnji. Zbog toga je gotovo očigledno da pokušavaju osloboditi silovatelje. Zapravo, moguće je reći da su oni istovremeno i odraz društva u državi.


Vrijedi napomenuti da je posljednjih godina nehumano postupanje prema Afrikancima ozbiljno povećano. Osim toga, svjedoci smo pitanja poput: "Gubi li Francuska Afriku?", "Da li se u Africi uspostavljaju nove društveno-političke ravnoteže moći?" ili "Zašto su Afrikanci neprijateljski raspoloženi prema Francuskoj?" Često se pominju i u unutrašnjoj i vanjskoj politici Francuske.

Naravno, Francuska, koja ima kolonijalnu prošlost gotovo dva vijeka i koja je maksimalno iskoristila materijalne i ljudske resurse za to vrijeme, pokazuje osjetljivost prema Africi. U tom pogledu vidimo da francuski dostojanstvenici često putuju u afričke zemlje. Nedavno, 26. jula, predsjednik Emmanuel Macron otišao je na opsežnu afričku turneju.

Zanimljivo je da je Macron, koji je prvo otišao u Benin, a potom u Kamerun, istakao saradnju, posebno u poljoprivredi i zajedničkoj borbi protiv terorizma. Međutim, očigledno je da posjeta ima ozbiljan značaj s obzirom na to da Rusija, Kina i Brazil iz dana u dan povećavaju svoje prisustvo u Africi.

U međuvremenu, moguće je prihvatiti prisustvo ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova na turneji po Africi kao naznaku mogućeg rusko-francuskog sukoba u vezi s kontinentom.

Očigledno je da to nije dobar znak za Afriku. Vjerovatno će ovaj nesretni kontinent postati poprište novih drama, masakara, deportacija i migracija.


*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan BHSC.

AA