Ako postoji jedna tačka na kojoj će se istraživači historije zadržati kada pišu o ratu između Zapada i Rusije, to je da su Amerika i njeni bliski saveznici poput Velike Britanije bili u zabludi od samog početka. Joe Biden i Boris Johnson su čvrsto vjerovali da bi ukrajinska vojska uz njihovu podršku mogla poraziti Ruse i da će to biti kratak rat. Oni su također dali preveliku važnost utjecaju Zapada širom svijeta, držeći se stare ideje da bi bivše kolonijalne ispostave u Africi bile na liniji sankcija Londona i Washingtona i njegove takozvane hegemonije.
Zabluda bi mogla biti riječ koju će koristiti historičari. A to je zabluda koja ne samo da gura vlastite države Zapada u ekonomski mrak kakav nije viđen u poslijeratnim godinama, naprimjer, u Velikoj Britaniji, o racionalnom trošenju hrane i rastućim cijenama – već također kreira novi svjetski poredak i novo “resetovanje”.
Počinje sa sankcijama. Iako nas je historija naučila da sankcije rijetko funkcionišu, porota nije sigurna da li snažnije sekundarne sankcije mogu bolje obaviti posao. “Ovo su sankcije nametnute vašim saveznicima da ne posluju sa svojim neprijateljem.” U slučaju Zapada, nedavne prijetnje Bidenove administracije afričkim zemljama koje razmišljaju o kupovini nafte od Rusije uglavnom su ostale neprimijećene od strane glavnih medija, isključujući New York Times. Ali posljedice Bidenove administracije koja nastavlja s prijetnjom mogle bi biti kolosalna greška u historiji koja bi predstavljala posljednji ekser u lijes američke hegemonije kakvu dosad poznajemo.
Nedavno je, uz posredovanje Turkiye, Rusija pristala da pusti brodove sa žitaricama da napuste luku Odesa, ublažavajući krizu koja je dostizala tačku groznice za mnoge afričke i bliskoistočne države koje su se suočile s prehrambenom krizom. Posljedice nemogućnosti jedne afričke ili bliskoistočne države da proizvodi i prodaje subvencionirani hljeb nije za potcijeniti. Revolucije su počele i zbog dosta manjih stvari. Ekstremno siromaštvo sa sobom donosi rast terorističkih organizacija i porast broja onih koji bježe i pridružuju se migrantskom karavanu koji se kreće prema Evropi.
Putin je dostigao svoj cilj i nije gubio vrijeme na potpisivanje sporazuma, jer su mnoge zemlje lobirale kod njega da djeluje. Tako to rade supersile. Oni uvijek gledaju širu sliku. Evropa ima zbog mnogo čega da zahvali njemu i predsjedniku Erdoganu, s obzirom na implikacije prehrambene krize u ovoj regiji zbog nestašice pšenice. Ali nema zahvalnosti ili dobre volje, što je zaista moglo biti osnova za prelazak ovakvih razgovora na viši nivo. Štaviše, ono što smo ustvari vidjeli je Linda Thomas-Greenfield, američka ambasadorica pri Ujedinjenim narodima, dok je u Accri u Gani predstavljala prilično lucidnu prijetnju svim afričkim državama koje razmišljaju o kupovini ruske nafte.
Trenutno je dozvoljeno da afričke zemlje kupuju žito iz Rusije, zajedno s poljoprivrednom opremom, ali Rusija je već iziritirana prijetnjom i zabrinuta je da bi neke afričke zemlje mogle čak izabrati Ukrajinu kada naručuju pšenicu – tumačeći prijetnju u vezi s naftom kao prikrivenu prijetnju za drugu robu. “Više volimo da kupujete ukrajinsku pšenicu, a ne rusko ulje” izgleda kao nerazumljivo upozorenje.
Možda ima i trunke istine u ovome. Sedam ruskih luka u Crnom moru tek treba da se pojavi u nekim medijskim izvještajima jer se čini da do danas nisu ukrcali brodove ruskim žitom. Amerika je ipak pretjerala. Nejasno je koliko će afričkih država ispoštovati ove najnovije naredbe, koje u sebi imaju dašak kolonijalnog paternalizma. Neke zemlje, prema New York Timesu, jednostavno neće imati izbora i možda će morati kupovati rusku naftu. Ali prave posljedice neće osjetiti oni, već Zapad. Ponovo, pogrešna procjena Bidena, koja je tema koja se stalno ponavlja kao zaglavljena ploča, bit će kontraudarac samom Zapadu.
Afričke države bi vjerovatno mogle smisliti načine da zaobiđu ove sankcije. Zaista, rijetko se izvještava da Biden nije podržao sekundarne sankcije koje je Trumpova administracija uvela Kini, Indiji i nekolicini drugih da ne kupuju iransku naftu. Dakle, njihovo provođenje može biti teško. Ali ako je Bidenova administracija jednako nesposobna koliko i u vanjskopolitičkom krugu, onda postoji svaki razlog za vjerovanje da će se sukobiti s onima koji kupuju naftu. Ovo je još jedna pogrešna procjena koja će eksplodirati u lice Zapada, s obzirom na to da neke od ovih država imaju nekoliko asova za sebe.
Plemeniti metali i minerali, neophodni za neke mobilne telefone poput iPhonea koje proizvode zapadne kompanije, mogli bi biti blokirani od strane onih afričkih vlada koje žele da se suprotstave obmanjujućem, ako ne i zastarjelom maltretiranju Washingtona. Kobalt, koji se koristi u proizvodnji litij-jonskih baterija, također bi se mogao naći usred sukoba sankcija, kao da su zemlje koje ga izvlače sankcionisane, a onda će njihove vlade bez sumnje prodavati samo Istoku i biti dobro nagrađene za tako spretan geopolitički potez.
Mnogo veća prijetnja, međutim, od posljednjeg Bidenovog gafa može se posmatrati u dugoročnom kontekstu. Dvadeset afričkih država tokom ključnog glasanja u UN-u odbilo je osuditi napad Rusije na Ukrajinu u februaru, a ovi lideri planiraju da ostanu „nesvrstani“ u novom hladnom ratu koji se raspliće zbog pogrešne politike Zapada da demonizira Putina. Ove zemlje žele ostati podalje od borbe za koju kažu da nije njihova. Oni žele zadržati svoje trgovinske mogućnosti otvorenim za oba tabora u budućnosti, kada Kina, Rusija i Indija budu uspostavile još jače trgovinske i geovojne veze i kada Istok počne dominirati. Sada smo na prekretnici, ali Biden to ne vidi.
Ove nove prijetnje američkim sankcijama mogle bi istjerati neke od ovih zemalja iz njihove zone udobnosti „nesvrstanih“ i gurnuti ih ka novom svjetskom poretku koji stvara Istok. Kina je već sada najveći investitor u Africi. Posljednjih dana vidjeli smo kako se francuske trupe povlače iz Malija kako bi bile zamijenjene ruskim plaćenicima i novim avionima koje je donirao Putin.
Nove članice na Bliskom istoku već mogu vidjeti natpis na zidu i prijavljuju se za pridruživanje BRICS-u. Možda bi posljednji Bidenov potez mogao gurnuti afričke lidere ka istom kampu.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
