6. februar 2023. Probudio sam se zadovoljan nakon što sam završio zamorno dvodnevno snimanje dokumentarca o mentalnom zdravlju u Kašmiru, mojoj rodnoj državi, daleko od mog radnog mjesta u Turkiye posljednjih šest godina.
Kada sam pročitao vijest o zemljotresima koji su pogodili 11 pokrajina u jugoistočnoj Turkiye, prvo što sam učinio bilo je da sam nazvao svoju suprugu i pitao kako su ona i ostali članovi porodice. Bili su dobro, ali po njenom uznemirenom tonu znao sam da je vrijeme da se vratim u Turkiye nakon mjeseca dana.
Odmah sam poletio iz New Delhija za Istanbul, noseći terenske priručnike i knjige za psihološku prvu pomoć, koje sam nasumično spakovao zbog stresnog psihičkog stanja. Niskobudžetska aviokompanija mi je za to naplatila pozamašnu sumu, gotovo jednaku avionskoj karti, za dodatni prtljag, uprkos mojim molbama. Bio sam na aerodromu pet sati prije leta, ali sam se posljednji ukrcao zbog ogromne gužve. Nisam znao da ovi problemi neće značiti ništa u poređenju s onim što ću doživjeti i čemu ću svjedočiti.
Kad sam sletio u Istanbul, naš klinički nadzornik i koordinator u IPAM-u – Ibn Haldun Psikoterapi ve Arastirma Merkezi (Ibn Haldun centar za psihoterapiju i istraživanje) ispitivali su područja pogođena zemljotresom. I nije izgledalo dobro.
Imali smo trosatni klinički trening s našim supervizorima o pružanju prve psihološke pomoći žrtvama zemljotresa. Odlučeno je da naš tim od 50 terapeuta radi na terenu u rotacijama u trajanju najmanje sedmicu. Projekat je planiran na jednu godinu kako bi se zadovoljile rastuće potrebe za mentalnim zdravljem i psihosocijalnom podrškom. Prva grupa od petnaest kliničkih psihologa otišla je odmah u Adiyaman, a ja sam dobio zadatak da napravim postere za djecu i odrasle za opuštanje i smirenje. Dijelili smo ih po logorima za pomoć.
Poslije sam dobio poziv da se pridružim drugoj grupi volontera. Kako sam se nedavno vratio iz Indije, moja žena nije željela da budemo razdvojeni i također je odlučila da volontira sa mnom. A I zbog toga što smo samo dva mjeseca prije zemljotresa bili u dvosedmičnom obilasku jugoistočne Turkiye i svidjeli nam se gostoprimstvo i toplina ljudi. Htjeli smo učiniti sve što smo mogli da im pomognemo.
Sletjeli smo kasno uvečer i odsjeli u državnom studentskom domu čiji su me kreveti podsjetili na mlađe fakultetske dane prije jedne decenije. Ja sam se odmarao na donjem krevetu dok je moj kolega uzeo gornji. Svaki put kada bi se okrenuo ili napravio bilo kakav lagani pokret, probudio sam se s užasnim osjećajem da sam doživio zemljotres. Ujutro sam bio neispavan, ali sam razmišljao o tome kako su se milioni ljudi osjećali tokom pravog zemljotresa. To me je ispunilo osjećajem zahvalnosti i poniznosti.
S jutarnjim suncem, realnost i magnitude zemljotresa su također osvanuli preda mnom. Sve što sam mogao da vidim su krhotine i tišina, poput one nakon što je oluja prošla. Adiyaman se iznenada pretvorio u grad duhova. Stigli smo do pokrajine Egricay, gdje je bilo podignuto više od 400 šatora.
Kad smo ušli u kamp, izgledao je kao distopijski grad. U zraku je bio osjećaj sumornosti. Odjednom, moje srce je počelo da tone. Naša prva grupa nam je predala obaveze i plan djelovanja. Sada je lopta bila na našem terenu. Ranije sam radio u humanitarnim kampovima za pomoć Sirijcima i Rohinjama, ali ovo je bilo drugačije i ličnije. Možda zato što je Turkiye već šest godina moj drugi dom, a ljudi su me obasipali ljubaznošću i gostoprimstvom do te mjere da se nikada nisam osjećao strancem u ovoj zemlji.
Isto vrijedi i za ovaj kamp u Adiyamanu. Dočekali su me raširenih ruku, a kada su ljudi otkrili da sam stranac, što je jasno iz mog turskog s jakim naglaskom, dobijao sam razna pitanja – od toga kako sam naučio jezik do toga kako sam upoznao svoju ženu. Takva radoznalost dovela je do našeg povezivanja i ljudi koji su mi otvorili svoja srca. Mnogi su spomenuli da je to bio prvi put da su to učinili i prvi put da su se smijali nakon zemljotresa.
Poput efekta grudve snijega, djeca i mladići su se posebno počeli okupljati kako bi upoznali “bijelog Indijanca” koji govori turski.
Proveo sam mnogo vremena razgovarajući s vojnicima koji su ovdje od prvog dana, ostavljajući za sobom svoje porodice i djecu čije su mi fotografije pokazivali. Odradili su nevjerovatan posao održavanja reda i zakona i podizanja svakog pojedinog šatora i bitni dio timova za potragu i spašavanje uz AFAD.
Svako jutro obilazimo porodice u raznim šatorima u parovima i procjenjujemo njihove psihosocijalne potrebe. Polako su me ljudi počeli prepoznavati i zvati po imenu. Šalju svoju djecu kod nas da se igraju. I još jednom sam shvatio da su djeca pametnija nego što mislimo. Imaju živo sjećanje na zemljotrese i gubitak svojih domova i porodice. Oni to izražavaju crtežima, većinom kuća i zgrada – stvari koje su izgubili.
Imamo i individualne sastanke sa žrtvama. Upoznao sam stariju gospođu koja je izgubila 21 člana svoje porodice. Upoznao sam mladića koji je izgubio ukupno 229 članova svoje šire porodice. A tu su i oni koji žive s krivicom što su preživjeli, poput čovjeka kojeg sam upoznao koji je izgubio kćerku, ali je poželio da je on umro umjesto nje. Svi su izgubili nekog bliskog i to je stvorilo zajedničku vezu među stanovnicima kampa. S kim god razgovaram, ima nevjerovatnu količinu vjere i zahvalnosti. Rijetko čujem da se neko žali. Vjera je faktor vezivanja kroz koji ljudi ovdje prolaze svaki dan.
Lično, zahvalan sam i zadovoljan što sam ovdje. Svaki dan vidim ogromnu nadu i zahvalnost u ljudima. Svi u kampu pokušavaju pomoći drugima na sve moguće načine. Policija, vojska, nastavnici, doktori, čistači, psiholozi, studenti, pa čak i pogođene porodice imaju ovo izvanredno jedinstvo kojem je lijepo svjedočiti.
Kao psiholozi, vjerujemo da kada se priče pričaju u sigurnom prostoru, to dovodi do obrade emocija i izlječenja. Ovo se već dešava i drago mi je zbog toga. Ali prošlo je gotovo mjesec dana od zemljotresa, a bilježimo i porast slučajeva kompleksne traume i posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
U početku, žrtve su u fazi preživljavanja, kako bi zadovoljile svoje osnovne potrebe, što je poznato kao period akutnog stresa. Vremenom, kako se stvari smiruju, moraju se pomiriti sa stvarnošću gubitka, koji se može pretvoriti u PTSP ili složenu traumu i produženi poremećaj tuge ako se ne liječi. I tu dolazi naš rad kao kliničkih psihologa. Tu je i patnja i iscjeljenje. Tu su i trauma i otpornost.
Uskoro se vraćam u Istanbul, do naše sljedeće kliničke rotacije. Do tada, naše druge grupe će preuzeti. Sada se plašim otići i tužan sam. Ali svaki kraj je i novi početak. Dok ovo pišem, s ljubavlju, iz Adiyamana, naumpada mi izreka da putovanje od hiljadu milja počinje jednim korakom. Vjerujem da smo napravili prvi korak, no hoće li ovaj grad i njegovi stanovnici ikada više biti isti?
Napomena: Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
