Turkiye ide ka izbornom ciklusu sredinom maja, kada će predsjednički kandidat zajedničkog opozicionog saveza izazvati političku oštroumnost 69-godišnjeg turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.
Otkako je izabran za gradonačelnika Istanbula 1994. godine, Erdogan nije izgubio nijedne izbore ni od jednog protivnika, a tokom svoje karijere izgubio je samo dva puta – tokom svoje prve dvije kampanje – 1980-ih.
14. maja, kada će biti održani i predsjednički i parlamentarni izbori, Erdogan - koji je pobijedio na prethodna dva predsjednička izbora 2014. i 2018. godine - nastoji da bude izabran za 13. predsjednika Republike Turkiye, uz podršku Narodnog saveza, političke koalicije stranaka Partija pravde i razvoja (AK partija), Partija nacionalističkog pokreta (MHP), Partija velikog jedinstva (BBP), Yeniden Refah partija i HUDA PAR.
Erdogan i njegove pristalice osnovali su AK partiju na osnovu konzervativne demokratske pozicije 2001. godine, a sljedeće godine stranka je dobila parlamentarnu većinu u neočekivanoj pobjedi protiv tradicionalnih turskih stranaka desnog i lijevog centra, otvarajući put za novi politički model pod Erdoganovim vodstvom.
Godine 2002. malo je analitičara zamišljalo da će Erdogan i njegova AK partija ostvariti uzastopne pobjede, a kamoli dobiti dovoljno političke snage da promijene parlamentarni sistem zemlje u predsjednički model na kritičnom referendumu u aprilu 2017. Međutim, Erdogan je od prvog dana neumorno slijedio svoje političke ciljeve, stvarajući zemlju koja može ulagati širom afričkog kontinenta i igrati važnu ulogu u različitim sukobima, od Ukrajine do Azerbejdžana, Libije i Sirije, značajno poboljšavajući odbrambeni i energetski sektor Turkiye.
Za razliku od mnogih zapadnih političkih lidera koji svoj uspon duguju demokratskim političkim strukturama usmjerenim na elitu, Erdogan je skromnog porijekla. Pripadao je turskoj periferiji, gdje su frustracije zbog potiskivanja religioznosti i konzervativizma pod strogim sekularističkim praksama kemalističkog establišmenta dugo bile prisutne.
Erdoganovo političko porijeklo
Rođen u Guneysu, planinskom okrugu u crnomorskoj pokrajini Rize, Erdogan je djetinjstvo proveo u toj regiji jer je njegov otac tamo služio kao kapetan u turskoj Obalnoj straži. Šezdesetih godina njegova se porodica preselila u istanbulsku Kasimpasu, naselje s niskim prihodima koje je formiralo mladog Erdogana i trajno ga obilježilo.
Kasimpasa, smještena u istanbulskom Zlatnom rogu (Halic), dugo je bila živopisna četvrt. Erdogan je na ulici prodavao limunadu i pecivo simit, stekavši duboko razumijevanje svakodnevnog iskustva običnog turskog građanina i uključivši se u život u predgrađu, gdje su se konzervativna i nacionalistička osjećanja pomiješala s nostalgijom za slavnom osmanskom prošlošću zemlje.
Erdogan se u mladosti počeo zanimati i za fudbal i za politiku. Bio je blizu igranja za Fenerbahce, vodeći istanbulski nogometni klub, ali njegov otac se protivio ambicijama svog sina; kao rezultat toga, Erdogan je odabrao da gradi karijeru u politici.
Erdogan je 1981. diplomirao poslovnu administraciju na Istanbulskoj akademiji za ekonomiju i komercijalne nauke, koja je kasnije promijenila ime u Fakultet ekonomije i administrativnih nauka Univerziteta Marmara.
Erdogan se pridružio pokretu Milli Gorus (Nacionalna vizija), koji je, uglavnom, osnovao Necmettin Erbakan, uspješni turski inženjer s jakim vjerskim uvjerenjima. Erbakan i njegovi prijatelji osnovali su Stranku nacionalnog spasa (MSP) 1972. godine, kao političko krilo pokreta Milli Gorus.
Politička agenda pokreta Milli Gorus bila je zasnovana na uvjerenju da bi, kao zemlja s većinskim muslimanskim stanovništvom, Turkiye mogla, kroz strategiju ekonomskog razvoja zasnovanu na konzervativnom duhu anadolskog poduzetništva, postati velika sila bez ugrožavanja svojih osnovnih islamskih vrijednosti.
Godine 1976. Erdogan je postao vođa omladinskog ogranka Partije nacionalnog spasa u okrugu Beyoglu, koji je u to vrijeme uključivao i njegovu četvrt Kasimpasa. Nedugo zatim, postao je šef istanbulskog omladinskog ogranka stranke.
Nakon brutalnog vojnog udara 1980. koji je zahvatio Turkiye, Erdogan je nastavio slijediti Erbakanov put, postavši predsjedavajući istanbulskog ogranka novoosnovane Stranke blagostanja 1985. Nakon dva neuspješna pokušaja da postane gradonačelnik Beyoglua i zastupnik Stranke blagostanja u Istanbulu, konačno je dostigao kritičnu tačku u svojoj političkoj karijeri 1994. godine.
Gradonačelnik Istanbula
Kada se Erdogan kandidovao za funkciju na lokalnim izborima za gradsku općinu Istanbula protiv istaknutih kandidata desnog i lijevog centra, većina kandidata je odbacila njegovu kandidaturu kao izgubljen slučaj, smatrajući da ne postoji način da kandidat Stranke blagostanja pobijedi. Čak su ga zanemarili i brojni vrhunski voditelji talk-showova, koji su odbili da ga pozovu u svoje programe, smatrajući da nema šanse.
Ali ujutro 27. marta, on se pojavio kao pobjednički kandidat, šokirajući establišment predvođen vojskom, koji je u Partiji blagostanja (RP) vidio ideološku prijetnju svom radikalnom tumačenju sekularizma, i koji je čak zabranio nošenje marama na univerzitetima u to vrijeme.
On je demonstrirao svoje vještine tokom mandata gradonačelnika, rješavajući niz velikih problema u gradu, uključujući zloglasne redukcije vode, neadekvatnost prevoza, povećanje zagađenja i problem upravljanja otpadom, što je izazvalo eksploziju metana u četvrti Umraniye na azijskoj strani Istanbula 1993. pod prethodnim ljevičarskim gradonačelnikom. Vodio je i uspješan projekat čišćenja Zlatnog roga, čije vode graniče s njegovom voljenom četvrti Kasimpasa.
Ali za radikalni sekularistički establišment inspiriran francuskim laicizmom, koji se zalagao za vladavinu države nad vjerskim osjećajima, za razliku od anglosaksonskog sekularizma, koji je branio umjerenu odvojenost religije i države, uspjesi Erdoganove općine nisu bili previše važni.
Erdogan je 1999. godine osuđen na pet mjeseci zatvora zbog recitovanja pjesme koju je napisao nacionalistički pisac Ziya Gokalp, čije su ideje bile velika inspiracija za oca osnivača Turkiye, Mustafu Kemala Ataturka. Kontroverzna rečenica dovela je i do političke zabrane, primoravši Erdogana da napusti svoj gradonačelnički položaj.
Iako je ta kazna bila veliki šok i za konzervativne mase i za mnoge stanovnike Istanbula, koji su vidjeli da im se kvalitet života značajno poboljšao pod Erdoganovim vodstvom, dovela je do ponovnog buđenja budućeg turskog lidera.
Godine 2013, kao premijer zemlje, ponovo je posjetio zatvor Pinarhisar, koji se nalazi u Kirklareliju, pokrajini u turskoj evropskoj regiji Trakiji, gdje je bio zatvoren, rekavši: „Za mene je Pinarhisar simbol ponovnog rođenja, gdje smo pripremili osnivanje Partije pravde i razvoja (AK partija). Tamo smo napravili prvi korak ka uspostavljanju nove i velike Turkiye.”
Turski lider
Dvije godine nakon oslobađanja iz Pinarhisara, Erdogan i njegovi istomišljenici, koji su nazivani „reformistima“ - za razliku od sljedbenika Erbakanove frakcije, koji su nazivani „tradicionalistima“ — osnovali su AK partiju nakon raskola u Partiji vrline, nasljednice zabranjene Partije blagostanja.
Uspostavljanjem AK partije, Erdogan je imao za cilj privući birače desnog centra i nacionaliste, kao i umjerene ljevičare koji su se kretali od Erbakanovog temeljnog stava Millija Gorusa prema političkom centru. Ali nastavio je poštovati Erbakanovu borbu sve do njegove smrti, hvaleći njegovu ostavštinu.
2002. godine, njegova nova strategija se pokazala kao veliki politički izum nakon što je njegova stranka došla na vlast, porazivši tradicionalne stranke u zemlji - i to s velikom razlikom. Od tada, Erdogan je pobijedio dva puta na općim izborima te postao premijer zemlje 2007. i 2011. i na dva predsjednička izbora 2014. i 2018. godine i postao predsjednik Turkiye.
Od 2002. do danas, njegova stranka je pobijedila na tri referenduma o ustavnim promjenama koje su uključivale pretvaranje parlamentarnog sistema zemlje u predsjednički model. Erdoganova stranka također je preuzela većinu na svim lokalnim izborima od 2002. godine, što nijedna politička partija nije uspjela postići od prelaska Turkiye na višestranački sistem 1950. godine.
Za vrijeme njegovog mandata, uloga turskog vojnog establišmenta u političkom sistemu znatno se smanjila, osnažujući civilnu vladu. Prije Erdoganove vladavine, vojska je 1960, 1980. i 1997. svrgnula niz demokratski izabranih civilnih vlada. Najnovija uspješna vojna intervencija, nazvana postmoderni puč, zbacila je vladu koju je predvodio Erbakan 1997. godine.
Dana 15. jula 2016. godine, pokušaj državnog udara koji je predvodila odmetnička frakcija vojske inspirisana Fethullahom Gulenom, američkim vođom terorističke organizacije Fethullah (FETO), uspješno je poražen nakon poziva turskog predsjednika prodemokratskim građanima da se bore protiv pučista na ulicama.
U pokušaju puča ubijene su stotine civila i ranjene hiljade koji su se borili da mu se odupru. Prije neuspjelog pokušaja državnog udara, FETO je koristio ilegalna sredstva za infiltraciju u turske državne institucije, s ciljem preuzimanja kontrole nad političkim sistemom zemlje.
Dok Erdogan ima kritičare i unutar i izvan Turkiye, njegovo pragmatično vodstvo, koje je usmjereno na utiranje puta nezavisnoj i samodovoljnoj Turkiye, pokazalo je da je vješt u mijenjanju savezništva i političkih jednadžbi širom Turkiye i svijeta.
Kao rezultat toga, uprkos tome što je promijenio smjer niza domaćih i vanjskih politika, njegovo vodstvo mu je donijelo brojne pristalice kako unutar turskog političkog establišmenta tako i među mnogim globalnim liderima, od Ukrajine i Rusije, do Afrike, centralnoazijskih država i većinskih muslimanksih zemalja.
Na izborima 14. maja, Erdogan još jednom ima za cilj da odbrani i svoje predsjedništvo i svoja politička postignuća, kao i parlamentarnu većinu svoje stranke i Narodnog saveza. Nakon razornih zemljotresa u februaru, koji su ubili desetine hiljada ljudi u Turkiye, treba vidjeti hoće li se ovaj zadatak pokazati težim od njegovih prethodnih izbornih izazova.
