Dan Walsh ne voli govoriti o sebi. Čak odbija gubiti vrijeme odgovarajući na pitanja o svojim ličnim podacima koja su novinari obučeni postavljati svojim gostima intervjua.
“Reći ću vam koliko imam godina, reći ću vam gdje sam odrastao, ali to me ne zanima. Zapadni mediji to koriste kao način da pričaju o Palestini. Oni to nekako zaslađuju kao priču o ljudskom interesu: 'Hej, vidi, ima jedan tip, skuplja postere o Palestini'. Većina zapadnih novinara nema hrabrosti direktno govoriti o posterima i Palestini”, rekao je Dan Walsh.
Walsh vodi web-stranicu Palestinski poster-projekat (Palestine Poster Project). Kustos i poznavalac revolucionarne umjetnosti prikupio je više od 17.000 poster vezanih uz Palestinu koji datiraju iz 1897. Svaki poster koji na bilo koji način prikazuje Palestinu zanimljiv mu je - čak i ako su ga izradili cionisti.
"Želim da shvatite razliku: ovo nije poster Palestinaca, već je poster Palestine."
Ovaj naglasak na razlikovanju Palestine i Palestinaca posebno je važan za 73-godišnjeg Walsha jer sadržaj vezan za prvog služi kao "dokaz" da je zemlja Palestina postojala mnogo prije države Izrael. I postoji mnoštvo vizuelnih i umjetničkih dokaza koji potkrepljuju tu činjenicu - posebno u obliku postera koje su cionisti objavili prije osnivanja Izraela 1948. godine.
Kada Walsh drži prezentacije o svom projektu studentima, on prikazuje razne postere iz perioda koji datira 50 godina prije nego što je Izrael uopće osnovan. Cionistički pokret je počeo da se formira krajem 19. vijeka. Ovaj pokret je podsticao Jevreje da se presele u Palestinu i tamo kupuju nekretnine u sklopu svog projekta uspostavljanja nove domovine. Tada nije bilo ni televizije ni radija, pa su se koristili posteri - poput jedne od novoosnovanih kompanija za proizvodnju vina u Palestini koje su vodili neki od prvih jevrejskih migranata. Na njemu se na nekoliko mjesta pojavljuje riječ "Palestina".
Izraelci često šalju Walshu ljutite e-poruke, isprovocirani i ogorčeni idejom da su izraelski posteri istaknuti na web-stranici zajedno s umjetničkim djelima vezanim za Palestinu. Na takve e-poruke, Walsh odgovara cionističkim posterima, koji upućuju na modernu izraelsku državu kao Palestinu - zemlju u koju su cionisti ohrabrivali Jevreje da migriraju (poznata kao Aliyah), da razvijaju posao i da se u njoj nasele.
Walsh vodi Palestinski poster-projekat od 2003 godine. Ali postere je počeo sakupljati 1970-ih kada je radio u Maroku kao dio “Peace Corpsa”, humanitarnog programa pod vodstvom SAD-a.
Od 7. oktobra, kada je Izrael pokrenuo vojnu kampanju i počeo nemilosrdno bombardirati Gazu nakon napada Hamasa, promet na njegovoj web-stranici je porastao.
Pogled na Walshovu kolekciju otkriva mnogo više od umjetničkog sjaja koji ide u izradu postera: to je svjedočanstvo o tome kako se palestinski oslobodilački pokret razvija i postaje sve jači i globaliziraniji iz dana u dan.
Od Kine do Brazila - nacrtajte Palestinu
Palestinci su počeli pričati priču o svojoj borbi kroz dizajn, oblike i boje nekoliko godina nakon Nakbe, arapske riječi za "katastrofu", koja se odnosi na nasilno protjerivanje Palestinaca iz njihovih domova i sela 1948. - koja su danas dio Izraela.
Naoružane cionističke milicije izvršile su racije na desetine sela, prisiljavajući više od 700.000 Palestinaca da napuste svoje domove kako bi napravili mjesta za Jevreje koji su migrirali iz Evrope i drugdje.
U Izraelu i na okupiranim teritorijama, ni Palestinci ni njihovi saveznici nisu imali odriješene ruke da rade na ili prikazuju umjetnost postera. Posteri s bilo čime vezanim za Palestinu koji su bili postavljeni na zidove i lampe odmah su skinuti.
Ipak, dotakli su se širokog spektra tema: čežnje za svojim domovima – otkako su srušeni buldožerom – i maslinjacima, učešćem žena u borbi za slobodu i palestinskom poezijom.
Neprestano proganjani izraelskim obezbjeđenjem, Palestinci na okupiranoj Zapadnoj obali i Gazi smislili su niz planova kako bi zaobišli nadzor i sumnju.
Posteri koje su napravili nisu uvijek prikazivali puške AK-47 ili ljute ljude, već su imali suptilnu simboliku, poput palestinske zastave isklesane kao golub u letu sa suzom u oku.
“Palestinski posteri jedinstveni su među svim "opozicionim žanrovima postera", uključujući one revolucionarne Kube, bivšeg SSSR-a, Narodne Republike Kine, Afričkog nacionalnog kongresa, revolucionarne Nikaragve i Istočne Njemačke”, kaže Walsh.
„Palestinski poster [umetnost] je jedini politički žanr postera iz 20. vijeka koji je prešao u 21. vijek. I nastavlja eksponencijalno rasti svakim danom.”
Walsh svakodnevno prima prijave putem e-pošte iz cijelog svijeta. “Crowd-sourcing” igra važnu ulogu u tome kako je izgradio tako veliku bazu podataka.
„Danas se proizvodi više palestinskih postera koji potiču iz više različitih zemalja nego bilo koji politički žanr postera u historiji”.
Umjetnici u zemljama širom svijeta - od Brazila, Kine, Iraka i Japana, do Iraka, Turkiye i Sjedinjenih Država - prave palestinske postere, dok su postere o Kubi ili bivšem SSSR-u pravili uglavnom kubanski ili sovjetski umjetnici. Globalno učešće u palestinskoj borbi može biti zato što palestinsku priču izražavaju umjetnici koji ne moraju nužno dijeliti jezik ili kulturu, ali koji vjeruju u zajednički cilj.
Nedostaje historija
Walsh možda nikada ne bi stavio svoju kolekciju na internet da nije bilo očiglednog brisanja historije Palestine iz američkih škola i nastavnih planova i programa.
Tokom godina, Walsh je bio pozivan u različite obrazovne institucije kako bi podijelio znanje o stranoj kulturi koje je stekao kao bivši radnik Mirovnog korpusa.
Ubrzo je shvatio da udžbenici historije u američkim srednjim školama propuštaju važan dio priče: u svim knjigama do kojih je došao, historija izraelsko-palestinskog sukoba počinje od 1948. nadalje.
Nastavnici koji znaju o cionističkoj historiji suviše su uplašeni da bi je predavali svojim učenicima, bojeći se reakcije, kaže on.
“Mnogi nastavnici, akademici, istraživači i univerzitetski profesori su zastrašeni odgovorom organiziranog cionizma na ono što bi mogli raditi u svojim učionicama.”
Autocenzura historije Palestine postala je još izraženija u posljednjih 10 do 15 godina, kaže Walsh, koji tečno govori arapski.
“Postalo je problematičnije predavati o Palestini u američkim školama zbog IHRA (Međunarodne alijanse za sjećanje na Holokaust).”
Evo kako su udžbenici koje je Walsh pregledao upoznali američke studente s historijom Izraela i Palestine:
“Nakon što se Britanija povukla iz Palestine 1948. godine, Jevreji su proglasili nezavisnu državu Izrael. Arapske države pokrenule su prvi od nekoliko ratova protiv Izraela, ali su poražene.” - Svjetska historija: Moderna era
I to:
“U novembru 1947. Generalna skupština [UN] glasala je za podjelu Palestine na dvije države, jednu jevrejsku i jednu arapsku. Jevrejska zajednica je planirala da proglasi nezavisnost, dok su Palestinci, koji su smatrali da je predložena podijela zemljišta nepravedna, reagovali su užasnuto i uzeli oružje.” – Zemlja i njeni ljudi – globalna historija
Prije nešto više od deset godina, Walsh, student na Univerzitetu Georgetown, napisao je svoj magistarski rad, u kojem je tvrdio da bi se u američkim srednjim školama trebao uvesti novi nastavni plan i program zasnovan na umjetnosti postera koji prikazuje historiju Palestine. Predložio je da se kurs uvede s najranijim posterom koji je imao: posterom Theodora Herzla, osnivača cionizma.
„Američki Jevreji će vam reći: 'Oh, nikada nismo čuli za Theodora Herzla; nismo razgovarali o cionizmu u našim domovima“ ili „Razgovarali smo o cionizmu, ali nikada nismo čuli za Palestinu“.
Kao i mnogi drugi koji su govorili o palestinskoj borbi, Walsh se suočio s otporom zbog isticanja palestinske historije, što neizbježno stavlja u središte pažnje patnje Palestinaca. Walsh i njegov tim će 15. novembra prijaviti Palestinski poster u UNESCO-ov program “Pamćenje svijeta” koji ima za cilj očuvanje dokumentarne baštine u zonama sukoba. Ovo je treći put u 10 godina da će Walsh pokušati da postere prizna tijelo UN-a.
Ulazak u Međunarodni registar “Memory of the World” znači da će web-stranica biti navedena uz Knjigu iz Kellsa i Dnevnik Anne Frank.
„U 2014. i 2016. godini, našu nominaciju su odobrili stručnjaci i historičari na svim nivoima. Ali tadašnja šefica UNESCO-a Irina Bokova stavila je veto.”
Bokova je kolekciju nazvala "antisemitskom" - iako su mnoge postere dizajnirali izraelski umjetnici.
Od tada, UNESCO je prepisao pravila, oduzimajući šefu agencije pravo da stavi veto na nominaciju.
“Ponovo ćemo podnijeti nominaciju. Hajde da vidimo šta će se desiti.”
